Predstavljamo: Simone Moro, zimski maestro

Već više decenija hiljade svjetskih alpinista-visokogoraca, planinara, turista i ljudi koji se ne mogu svrstati u nijednu od ovih kategorija, opsjedaju himalajske osamhiljadaše u nadi da će stići do vrha i ispuniti svoje, često, najbizarnije ciljeve. U penjačkim sezonama se mogu vidjeti nevjerovatne scene, dugačke kolone ljudi nakačene na fiksno uže vijugaju uz planinu nadajući se da će iskoristiti prozor lijepog vremena i doseći zacrtani cilj. U pojedinim danima, više desetina ljudi stupi nogom na najvišu tačku svijeta Mont Everest ali i druge osamhiljadaše. Sve veći broj agencija nudi aranžmane, organizuje uspone i dobro zarađuje. Sve je komercijala, ljudi ne žale novac kako bi zadovoljili taštinu, zadobili mjesto u nekoj zamišljenoj hijerarhiji, u nekom svom svijetu umišljenih veličina. Šta je, onda, ostalo izvornim planinarima, ljudima koji pripadaju svijetu nekog drugog duha, duha saglasnosti sa prirodom, poštovanja planine do pobožnosti, ljudima koji imaju ideju da se dokažu samo sebi i pomjere granice sopstvenih mogućnosti? I dalje je penjanje osamhiljadaša veliki izazov, najveći u svijetu visokogorskog alpinizma, ali kako prihvatiti taj izazov a biti izvan opšteg komercijalnog ludila?

Možda, jedino na način kako to radi Simone Moro. Mada, i to je dio opšte priče nadmetanja i „rađenja“ onoga što niko prije tebe nije uspio. No, to mora biti tako, ako čovjek iz ovog našeg svijeta planinarenja, želi zadobiti pažnju koja obezbjeđuje velike sponzore i poznate brendove…

A šta je to uradio ovaj Italijan što ga izdvaja iz plejade poznatih alpinista koji su svojim podvizima obezbijedili mjesto na vječnoj listi legendarnih poduhvata?
Simone Moro je prvi čovjek na svijetu koji je uspješno izveo četiri prvenstvena zimska uspona na osamhiljadaše. Naravno, bilo bi nepravedno ne pomenuti i ostale koji su to, u pojedinim od ovih uspona, uradili zajedno sa Morom, tako da evo tih uspona:

1. ŠIŠAPANGMA: Piotr Morawski (Pol), Simone Moro (Ita) 14.01.2005.;
2. MAKALU: Simone Moro (Ita), Denis Urubko (Kaz) 09.02.2009.;
3. GAŠERBRUM II: Simone Moro (Ita), Denis Urubko (Kaz), Cory Richards (USA) 02.02.2011.;
4. NANGA PARBAT: Simone Moro (Ita), Alex Txikon (Špa) i Muhammad Ali “Sadpara” (Pak) 26.02.2016.;

Ali, da krenemo redom.

Simone Moro je rođen 1967. godine u Bergamu od roditelja iz srednje klase. Školovao se za bibliotekara ali njegova preokupacija je alpinizam i slobodno letenje. Strast prema planinama naslijedio je od oca koji ga je od djetinjstva vodio na uspone u Alpima. Simone je pravi sportista, plivač i plivački trener, planinar i trener sportskog penjanja, planinarski vodič, spasilac i pilot helikoptera. 1992. godine je započeo svoje himalajske avanture. I kao svaki Himalajac, ko se jednom sretne sa njihovom magijom, nebrojeno puta se vraća tamo. Prva epizoda mu je bila Everest, a neuspjeh ga nije razočarao. Na 7400 metara je, zbog neiskustva, doživio moždani edem ali je zahvaljujući brzom transportu spašen. Ono što je uradio nakon toga, kao što smo već rekli, obezbijedilo mu je status alpinističke legende za sva vremena. Dobitnik je mnogih značajnih priznanja kao što su: priznanje od UNESCO-a „Pjer de Kuberten“, priznanje od Generalnog sekretara UN Kofi Anana, zlatna medalja za hrabrost od strane predsjednika Italije za spasavanje na Loceu. Dobitnik je „zlatnog cepina“ koji dodjeljuje američki časopis Climbing za najbolji planinarski poduhvat, a konkretno za njegov uspon na Gasherbrum II.

