Prokletije-Karaula 1915 mnv (01.01.2014.)

aČekati novu godinu na planini je doživljaj, privilegija, radost. Još na Prokletijama, e to je zaista događaj i za nas planinare naviknute na svaki spektar najraznovrsnijih pozitivnih vibracija i osjećanja koje u duši proizvodi susret sa planinom. Biti na planinskom vrhu na prvi dan nove godine je dobar početak, uvod u novi niz priča sa planine, neprekinutu nisku bisera od emocije, estetike i vječnosti kojoj težimo. Ovo je priča koja je samo nastavak svih onih priča ispričanih i neispričanih, veza sa svim što smo radili i što ćemo raditi…

Datum: 31.12.2013.-04.01.2014.;

Planina: Prokletije;

Učesnici: Zorka i Zoran Prljević, Milena Krasić, Boris Čelebić, Ivan Femić, Svetlana, Milan, Stefan i Nemanja Radović.

Vrhovi: Karaula 1915 mnv (Milena Krasić, Boris Čelebić, Ivan Femić, Nemanja i Milan Radović);

             Podgoja (Zoran Prljević i Boris Čelebić);

             Đevojački krš (Zoran i Zorka Prljević i Boris Čelebić);

 Nekako spontano, a najljepše stvari se dešavaju spontano, odlučili smo da novu godinu dočekamo na planini, u planinarskom domu „Branko Kotlajić“ u Grbaji. Ekipa: Zorka i Zoran Prljević, Milena Krasić i Boris Čelebić, Ivan Femić, Svetlana, Milan, Stefan i Nemanja Radović.

Iskačemo iz poslovnih obaveza u utorak popodne, zadnjeg dana godine 2013.-te, i sa planinarskom opremom pakujemo dobro raspoloženje. Usput se snadbijevamo dovoljnim količinama pića i hrane i pravac Gusinje. Kod našeg starog prijatelja Evlijana u kafani uzimamo ključ od doma, ali prethodno, nazdravljamo sa prijateljima za srećnu i uspješnu godinu koja dolazi, već, vjerovali ili ne, četrnaestu u novom milenijumu. Moji klinci su našli svoju zanimaciju jer su mogli do mile volje bacati petarde sa ulaza kafane u centralnoj ulici Gusinja.

bDolazimo do doma. Iako je nova godina, snijega je vrlo malo tako da smo mogli kolima bukvalno pred dom. Prosrtorija doma je brzo ugrijana a stolovi su „okićeni“ hranom i pićem. I tako, u dobrom raspoloženju, uz muziku sa Zoranovog lap-topa brzo je došla ponoć. Stefan i Nemanja su dočekali novu godinu napolju uz petarde, mi ostali uz pivo i vino. I tako još nekih sat vremena pa na sprat u vreće jer valja ujutru put Planine…

Prvi dan nove 2014.godine je bio kakav se poželjeti može. Pogled na Očnjak je izazivao blagu jezu i želju da se, konačno krene na zimske uspone. Ali, snijega nema pa nema i to, za sad, ostaje pusta želja. Doručkujemo i bez žurbe se pripremamo za uspon.Cilj je Karaula, vrh sa zapadne strane doline, iznad doma i bukove šume kojom je obrasla padina.

Krećemo oko 9,30 h. U ekipi: Milena, Boris, Fema, Nemanja i ja. Sve do 1600 m nije bilo snijega na stazi. Napredovali smo dobro, i Nemanja je bez problema pratio tempo. Naravno, nismo žurili, željeli smo da uživamo u ovom danu i usponu na Karaulu. Samo je Fema koji se sprema za ekspediciju na Akonkagvu požurio jer mu je tempo koji je postavio Boris bio preblag.

Na grebenu iznad šume, tamo gdje se staza odvaja za Trojan, snijega je znatno više, otprilike oko 30 cm. Vidimo Femu koji se javlja sa vrha, mi polako traverziramo ispod vrha sjevernom padinom Karaule. Ovaj dio staze je prilično težak, mješavina mekanog snijega, blata i prosute stijene. Posebno u dijelu gdje staza vodi direktno uz najeksponiraniji dio padine do samag vrha.

cNa vrh izlazimo nakon nekih dva ipo sata hoda. Pogled na masiv sa druge strane ostavlja bez daha. U atmosferi se osjeća mir prvog januara, mir planine, mir u venama… Ostajemo na vrhu cijelih sat vremena grickajući čokoladu, lješnike, bademe i planinski vazduh, topal za ovo doba godine. U povratku navezujem Nemanju jer je nebezbjedno da se spušta sam dijelom staze koja je prilično rizična, naročito u spuštanju. U dom stižemo poslije sat ipo spuštanja ili bolje reći nakon 5 sati uživanja u planini. Uslijedio je popodnevni odmor a onda večernji nastavak proslave nove godine uz muziku, vino i druženje, opet do iza ponoći.

Drugog januara popodne dio ekipe se vraća kući a dio odlučuje da nastavi druženje sa planinom u narednim neradnim danima. Kući se vraćamo Fema i ja sa porodicom a ostaju Boris, Milena, Zoran i Zorka. Oni su naredni dan, 03.01.2014. godine popeli Podgoju, a 04.01.2014. i Đevojački krš.

Sve u svemu bio je ovo zanimljiv doček nove godine, sigurno za nas planinare najljepši mogući. Nadam se da će nas već sledeće godine u ovoj ideji ispratiti veći broj planinara. Komfor dočeka u restoranima i hotelima odudara od planinarske ideje i filinga. Zato je naša staza planinska, naše uživanje planina, naš pogled, um i emocija vezani za planinu…

Idemo u planine jer tamo nema zime.

Milan Radović

Prokletije-Karaula 1915 mnv (01.01.2014.)


 

Оставите одговор