Jedinstvene. Neponovljive. Divlje. Surove. Očaravajuće. Jednom riječju-Prokletije. I mnogo još epiteta koje bi mogla pronaći umjetnička duša željna jedinstvenih prirodnih ljepota moglo bi se uručiti planini kojoj smo posvećeni. Kako bi rekla Vesna Kešelj iz trebinjskog Vučjeg zuba „sve može na jednu stranu, a Prokletije na drugu“.Ovog puta smo im posvetili više dana i pohodili je sa više strana, pa evo priče za dijela ove akcije.

Datum: 17.-22. maj 2013.;
Planina: Prokletije;
Vrhovi: 18.05.2013: Pasji vrh, Bogdaš i Starac, popeli: Boris Čelebić, Milena Krasić, Nada Pajkanović, Ružica Stanković, Ivan Femić, Savić Glendža i Milan Radović;
19.05.2013: Talijanka, Popadija i Volušnica, popeli: Savić Glendža, Ivan Femić i Milan Radović;
Karaula, popeli: Milena Krasić, Nada Pajkanović i Boris Čelebić;
20.05.2013: Planinica i Vaganica, popeli: Boris Čelebić i Savić Glendža;
21.05.2013: Zla Kolata, Ravna Kolata i Dobra Kolata: Boris Čelebić i Savić Glendža;

Državni praznik nezavisnosti nekom je donio mini odmor, a za nas koji radimo u državnim organima samo frustraciju jer nijesu sastavljeni sa vikendom iako ih je razdvjao jedan dan. To je uslovilo da pravimo različite kombinacije kad je u pitanju naš odlazak u planinu. Jedna ekipa se odlučuje za Prokletije koje pružaju mogućnost da se u njima ostane i cijeli godišnji odmor a kamoli vikend ili produženi vikend koji su imali neki članovi ekipe.

Najprije se odlučujemo za vrhove u graničnom pojasu prema Metohiji. U petak oko 18 h krećemo prema Plavu u dva auta, nas sedam. Neki su odustali u poslednji čas, i vjerujem da znaju kako je nama bilo da bi se pokajali. Stižemo u Babino polje, pošto je noć ne vidimo baš koja je pozicija najbolja za sjutrašnje kretanje, ali ona koju smo izabrali je bila dobra i omogućila nam je direktan uspon na Pasji vrh.

U subotu ujutru ustajemo nakon dobro prospavane noći u šatorima i krećemo na uspon u 7 h. Nakon prelaska Babinopoljske rijeke odmah kreće eksponirana strmina, najprije obrasla pojasom zimzelene šume, potom pojas bez šume, na strmini ispresijecanom vododerinama. Brzo dobijamo na visini i sa svakim metrom otvara se fantastičan pogled na okolne visove i grebene. Na grebenu nas dočekuje vjetar, ali on nam je saveznik jer u takvim prilikama nema uslova za kišu. Na prvi vrh u današnjem nizu Pasji vrh visok 2350 m stižemo u 9,15 h, nakon više od dva sata konstantnog penjanja.

Pravimo pauzu za konzumiranje vode i ponekog slatkiša, pa nakon petnaestak minuta nastavljamo dalje. Sledeći cilj je vrh u pravcu istoka, Bogdaš, najviši u ovom dijelu masiva smještenom između Đeravice i Čakora, a koji se nalazi na teritoriji Metohije. Značajno gubimo na visini, potom savladavamo jedan sniježni namet kojim izlazimo na manj greben. Sa njega staza vodi na moćni vršni greben ali se mora savladati eksponirana padina na kojoj treba hodati oprezno jer je stijena krušljiva i ima siparskih elemenata.
Na vrh Bogdaš, visok 2461 m izlazimo u 10,50 h. Pogled je fantastičan, uživamo u planini i danu kao stvorenom za ove aktivnosti.