Prije nešto više od deset godina polovina od četrnaest osamhiljadaša nije bila ispenjana u zimskom periodu. Osamdesetih godina prošlog vijeka, tačnije od 1980. do 1988. godine desio se novi talas u svjetskom alpinizmu zahvaljujući legendarnim penjačima iz Poljske koji su, u tom periodu, ispenjali sedam osamhiljadaša u zimskim uslovima, počev od najvišeg, Everesta, uključujući najopasniju Anapurnu, pa do Locea koji je ispenjan 1988. Uradili su to, i zaslužili slavu, nevjerovatni Poljaci: Krzysztof Wielicki, Leszek Cichy, Maciej Berbeka, Ryszard Gajewski, Andrzej Czok, Jerzy Kukuczka, Maciej Pawlikowski, Artur Hajzer.

Onda je nastupilo zatišje, ili dugi niz godina u kojima je bilo na desetine bezuspješnih pokušaja, često sa tragičnim ishodima, da se zimi stigne na preostalih sedam himalajskih kolosa. Sve, dok se nije pojavila nova generacija svjetskih alpinista na čelu sa Simonom Morom kome je zimsko planinarenje postalo opsesija do te mjere da je, zahvaljujući rezultatima, dobio epitet „zimski maestro“.

Nova stranica u svjetskom alpinizmu, ili himalajizmu, kako ko voli, otvorena je 2005. godine. Završena je era koja je trajala 17 godina bez prvenstvenih zimskih uspona na osamhiljadaše. 14. januara su na vrhu Šišapangma (8027 mnv) stajali Simone Moro i Poljak Piotr Morawski. Dvanaest godina kasnije, odolijeva još jedino K2…

27. februara 2016 godine, Moro je, zajedno sa Špancem Alex Txikonom i Pakistancem Muhammad Alijem zvanim “Sadpara” izveo nevjerovatan uspon na jedan od najtežih i najtragičnijih himalajskih vrhova Nanga Parbat (8126 mnv) koji je bio četvrti zimski prvenstveni uspon Simona Mora i koji mu je obezbijedio elitno mjesto u istoriji planinarstva. Prije ovog uspona više od trideset ekspedicija nije uspjelo u naumu da stigne na ovaj vrh. Moro je izjavio da je u nekim aspektima to najviša tačka njegove karijere jer je ovaj uspon podrazumijevao jedinstvo svega što mu je bilo potrebno da stigne do drugih ciljeva: posvećenost, strpljenje, istrajnost, prijateljstvo i sposobnost trpljenja…

A između ova dva datuma, Moro je prešao trnovit put do zvijezda, kako je to jedino izvodljivo u alpinizmu u kome nema uspjeha preko noći, u kome nema preskočenih lekcija i nezasluženih pozicija. Mjesta među slavnima je sve manje, ljestvica je podignuta do krajnjih granica ljudskih mogućnosti i zato, u eri raznih tehnoloških dostignuća, snaga duha i tijela kojom je Moro zadivio svijet, a pri tom ostao živ, obezbijedila mu je mjesto uz Mesnera, Hilarija, Norgaja i druge velikane bijelih visina.

