Prokletije (Maja e Shnikut, Nigvacit i Hotit)

Dugo godina planiramo uspon na vrh u albanskom dijelu Prokletija za koji smo imali informaciju da se zove Shnikut. Međutim, kad smo popeli vrh saznali smo od mještana da se vrh koji mi uporno zovemo Shnikut ustvari zove Maja e Male (Veliki Vrh) a da je Shnukut malo ispod njega i visok je 2206 mnv i nalazi se iznad sela Nikči. Kako god  ga zvali nama je bilo lijepo i uspjeli smo posjetiti tu čudno naslaganu gomilu kamenih blokova koja dominiria tim dijelom Porkletija.

 Datum: 07.-09. Jul 2011

Planina: Prokletije

Vrhovi: Maja e Shnikut 2554 mnv; Nigvacit 2412 mnv; Hotit 2270 mnv;

Ekipa: Milena Krasić, Ana Mijušković, Leo Đokić, Boris Čelebić;

Uspon na Hotit i Nigvacit vodio je Ahmet Reković a mi smo se pridružili akciji PSK Prokletije iz Plava. Na usponu su bili i naši drugovi i članovi “Prokeltija” Ramiz, Regan i Hakija.

Vesela ekipa žurno napušta Podgoricu trudeći se da pobjegne sa plus četrdeset. Ja jedva budan ali vozim kako znam i umijem dok me Milena stalno zeza što ti je? Što ti je? Trudim se da budem što brži kako bi stigli po danu podići kamp tako da nam je jedino zadržavanje bilo u Zatonu da se Milena na kratko vidi sa sestričnom.

Ulazimo u Ropojanu, put nikad gori od poplava ove zime. Na livadi malo iza Savinog oka odlučujemo parkirati vozilo i podići kamp. Ana i Milena donose drva ja i Leo podižemo šatore pa je ubrzo vatra dekorisala prostor oko kampa. Pričamo o sjutrašnjem putu, pakujemo stvarti i vrlo rano idemo na spavanje kako bi se što bolje odmorili.

Šnikut, subota 9 jun 2011.

 04:00 ujutro, sat zvoni a ja ga mrzim kao nikog do tad. Hitro ustajem jer ako se okrenem na stranu niko me ne razbudi više. Umivam se i idem po stvari u šator a tamo Milena podlaktila se i bacila glavu u šake, po izgledu reklo bi se da se sa dušom rastavlja. Ložim vatru, miris kafe širi se kampom a i Milenine šljive stare 18 god, pa atmosfera ubrzo postaje mnogo bolja. Lagani doručak i oko 05,15 krećemo ubrzanim korakom putem ka Ropojanskom jezeru. U jednom trenutku put zamjenjuje korito od potoka, a meni čudno jer ga se ne sjećam od pretodnih prolazaka. Tek kasnije sam skontao da je to ustvari put kojim su protutnjale zimske poplave, na pojedinim mjestim to su brazde i krateri i preko metra dubine.