Na vrhu odmaramo dobrih 40 minuta, potom krećemo na udaljeni cilj: vrh Starac na zapadu, iznad doline Babino polje. Staza vodi preko više sniježnika, na nekim mjestima i prilično eksponiranih pa je valjalo paziti na moguće okliznuće. Kako je staza razvučena jer su ova dva vrha prilično udaljena jedan od drugog, na vrh Starac visok 2352 m izlazimo u različito vrijeme. Najprije Fema i ja u 14,10 h, ostatak ekipe nekih pola sata kasnije. Po prikupljanju ekipe krećemo nazad, spuštajući se sa vrha direktno u dolinu Babino polje. Kroz šumu i vododerine pronalazimo prolaze i staze i stižemo najprije na kolski put koji vodi kroz dolinu, potom njime nazad prema istoku nekoliko kilometara do mjesta gdje smo postavili kamp. U kamp stižemo u 17,45 h, umorni, neki i sa žuljevima, ali zadovoljni viđenim i doživljenim ljepotama ovog dijela Prokletija koji je specifičan i različit u odnosu na sve ostalo što se može doživljeti na ovoj moćnoj planini.

Nakon pakovanja šatora i opreme, već po mraku krećemo prema Gusinju. Cilj je da kampujemo u Vusanju i napravimo uspon na Kolate. U međuvremenu dobijamo informaciju od naših prijatelja iz Plava da je snijega dosta u tom dijelu Prokletija, da je loš za hodanje i da za uspon na Kolate iz Vusanja treba mnogo vremena. Odustajemo od ideje, i dogovaramo odlazak u Grbaju u planinarski dom „Branko Kotlajić“.

Narednog dana, 19. maja, oko 8,15 h Fema, Savić i ja krećemo na uspon na Talijanku, Popadiju i Volušnicu a nešto kasnije Boris, Milena i Nada na Karaulu. Najprije izlazimo na vrh Talijanka 2034 m u 10,10 h, pa odmah nastavljamo grebensku turu na Popadiju 2056 m na koju stižemo u 11 h. Tu pravimo dužu pauzu za doručak i uživanje u još jednom danu na planini. Društvo nam pravi ljuta šarka koja je odnekud izašla, tačno između nas trojice koji smo sjedjeli u krug na vrhu. Pojavila se među nama neočekivano, ali smo joj oslobodili put da ode kuda želi, a mi smo nastavili kuliranje još neko vrijeme. Potom nastavak puta grebenom na vrh Volušnica 1879 m, najniži u ovom masivu ali sa kog se pruža najljepši pogled na Karanfile i ostale vrhove u najmoćnijem masivu ovog dijela Prokletija, budući da je Volušnica tačno iznad Grbaje naspram Karanfila.

U planinarski dom stižemo u 14 h, gdje nas dočekuje Ružica, sat kasnije sa Karaule stižu Milena, Nada i Boris. U domu pravimo popodnevni odmor uživajući u tišini i pogledu iz doline na prokletijski masiv koji razdvaja Grbaju i Ropojana. Pred veče krećemo nazad, svi osim Borisa i Savića koji ostaju jer su slobodni i nastavljaju prokletijsku avanturu.

Milan Radović

Iskoristili smo slobodne dane i produžili boravak na Prokletijama. Poslije dva dana hoda trebala nam je neka regerenativna tura, pa smo se odlučili za lagani uspon na Planinicu i Vaganicu sa planinskog prevoja Čakor. Vrh Planinica visok je 2097 metara, uzdiže se iznad Rugovske klisure, a Vaganica je naspram njega u pravcu Prijedolske glave i Hajle. Jako je zanimljiva zbog prelijepog pogleda. U povratku smo svratili u Plav i vidjeli se sa Ahmetom Rekovićem i dogovorili da sljedeći dan penjemo Kolate. Zanoćili smo pored vodopada Grlje gdje smo ja i Savić uz logorsku vatru ispijali do kasno u noć. Ustali smo rano ujutro i našli se kod karaule sa Ahmetom i ekipom iz PD ’’Prokletije’’ Plav. Prvi, dio do staze Ćafe Borit imali smo teren bez snijega, a od Ćafe pa nadalje imali smo stalno snijeg. Cepini i dereze dobro su nam došle mada dio ekipe iz Plava nije imao tehničku opremu ala su i oni uspjeli stići do vrha, alternativnim smjerom. Popeli smo sve tri Kolate. Imali smo sreće sa vremenom, tako da je pogled bio odličan, pogotovo na Valjbonu i okolne vrhove.

Boris Čelebić