Sa dvadeset godina Moro je već imao ispenjano niz teških smjerova u blizini svog rodnog grada. Značajni rezultati u sportskom penjanju su mu omogućili da postane dio tima poznatog italijanskog planinara Agostina De Polenze i da se 1992. godine nađe u timu za Everest. Na 7400 m Moro je počeo da pokazuje simptome cerebralnog edema, nakon prebrzog izlaska na ovu visinu. Spašen je od strane drugih članova ekspedicije. Neuspjeh mu je otvorio oči. Na sopstvenoj koži je osjetio šta znači iskustvo i koliko je ono važno u dostizanju ciljeva koje je sebi postavio. A, za razliku od svog idola Rejnolda Mesnera i mnogih slavnih alpinista svijeta, Moro nije pokazao interesovanje za kompletiranje svih osamhiljadaša. „To je veliko iskušenje, ali u svijetu sada postoji skoro 40 ljudi koji su to uradili“, govorio je Moro. On je imao viziju da uradi nešto što nikome nije pošlo za rukom. Planinarenje je doživljavao kao istraživanje, ljudsku želju da ide koliko je to moguće, čak i u nepoznato. Umjesto da juri četrnaest osamhiljadaša, Moro se orjentisao na zimske uspone na neispenjane osamhiljadaše. U eri komercijalnih ekspedicija i agresivne konkurencije, u kojoj su jaki sponzori tražili uspjeh i priznavali samo vrh, orjentacija na zimske uspone bila je kocka ali za Mora je to bio izazov. „Gladan sam istraživanja. Kada odete zimi, čak i ako dva mjeseca u baznom kampu čekate lijepo vrijeme, osjećate se kao pionir“, govorio je. Znao je Moro, kao i svi svjetski planinari da su hiljade ljudi stigle na najvišu tačku svijeta, Mont Everest a da je svega 27 ljudi stiglo na osamhiljadaše tokom zime. Kao i da na sedam vrhova nije stupila ljudska noga zimi. Dovoljan razlog da takav duh poželi, gotovo nemoguće.

U jesen 1997. godine Moro odlazi na Šišapangmu, najniži osamhiljadaš (8027m). Dok se penje prema visinskim kampovima srijeće čovjeka ledenih očiju i nevjerovatne snage. Kazahstanski planinar Anatolij Bukrijev je bio svjetski poznato lice. Devet puta je stajao na vrhu višem od 8000 metara, a u svjetskim medijima se prepričavala njegova grandiozna uloga u spašavanju zavijanih planinara u zoni smrti na Everestu 1996. godine, u jednoj od najvećih nesreća kada je osam planinara zauvijek nestalo u strašnoj oluju. Bukrijev je 10. maja 1996. godine napravio najbrži solo uspon na Denali, kada je za nešto više od 10 sati stigao od baznog kampa do vrha, što je u analima njahladnije planine na svijetu upisano kao „nestvarno“. Prije nego je svako nastavio svojim putem, Bukrijev je pozvao Mora da ga posjeti u njegovoj kući u Santa Feu. Godinu dana kasnije, dvojac je započeo ambiciozan projekat: uspon zimi, novim smjerom na Anapurnu, bez dodatnog kiseonika i nosača. Podvig koji je samo jednom ranije postignut a uradili su ga legendarni Poljaci Kukuška i Hajzer. „Anatolij i ja smo bili poput djece koja nikad ne prestaju da sanjaju“, rekao je Moro.

Dimitri Soboljev, snimatelj iz Kazahstana je krenuo da dokumentuje ovaj pokušaj. Na Božić 1997. godine, nakon što su više od mjesec dana čekali povoljno vrijeme u baznom kampu najsmrtonosnije planine na svijetu, dok su postavljali fiksnu užad u kuloaru na 5700 m, otkinuo se ledeni serak i povukao tri planinara. Moro, teško povrijeđen, nekim čudom je preživio a Bukrijev i Soboljev su nestali pod lavinom. Njihova tijela nikad nisu nađena. Iako su se znali tek godinu dana, smrt Bukrijeva je jako pogodila Mora. Moro je rekao da je Bukrijev bio njegov najbolji partner koga je ikada imao. „Anatolij mi je pokazao gdje su mi slabosti i šta treba da popravim da postanem ono što sam sada“, govorio je Simone.

Nesreća na Anapurni nije ga odvratila od svog cilja. Čistoća Himalaja, zimski pejzaži i odvojenost od ostatka svijeta je ono što je Moro tražio i nalazio u svojim penjanjima. U zimu 2004/2005 godine vratio se na Šišapangmu i polovinom januara, zajedno sa Poljakom Piotrom Moravskim, stupio na ovaj vrh. Moro je postao prvi ne-Poljak koji je zimi stigao na vrh viši od osam hiljada.