Dolazimo do jezera ali umjesto njega tamo je ogromna zelena livada. Prolazimo njegovom lijevom stranom i na opšte oduševljenje nailazimo na grupu Makedonaca, alpinista koji tu kampuju. Rano je ujutro ne želimo ih buditi već što laganije prolazimo njihov kamp i nastavljamo ka granici. Granični kamen ubrzo je iza nas a ispred nas dio gdje do sad nismo bili izuzev Lea koji je ovuda išao do  katuna Buni Vukočes i prevoja ispod Maja Bojs. Idemo dobro markiranom stazom koja vodi u Thethi i nema bojazni od gubljenja a vrijeme nam ide na ruku. Iako je toplo cijelo vrijeme smo u hladovini.  Prvi dio puta poslije jezera ide se kroz gustu šumu i penje se nekih 200 metara do izlaska na ogromnu livadu koja ide ka karauli ispod Prožmita. Oko nas prizori nestvarne ljepote i kamene gromade Karanfila, Force, Vukočesa, Lagojveta, Škurta, Prožmita, Šćokišta i Bojsa. Prolazimo preko livada sa bujnom vegetacijom i dosta cvijeća. Posle tri i po sata stižemo do albanske napuštene karaule u kojoj su sada čobani, a pored karaule  voda i desetak šatora sa planinarima iz cijele Evrope. Tu pravimo kraću pauzu, slikamo Harapit, jedemo i analizarmo kuda dalje. Ahmet mi je na slici nacrtao putanju kojom bi trebali izaći do ispod Prožmita. Trudimo se da je pogodimo što bolje možemo. Krećemo u početku blagim terenom i stazom koja vodi za Nikči, međutim putevi nam se brzo razdvajaju a mi ne baš laganim terenom idemo ka prevoju. Malo po kamenju malo po travi ali svakako prilično usprtom stranom stižemo do prevoja. Otvorili su se vrhovi Radohines,Višes, Reškulit, That, Kuči, Livadit, sve ljepotani preko 2400 mnv a iza nas Maja Jezerce, Popluks, Aljis, Bošit, Briaset, Gurk e Hapt i jos mnogo neznanih junaka. Pogled je divan i ne zna čovjek što od uzbuđenja da čini, uzimam komad od smeta hladim pivo, pijemo ga,  palim i cigaru ma sve je idealno,ustvari skroro sve. Vidimo i Shnikut, izgleda prilično daleko, prilično strmo,  a do njega teba preći preko ogromnog sipara. Jedina moguća staza koja nam se ukazuje nalazi se na samom kraju sipara i do nje ima komad hoda.. Sunce već prži uveliko, prelazimo siparom i Leo računajući da ćemo dogovorenom rutom silazi niz sipar zajdneo sa Anom i Milenom a ja produžavam vrhom sipara. Kako se primičem vrhu otvara mi se nova putanja i dovikujem Leu ali on to ne čuje brzo se spuštaju i već su daleko ispod mene na nivou sipara koji bi nas vodio prvobitno zamišljenom putanjom. Što sam bliži toj kameno- trvantoj putanji sve mi se više sviđa. Leo kaže da nije siguran da je i u gornjem dijelu dobra. Zovem ih da krenu zamnom a ja produžavam dalje sa namjerom da provjerim Leove sumnje. Popeo sam nekih 150 metara i uvjerio se da je staza dobra ali oprez je neophodan. Čekam da mi se priduže i njih troje, ali imaju veliki posao da odrade, nekih stotinjak metara sipara koje su trebali popeti veliki je izazov pogotovo ako nemate štapove. Nijedan korak vam nije pun i uvijek vas sipar vrati malo nazad i trošite ogromnu energiju. Dolaze do mene vidno umorni ali  sad je već lakše, teren je blaži i vrh koji je ispred nas daje nam novu energiju. Ispod samog vrha upoznajemo se sa dva čobanina iz sela Nikči, izdigli su do tu sa dva buljuka ovaca, jedno 173, drugo 200 grla. Lagano uz priču sa njima iskočismo na ovaj dugo čekan vrh.O pogledu neću pričati, jer par  slika će više dočarati nego sva priča.Mi smo legli na vrh i uživali najduže što se moglo.  A koliko god da smo ostali bilo bi malo! Na vrh smo izašli u 13,15 h, posle 8 sati hoda, nazad smo krenuli u 14,30 h jer teren je takav da će nam trebati dosta do kampa a ne bi da nas noć uhvati prije širokog makadamskog puta kojeg bi teško i noću promašili.

Vraćamo se nazad, sunce nas urniše, pogotovu na siparu. Silazimo ka katunu i u želji da skratimo vrijeme silaska idemo lijevo stočnom stazom i dolazimo na jedan prevoj sa kojeg čeka naporan silazak. Tu smo malo promašili, ali doboro je, do livade smo stigli a još ni sunce nije u potpunosti zašlo. Ne hodamo, mi letimo, a kako ne znam jer se svi bukvalno raspadamo. Lea još i noge bole od žuljeva. Prošli smo dio puta kroz šumu i stigli do graničnog kamena a ima još dnevne svjetlosti, dobro je. Mali odmor, Milena  i ja palimo cigaretu pored graničnog kamena i čekamo Lea i Anu. U 21 h stižemo u kamp a ja odavno nisam bio srećniji što ga vidim.

Dakle, za povratak nam je trebalo sedam i po sati. Toliko sam umoran da ne mogu ni pivo da pijem. Jedemo voće, pijemo neke multivitamine, srećom spakovali smo jutros šatore, vreće i podmeteče i sad nam je preostalo samo da se i mi ubacimo u kola i da krenemo ka Grbaji. Dogovorio sam se sa Ahmetom da im se pridužim sjutra na usponu na Nigvacit ali kad sam vidio u kakvom sam stanju rekoh mu, ako me vidiš ujutro kod Suljove česme idem sa vama, ako ne vidjećemo se kad se vratite sa ture. Malo prilegoh pored kola, podigoh noge i popih ness i sojino mlijeko, to me malo okrijepi a i tabani bolni se brzo oporaviše. I što bi drugo do vratio se pivu. Nismo stigli ni do Vusanja na zadnjem sjedištu Milena i Ana uveliko spavaju, a ja i Leo cirkamo pivo.

Stižemo u Grbaju, montiramo kamp, nešto malo večeramo i pravac na zasluženi odmor.

