Prsten oko Maganika, 19.11.2016.

aMaganik, centralna planina Crne Gore, čije staze obilježava i održava naš klub, sa uređenjem staza polako se otvara i postaje sve češća meta planinara sa naših prostora i iz inostranstva. Ovog puta, na Maganiku smo uradili nešto što je, po našim saznanjima, po prvi put neko od planinara uradio, a to je kružna tura na stazi dugoj 37 km ili maganički prsten. Cilj nam je bio da ovu stazu u kompletu pređemo, snimimo track kako bi uslijedila sledeća faza obilježavanja staza a to je postavljanje info tabli i signalizacije.

Datum: subota, 19. novembar 2016.;
Učesnici: Boris Čelebić, Miodrag Bingulac i Milan Radović;
Tura: Mrtvo Duboko-kanjon Mrtvice-Velje Duboko-Zabrđe-Velika Štrbina-katun Maganik-katun Poljana-Vuksanova voda-Granica-Mrtvo Duboko;
Dužina staze: 37 km;
Savladana visinska razlika: 2100 m;
Trajanje ture: 12,5 h;

Maganik je magična planina centralne Crne Gore, planina jedinstvene forme i ljepote, čudesni prostor koji je toliko različit od svega okolo da izaziva utisak da ga je neka sila, nekada davno, odnekud tu donijela i postavila da pravi razliku i upotpuni kolorit nevjerovatnih boja, materijala, slika i emocija koje se bude u njegovim posjetiocima. Maganik, svojom širinom i prostranstvom, svojim stijenama i vrhovima, a naročito neviđenom formom Treštenog vrha i svime što krije ili nudi, kako se uzme, predstavlja izazov posebnih dimenzija i posebnog senzibiliteta za ljubitelje prirode, istraživače nepoznatog, tragače za slobodom i novim prostorima i dimenzijama. Zaogrnut svojom magijom, vjekovima je ostao prilično tajanstven i za svoje gorštake, Rovčane, koji su se nastanili, kao suri orlovi, na njegovim padinama, usjecima, klisurama i stiješnjenim dolinama, ubježavši pred imperijalnom silom u vjekovnoj težnji da sačuvaju ono što su jedino i mogli donijeti sa prostora kojim su hodili i jezdili, a to je vjera u Boga kome su se zavjetovali i u čije ime su ostavljali kosti svoje gdje god je trebalo braniti vrijednosti koje su bile iznad prolaznog života…

A kako li je Maganik, tek, ostao tajnovit za druge ljude, pa i za pustolove raznih boja i preferencija, ljude koji uživaju u izazovima novih prostora i koji tragaju za novim pogledima na svom planinarskom putu. Nepravedno, Maganik je zapostavljen u planinarskim pričama većina planinarskih klubova i u Crnoj Gori i regionu. Ni makadamski putevi probijeni, zadnjih decenija, do nekoliko maganičkih katuna tu činjenicu nisu bitnije promijenili. U mrkim prostranstvima Maganika, teško se snaći i dobrim poznavaocima orjentacije, pa je, možda, to i odgovor na pitanje zašto nema više planinara na ovoj planini.

Maganik je svijetu postao poznat, po, na žalost velikoj nesreći. 1973. godine avion JAT-a na letu Skoplje-Podgorica srušio se, udarivši u stijene Babinog zuba, jednog od maganičkih stjenovitih visova. Djelovi Karavele, rasute po stijenama i siparima ovoga vrha, i danas svjedoče o strašnoj nesreći. Naš klub je, prije par godina, velikim memorijalnim usponom, osvježio sjećanje na taj događaj. 

b

U aktivnsotima našeg kluba, Maganik se, već više godina nalazi u prioritetima. Jedinstvenost različitosti koja se ne sreće često u planinama i prirodi uopšte, dalo nam je za pravo da ideja približavanja ove planine većem broju zaljubljenika u prirodu dobije svoj odgovor u aktivnostima na krčenju i obilježavanju staza na Maganiku kao i organizaciji zahtjevnog zimskog uspona na najviši vrh na Badnji dan, koji je već postao tradicija. Sledeće godine počinjemo aktivnosti na izgradnji planinarskog doma na lokalitetu Đatlo, a ideja ima još. Pomenuću samo ideju za organizaciju planinskog maratona. Prije nekoliko godina na Maganiku je otkrivena najdublja jama u Crnoj Gori, Željezna jama duboka 1027 m. Na Treštenom vrhu se nalazi i najveća vertikala na ovim prostorima, u jami NYX dubine 429 m. Maganik pruža odlične uslove za opremanje penjačkih smjerova, a Trešteni vrh sa nevjerovatnim stjenovitim lavirintom predstavlja idealan prostor za jedinstveni svojevrsni avanturistički park. Nego, da ne otkrivamo sve ideje jer je u Crnoj Gori, pored svega što se može ukrasti, vrlo popularna i krađa ideja…

Da se vratimo na ovu akciju. Licitirali smo dužinom i visinskom razlikom na ovoj stazi, pominjala se dužina od preko 40 km, a sad imamo precizne podatke na osnovu kojih ćemo razviti ideje za planinarske takmičarske aktivnosti.