Nakon ovog uspona Simone je razvio novo partnerstvo u penjanju himalajskih gorostasa. Ovog puta sa Denisom Urubkom, kazahstanskim alpinistom svjetskog glasa. U zimu 2009 godine, Simone je napravio svoj, možda najbolji uspon ikada. Zajedno sa Urubkom, dostigao je Makalu, petu najvišu goru svijeta koju je desetine svjetskih alpinista ranije pokušavalo dostići u zimskom periodu. Tačno dvije godine kasnije, zajedno sa Urubkom i američkim fotografom Kori Ričardsom uspio je da se domogne vrha Gašerbrum II koji se punih 26 godina opirao zimskim usponima. Dok su silazili prema baznom kampu, trio je zahvatila velika lavina. „To je bila Anapurna deja vu“, govorio je kasnije Simone. Kao i 1997. godine na Anapurni, Simone je imao sreće i ostao na površini pa je bio u prilici da na vrijeme reaguje i otkopa svoje drugove zarobljene debelim sniježnim nanosom. Nakon ovih uspona svjetska planinarska porodica morala je da prihvati činjenicu da je žilavi Italijan vladar zimske scene. Mnogi su se pitali šta to ovaj mršavi Italijan ima što ga izdvaja iz mora drugih sa istim željama i kako je uspio da iskombinuje nadljudsku izdržljivost Mesnera, sposobnost Poljaka da izdrže ekstremne uslove i opsesiju Eda Vustersa. Moro je sam odgovorio na ovu dilemu. Rekao je da je njegova snaga u umu i snazi volje. „Kada jednom sebi nešto zacrtam u glavi, ne postoji način da se to zaustavi“, rekao je. Naravno, ne treba zanemariti činjenicu koju sam Moro ne ističe, a koja je evidentna – posvećenost treningu i fizičkoj spremi. Moro svakodnevno trči polumaratonsku distancu, penje, diže tegove. Trenira često i noću. Bez obzira da li se sprema za neku ekspediciju ili ne, Moro uvijek trenira. Uvijek.

U aprilu 2013. godine, zajedno sa Švajcarcem Uli Štekom i engleskim penjačem i fotografom Džonatanom Grifitom, Moro je otputovao na Everest sa ciljem da u alpskom stilu penje smjer koji nije ponovljen od 1963. godine. Na putu prema kampu 3, trojac je naišao na grupu Šerpasa koji su postavljali fiksnu užad duž lica Locea. U jednom trenutku, iznerviran načinom penjanja poznate trojke jer je ugrožavao komercijalne operatere, lider ove grupe je počeo da viče na Šteka. Moro je odgovorio Šerpi koji je njegovo obraćanje doživio kao uvredu pa je prekinuo posao i sa svojom grupom se spustio u niži kamp. Takođe, i penjački trojac je odustao od penjanja u kamp 3 i odlučio da se vrati u „dvojku“ kako bi riješili spor. Ono što se desilo u kampu je nezabilježeno u istoriji himalajizma i o tom događaju su pisali svjetski mediji. Evropljani su ušli u svoje šatore a odmah potom pojavili su se Šerpasi naoružani kamenicama. Penjači su izašli iz šatora u nadi da će spor riješiti mirno. Šerpe su, bez rasprave počeli prebijanje evropskih penjača, udarali su ih čim su stigli, čak i derezama. Jedan Šerpa je zahtijevao od Simona da klekne i izvini se njegovom lideru. Ovaj je obećao da će to uraditi ako Šerpasi obećaju da ga neće napasti. Uprkos obećanju, dok je Moro bio na koljenima, nekoliko Šerpi je počelo da ga tuče. Jedan je pokušao da ga udari perorezom. Drugi je upozorio penjače da nemaju više dozvolu da se penju tim smjerom i da će biti ubijeni ako ne napuste šatore za sat vremena. Moro, Uli i Džonatan su napustili kamp i Everest. Danima i mjesecima nakon toga pojavljivali su se različiti komentari o uzroku sukoba. Mnogi su okrivili Evropljane svrstavši ih u bahate imperijaliste. Za takav stav dovoljno je bilo uvriježeno mišljenje da su Šerpasi miroljubiv narod i da ne bi postupili tako nasilno osim kad su jako uvrijeđeni. Međutim, snimci incidenta pretočeni u 36-minutni film pokazali su loše lice komercijalnih ekspedicija i odlazaka u Himalaje koji su se pretvorili u trku i šansu za zaradom. Taj momenat je do kraja razobličio veliki jaz između profesionalnih alpinista i komercijalnih operatera.