Nighvacit i Hotit , nedjelja 10 jun 2011.

 Nedelja je osvanula, sunce sija u svom sjaju, u Grbaji kod Suljove česme, Plavljani se okupljaju. Tu je Regan, Ramiz, tu su Ahmet i Hakija, vesele se  usponu što slijedi, a i ja.Veselim se, a sa snom se borim. Ustajem u 6 i razmišljam sta će mi sve ovo, spava mi se i sve me boli ali na ove vrhove ne znam da li iko ide i hoće li se skoro ukazati prilika. Odlučih a krenem pa šta bude. Leo, Ana i Milena ostadoše da spavaju.

Ekipa iz Plava tačna kao sat. U šest i po krećemo ka drugoj livadi i sa nje desno ispod Volušnice siparom do katuna Vojuša. Sipar mi uzima i to malo života što imah. Na katunu bješe izdigao čoban iz Kopljika kod Skadra, kaže dva dana mu je trebalo da stigne. Krenusmo sa katuna ispod Hotita ne baš gostoljubivim terenom, dan je vruć i svako malo pravimo pauze, što me dodatno umara jer mi se hlade mišići. Ponijeh samo dva litra vode i skontah da će to biti prblem, a da situacija bude još i gora zaboravio sam i šešir. Idemo dalje, teren sve gori i gori mijenjaju se škrape i smetovi, na kraju morasmo popeti i jedan omanji smjer ocjena 4- otprilike. Gledaju me drugovi čude se da sam uopšte i krenuo posle takve ture, korak mi je nesiguran i po terenu dje inače skakućem ja bukvalno gamižem. Dobro sam se namučio do na vrh, ali nisam pravio probleme ekipi i nisu me morali čekati. Ove pauze koje su često pravili postale su mi i drage, povrati se čovjek malo od ove sparine a i čelabrcne se nešto. Regan i Hakija su ponijeli  to bombona što je bilo u Plavu, sa svake strane su dolijetali bomboni i da ništa od hrane ne ponijeh mogao bih na njima preživjeti. Ekipa je cijelo vrijeme vesela i non stop smo se šalili, a Ramiz i Ahmet pažljivo promatrali teren i pripremali se za nove poduhvate. Pogled sa vrha učinio je da mi se vrati dosta snage, čak sam se odlučio da idem i na Hotit od kojeg sam ranije riješio da odustnem. Vrhovi koje sam želio vidjeti izbliza sad su tu ispred mene, a kad mi je Ahmet rekao da se vraćamo preko Zastana Grbajskog sreći nije bilo kraja. Proći ću ispod Vojušita i Ele, vidjeću kako igleda jedina moguća varijanta uspona na Vukočes i proći blizu Lagojveta i Fortita. Hakija i ja nađosmo relativno dobru variujantu za silazak sa Nigvacita ka Hotitu tako da nam taj uspon nije teško pao mada je bio tehnički najteži dio današnje ture. Kratko zadržavanje na vrhu i krećemo ka Zastanu. Kako smo došli do njega, kao da mi je neko baterije izvadio, i ako smo se ja i Hakija odvojili od grupe i krenuli to što nas noge nose da silazimo jer nismo imali više vode, ja sam osjećao da život izlazi iz mene. Ako kažem da sam se stropoštao do Suljove česme neću pogriješiti, to što je stiglo dolje nisam bio ja no neka providna smjesa ubijena od umora, dehidracije i sunčanice. Ana, Milena i Leo ne znaju da li da plaču zamnom kako izgledam ili da se smiju. Legoh pored kola napih se ladne vode, sojinog mlijeka, multivitamina i malo jabuke a onda i ispovraćah. Krenuh da se umijem a onda počeše i grčevi da me hvataju i to mišići na licu, vratu a dok sam povraćao i trbušnjaci. Niko od njih me nikad nije vidio takvog, mada ni ja nisam siguran da sam sebe gledao takvog. Milena mi donese čaj iz kafane i on me malo povrati. Kratak odmor i krenusmo nazad ka Podgorici, sačekali smo koliko da dođu Ramiz. Ahmet i Regan da se pozdravimo sa njima.

U povratku umjesto piva pio sam sok i jeo sladolede i za divno čudo već u Kolašinu sam ličio na nešto, izađosmo do kafane na kafu a ja se jedva izvukoh iz kola jer što sam god činio hvatao me grč u nogama. Eto, završi se i ovo! Jeli bilo pametno? Naravno ne, ali izazovu zvanom Nigvacit i Hotit nisam mogao odoljet, i vrijedjelo je!

 Boris Čelebić

Prokletije-Maja e Shnikut

Оставите одговор