Nakon više akcija na uređenju staza na Maganiku koje smo sproveli tokom prošle i ove godine, odlučili smo da iskoristimo povoljne novembarske vremenske prilike i „odradimo“ kružnu turu, ovog puta izostavljajući uspon do najvišeg vrha Maganika, Međeđi vrh.

Akciju dogovaramo Boris, ja i Miodrag Bingulac, planinar koji je odabrao da planinarsko iskustvo stiče na akcijama našeg kluba i koji je kondiciono spreman budući da se bavi sportom i riješen je da doživi najljepše prostore Crne Gore koji se mogu „konzumirati“ samo ako pritegnete gojzerice, spakujete ranac i krenete u brda.

Iz Podgorice krećemo oko 6 sati i na odredište, tačnije selo Mrtvo Duboko, u blizini drvenog mosta na Mrtvici, stižemo nakon sat vremena. Jutro je prohladno ali vedro nebo najavljuje dobre uslove za današnje zahtjevno planinarenje. Krećemo u 7,20 h, spuštamo se stazom i prelazimo preko dva balvana kojim je premošten potok Dubočnjak koji teče iz sela i uliva se u Mrtvicu. Ubrzo prelazimo čuveni drveni most koji spaja obale Mrtvice i povezuje dva duboka sela, Mrtvo Duboko i Velje Duboko, sela sa jedinstvenim i nevjerovatnim imenima, kao što je, ovdje, sve jedinstveno i nevjerovatno. Već tu, na mostu, srećemo se sa prvim slikama čudesne prirode, koje će se na ovoj stazi, ređati kao na filmskoj traci i ostavljati nas bez daha. Na kraju ture, i bukvalno. 

c

Sivilo moćnih mrtvičkih stijena, koje se okomito spuštaju sa maganičkih visova do same rijeke i kolorit žućkasto-kafenih nijansi šume, šiblja i terena daju osjećaj jesenjeg mira i sliku uspavane prirode koja čeka svoj zimski san. Istovremeno, zapjenušano valjanje bistre rijeke preko stjenovitih barijera i huk koji prkosi toj želji prirode da se uspava, čini kontrast u kome se miješaju osjećanja i misli. U jednom momentu čovjek fizički osjeti kako se spaja sa ritmom prirode, u drugom ga več uplaši snaga i buka rijeke, a u svakom uživa bez ostatka i do srži svih čula. Ređaju se slike, Kapija želja, Bijeli nerini koji na površinu donose tajne maganičke utrobe koje će bistra voda odnijeti sve do Skadarskoj jezera i dalje do Jadranskog mora, Mrtvičke grede…

Znamo da nas čeka naporno, cjelodnevno pješačenje, tako da ovaj dio staze, kroz kanjon hodamo prilično usiljeno i brzo. Često nailazimo na slapove vode koji se sa stijena slivaju na stazu što cijeloj avanturi daje dodatnu čar. U ovom dijelu staze sve je vlažno i u znaku vode. Kanjon Mrtvice je i u jesenjim bojama i ambijentu jednako izazovan i lijep. Uživamo u svakom metru, u svakoj slici i svakom pogledu na bistru vodu ispod nas koja je, čas zahuktala i pjenušava, čas mirna i bistra kao biser. Najljepši đerdan prirodnog spektakla niže se tu pored nas i u nama, u momentima dok, većina ljudi krmelja u svojim jazbinama ili ispija jutarnje kafe u zadimljenim lokalima, gutajući negativne informacije iz dnevne štampe. Biti dio prirode, komunicirati sa njom i očistiti svoja srca i misli, biti dio tog spaktakla koji nam se nudi besplatno, ili plaćati da bi bili dio hipnotisane gomile, da bi bili dio kolektivnog ludila i kanta za otpatke nečijih površnih misli i frustracija, stvar je izbora i odluke. Mi smo dio ovog prvog, dio vječite i neprolazne estetike prirode i nudimo svima da budu na isti način privilegovani…

Prelazimo rijeku skačući sa kamena na kamen i kroz bukovu šumu, a potom i preko livade okovane injem i ledom stižemo do prvih kuća u selu Velje Duboko. Malo skraćujemo markiranu stazu i izbjegavamo prolazak kroz selo, već se neposredno iznad centralnog dijela sela, sa desne strane Mrtvice, zaustavljamo kako bi napravili prvu pauzu za doručak. Osojna strana sela je, pa sa priličnom sjetom gledamo sunce sa druge strane i stado ovaca koje mirno pase na padinama sela. Prešli smo oko 12 km za 2,5 sata hoda.