No, ovaj nemili događaj nije bacio sjenku na podvige Italijana kao i njegovu dokazanu humanost. U alpinističkom svijetu se pamti njegova akcija spašavanja britanskog planinara Tim Mursa na zapadnoj padini Locea 2001. godine. Iako je Moro te godine došao sa idejom da ostvari svoj dugogodišnji san i traverzira sa Everesta na Loce preko Južnog sedla, nije se dvoumio ni jednog trenutka kada je stigao poziv za pomoć britanskog penjača. Uspon je prekinuo i odložio svoj san radi spašavanja Britanca. Moro je pozdravljen kao heroj jer je rizikovao svoj život da bi spasio drugoga, što u Himalajima i nije tako čest slučaj. Za ovaj podvig dobio je više priznanja od strane Italije i UNESCO-a. Simone je samo rekao da je ljudski život važniji od bilo kog planinskog vrha. Murs i dalje penje i svake godine na dan spasavanja Moru šalje mejl zahvalnosti…

Tokom svojih brojnih uspona i boravaka na Himalajima, Moro je uvidio problem nedostatka sistema helikopterskog spasavanja. Moro je došao na ideju da pomogne makar u Kumbu regionu. 2009. godine on je otišao u Kaliforniju i stekao licencu pilota helikoptera. U Italiji je stekao iskustvo letenja a pronašao je i donatora koji je donirao helikopter. Moro je osnovao italijasnki tim za spasavanje planinara u regionu Kumbu. Opet su se pojavili kritičari koji su tvrdili da će ova činjenica samo dodatno motivisati nespremne ljude da krenu u penjanje. Moro je odgovorio da helikopter nije rezervisan za bogate zapadnjeke već za planinare u nevolji.

Iako je Simone Moro čovjek koji je pomjerio standarde u himalajizmu, popevši četiri osamhiljadaša u zimskim uslovima, iako je ostao još samo jedan, K2, gotovo nevjerovatno zvuči vijest da je odlučio da ne „napada“ ovaj legendarni vrh i da ga prepusti nekom drugom. Dok je bio na Gašerbrumu II 2011. godine, njegova supruga Barbara je sanjala kako umire tokom zimskog uspona na K2. Kada se vratio, Barbara mu je ispričala svoj san. „Ja nikada nisam uticala na njegovu karijeru. Ja sam ga samo molila da ne ide i da vidi jesam li u pravu, on je pristao…“, rekla je Barbara. Čini se da je za takvu njegovu odluku osnovni razlog bilo očinstvo. „Imati porodicu je velika privilegija i odgovornost“, rekao je otac dva sina. Sposobnost da se zaustavi je nešto na šta je Moro posebno ponosan. On se mnogo puta u karijeri okrenuo i vratio. Kaže da ne vidi ništa herojsko u preuzimanju rizika kojim ne može upravljati.

Simone Moro sa svojim timom spašava ljude u Nepalu, na Himalajima. Planira da se vrati na neki od vrhova, najvjerovatnije treći osamhiljadaš po visini, Kančendžungu. Vidjećemo ko će mu biti partner u novim poduhvatima. Jer, Simone Moro nije tip koji želi sve za sebe. „Nikad nisam volio usamljeni alpinizam. Dijeljenje iskustva neuspjeha i uspjeha daje mnogo jače i autentične emocije“, kaže zimski maestro, legendarni himalajski penjač, autor pet knjiga prevedenih na mnoge svjetske jezike.

Milan Radović

(Tekst je , u skraćenoj varijanti, objavljen u časopisu „Planinarske novine“)

Оставите одговор