Prutaš 2393 mnv (28.jun 2011.)

Obzirom da su sve naše aktivnosti po Crnoj Gori vezane za vikende, neko je zbog obaveza na poslu primoran da u planine ide radnim danima. Tako smo Ana i ja odlučili da jedan utorak provedemo na Durmitoru.

Datum: 28.06.2011.
Vrh: Prutaš 2393 m.n.v.
Učesnici: Ana Mijušković, Marko Rešetar i Klaudio Katelan (Vjeverica – Kotor);

U 6 h ujutru Ana i ja krećemo iz ravne Zete u brdovite predjele Crne Gore preko Nikšića, Šavnika, novim putem ka Durmitoru gdje nas čeka nas drugar Klaudio… Nalazimo se na Sedlu i odatle trio željan penjanja i durmitorskih ljepota kreće ka Todorovom dolu gdje i sižemo nakon nekoliko minuta vožnje. Gledamo Prutaš i vidimo da se nekih 50-100 m nalazi u oblacima. Temperatura vazduha iznosi svega 10 stepeni, a pri oblačnom vremenu i sjevernom vjetru koji duva brzinom od 50-60 km/h imamo osjećaj da je april a ne 28. jun. Ana i Klaudio (pametni ljudi) oblače, može se slobodno reći zimsku opremu, a pošto sam ja od kuće krenuo u šorcu odlučujem da tako i krenem na uspon. U 9 h sa 1.750 m.n.v. krećemo dobro markiranom stazom ka vrhu Prutaša. Korak po korak i već postaje toplije, ali vjetar koji na udare dostiže brzinu od preko 70 km/h ne dozvoljava tijelu da se ugrije do odgovarajuće temperature. Ubrzo primjećujemo da se oblaci razilaze, i to nas jako raduje. Poslije 1 h i 10 minuta penjanja izlazimo na vrh. Na našu veliku sreću i radost, oblaci su se razišli i sa Bobotovog kuka i Bezimenog vrha, tako da je pogled bio fenomenalan. Planinica, Bezimeni, Bobot, Đevojka, Šareni pasovi, sve se vidi kristalno jasno. Uživamo u pogledu, škljockamo foto-aparatima, upisujemo se u svesku uspona, i poslije 40 minuta provedenih na vrhu krećemo nazad ka Todorovom dolu. U povratku silazimo do vidikovca odakle uživamo u pogledu na Škrčka jezera. Još par fotografija pa nastavljamo dolje. Stižemo do auta, vadimo hranu da bi malo prezalogajili. Ne puno, jer nas u Žabljaku čeka vruća domaća pita, pa se u želucima mora ostaviti što više mjesta za to predivno jelo. Prezadovoljni usponom, krećemo ka Žabljaku. U centru grada ulazimo u kafić gdje nas dočekuju dvije ljubazne i simpatične djevojke, naručujemo piće i čekamo poziv od babe kojoj smo naručili već pomenute pite. Ljubazna konobarica nam dozvoljava da donesemo hranu i tu jedemo, te Ana za nekoliko minuta stiže sa vrućim pitama. Pita je toliko ukusna da na to neću trošiti riječi, ali moram reći da smo tako halapljivo jeli da su nas gosti, a i osoblje gledali kao da smo ’’sišli sa planine’’ . Pošto Klaudio ostaje još par dana na Durmitoru, pozdravljamo se sa njim i punih stomaka Ana i ja krećemo ka Podgorici. Pozdrav do sledećeg uspona!

Marko Rešetar

Prutaš, 28. jun 2011.

Оставите одговор