Selo Velje Duboko je stiješnjeno između Maganika sa jedne i Stožca, kao dijela Moračkih planina, sa druge strane. Selo je bukvalno u centru Crne Gore, poznato kao rodno mjesto lingviste i profesora Mata Pižurice a i mjesto iz koga teče sva književnost akademika Matije Bećkovića, najvećeg živog književnika srpskog jezika, koji je iz ovog sela u rovačkim zabitima ponio inspiraciju za svoju poeziju. 

d

Zbog hladnoće koja štipa za lice, pauza za doručak traje samo desetak minuta pa krećemo dalje. Odmah počinje uspon, najprije razlokanim makadamskim putem a ubrzo ulazimo u bukovu šumu na karti imenovanu kao Osojni omar. Velje Duboko ostaje iza naših leđa, a samo povremeni pogled na Stožac na sjeveru daje nam mjeru napredovanja. Ovaj dio je jako strm, kroz šumu nema definisane staze ali su markacije koje su naši članovi uradili iz dva navrata dobre i jednostavno ih je pratiti. Nakon 200 metara visinskih od sela ulazimo u zonu konstantnog snijega, najprije tankog sloja a potom, sa većom visinom sve debljeg da bi na najvećoj postignutoj visini bio iznad visine gojzerica.

U ovom dijelu staze ređaju se potpuno različite slike u odnosu na prvu trećinu staze, kao da smo na drugoj planini, u drugom ambijentu. Na pojedinim mjestima visoka, gola stabla bukove šume, stijene razbacane između njih, prekrivene jarko zelenom mahovinom i bijeli, sniježni tepih po tlu, čine nevjerovatnu sliku koju može da naslika samo moćna ruka prirode. Potom, u dubokoj šumi nailazimo na prilično široko korito potoka, u jednom dijelu suvo a u drugom sa vodom. Neočekivane forme koje se mijenjaju, čini se, sa svakih stotinu metara nove visine čine ovaj naporan i konstantan uspon zanimljivim i izazovnim.

Nakon iscrpljujućeg penjanja ulazimo u nešto ravniji prostor sa manje šume i tu nam se otvara pogled na maganičke surove stijene i vrhove. U kombinaciji sa velikim kamenim gromadama svuda okolo staze imam osjećaj kao da ulazimo u čeljusti neke džinovske nemani koja će svakog časa zatvoriti svoje krezube vilice i zauvijek nas poslati u tamu svoje utrobe. Dogovorili smo pauzu na katunu Zabrđe, ali se staza razvukla i nikako da stignemo da napuštenih koliba i ozidina nekadašnjeg ljetnjeg stočarskog naselja. Konačno, oko 13 h stižemo do katuna i pravimo pauzu kod jedne od rijetkih koliba koje se još drže u životu. Vlasnici ove kolibe su nam, još ranije, dali dozvolu da je pretvorimo u bivak-sklonište, a ono je zaista neophodno na ovako zahtjevnoj stazi. Ovdje pravimo drugu, malo dužu pauzu, ako se desetak minuta odmora može nazvati dužom pauzom. Odavde, kroz zakržljale borove, vidimo sledeću tačku a to je prevoj Velika Štrbina. Iako se čini nekako blizu, da li zbog umora ili optičke varke, ili oboje, tek do tamo smo potrošili značajno više vremena od planiranog. Najprije smo i promašili stazu jer su markacije pokrivene snijegom pa, umjesto desno pored velike stijene mi smo otišli na lijevu padinu doline i uvalili se kroz veliki kameni lavirint jedva pronašavši prolaz, negdje na sredini padine, prema markiranoj stazi na desnoj padini. 

e

Cijelo vrijeme smo u osojnom dijelu, u zalatku, pa smo kao „ozebli sunce“ čekali izlazak na osunčani prevoj Veliku Štrbinu, najvišu tačku na današnjoj turi. Na visini od 1950 m koju smo dotakli u 14,50 h dočekuje nas prilično jak vjetar ali, i u takvom ambijentu sa suncem u očima, dobijamo nove impulse i dodatnu snagu. Boris, koji je iskočio prvi, dočekuje nas riječima „dobro došli na sunčanu stranu ulice“. Ne samo da smo stigli na sunčanu stranu nego i na teritoriju druge opštine. Sa ovog prevoja, jednim dijelom dalje, hodaćemo teritorijom opštine Danilovgrad. Maganik je mjesto susreta emocija i vjetrova ali i mjesto susreta tri opštine, Kolašina, Danilovgrada i Nikšića. Upravo se i iz tih pravaca može stići na neki od maganičkih visova.

Osmjeh razvučen od uva do uva, zajednička fotografija sa klupskom zastavom i pogled na nove dimenzije Maganika, Prekornice i drugih planina, a posebno saznanje da od ovog momenta imamo samo spuštanje, donose i novu toplinu oko srca i zadovoljstvo što smo odlučili da uradimo rijedak potez u najrazličitijim planinarskim akcijama koje se nude na crnogorskom planinarskom „tržištu“. Na ovoj tački staza se račva u dva pravca, jedan kojim ćemo mi nastaviti, prema katunu Maganik i druga koja vodi na najviši vrh planine, Međeđi vrh i dalje do katuna Poljana gdje se spaja sa našom stazom. I ovu stazu smo izmarkirali tako da je na usluzi planinarima koji se odluče da svijet i sebe pogledaju sa tačke visoke 2139 m. 

f

U katun Maganik, koji se nalazi na nadmorskoj visini od 1650 metara, stižemo u 15,40 h. Pravimo kratku pauzu za vrući čaj koji je preostao, pa i čašicu Mićove šljive koja nam pada kao „budali šamar“. Od ovog katuna do katuna Poljana staza vodi traverzom, sa vrlo malim spuštanjem i kroz jedan novi ambijent u kome dominiraju veliki crni borovi, biljezi maganičke slobode i surovosti. Čak i oni osušeni ljudskom nepažnjom ili namjerom, požarom koji je ranijih godina zahvatio ovaj prostor, djeluju nekako dostojanstveno i prkose prolaznošću. Svojom tugovankom podsjećaju na vremena kojih više nema, vremena kada su ovi katuni življeli i kada su ljudi poštovali planinu i njene ćudi. Sunčevi zraci koji se sa zapadnog horizonta prelamaju kroz krošnje borova i padaju na stijene donose neke neviđene boje, neki mir koji se pretače i na naša umorna tijela i duše koje se napajaju sa vječnih planinskih izvora…

Kroz katun Poljana prolazimo u 16,20, snimamo tačku na spajanju staza i nastavljamo kako bi ugrabili, prije mraka da bacimo pogled sa Pogledala, jednog od onih mjesta koje vas opčine prizorom koji je tu dostupan. Iako tamni plašt večeri polako zatvara spektakularnu predstavu, uspjeli smo, uz pauzu za ručak, uživati u pogledu na Komove, Prokletije, Kučke planine… Nekakav crni, pomalo i zlokobni oblak brzo se navlačio odnekud iza Prekornice i zatvarao i „tavanicu“. Nastavljamo dalje, opet malo izgubivši stazu, ali brzo se vrativši na „pravi put“, do Viksanove vode gdje smo obnovili zalihe za sledeću etapu ture koju su obilježili snopovi čeonih lampi i jednosatni marš, bez mnogo priče, makadamskim putem prema selu Granica. Spuštanje sa Granice na početnu tačku u Mrtvom Dubokom, često vrlo strmom stazom koju su prije dva vikenda raskrčili Boris, Zoran i Marko, na nogama od gume, bilo je poseban izazov i napor. A posebno, kako to uvijek biva, poslednjih par kilometara, prilično dosadnih, od sela, makadamskim putem do auta. 

g

Na početnu tačku, na nadmorskoj visini od 280 metara stižemo nakon 12,5 sati provedenih na planini, tačnije u 19,50 h. Spojili smo prsten oko Maganika, ili preko Maganika, kako se uzme, vjerovatno po prvi put ikada. Iz prve ruke smo dobili sve potrebne informacije o ovoj stazi, nema više nagađanja i nepoznanica i istovremeno uživali u ekstremnom naporu. 37 km, 2100 m visinske razlike, sa mogućnošću povećanja ovih vrijednosti kroz uključivanje Međeđeg vrha u track, predstavljaju sjajnu osnovu za najzahtjevniji planinski maraton u regionu. Ali, otom potom, ono što smo i ranije znali a sada i potvrdili, Maganik je moćna i izazovna planina koja zaslužuje češće posjete planinara, speleologa, alpinista, prirodnjaka svih profila.

Crni oblak, kako je došao, tako je i nestao, nebo je bilo zasuto milionima zvijezda u mrkloj noći, a mi smo bili zasuti milionima dobrih vibracija koje smo pokupili od ove planine i nesvakidašnje ture. Raspoloženje nisu mogli pokvariti ni žuljevi na nogama. Malo smo istegli mišiće poslije ovakvog napora i sjeli u auto sa samo jednom željom, nakon svega: hladno, nefiltrirano, Nikšićko…

Milan Radović

Prsten oko Maganika, 19.11.2016.

Оставите одговор