Rumija (1593 mnv) 01.03.2012.

Iako smo skoro svi već po nekoliko puta bili na vrhu ove planine, moj predlog da ponovo posjetimo našu staru prijateljicu Rumiju objeručke je prihvaćen od strane članova ekipe.  Svako od nas joj se rado vraća, jer ova planina za svakog posjetioca,  za pravog i iskrenog planinara, ima nešto zbog čega se on osjeća kao da je prvi put tu.

 Datum: 01.03.2012.;

 Planina: Rumija, 1593 mnv;

 Učesnici: Ana Mijuškovic, Mina Minić, Bojan Bošković, Miloš Minić i Marko Rešetar.

 Prvi dan marta je osvanuo sa jakim sjevernim vjetrom. Odlučujemo da na turu krenemo malo kasnije, zbog najava da će vjetar u toku dana oslabiti. Iz ravne Zete, oko 9:30h, krećem za Podgoricu po Minu i Bojana, nalazim se sa njima i krećemo za Bar gdje nas čeka Ana. Upravo tada zove Miloš i nakon 15-ak minuta i on postaje dio družine.  Ana čeka spremna, ne znajući da smo, zbog neplaniranog zadržavanja,  tek na izlazu iz Podgorice. Da nam put do Bara ne bude monoton – potrudio se Miloš koji je tog jutra bio nepresušan izvor priče. U Bar stižemo oko 11h, doručkujemo i već nakon pola sata smo, zajedno sa Anom, na putu ka selu Mikulići, udaljenom oko 30 min vožnje od Bara. Atmosfera je na zavidnom nivou, što je preduslov za dobar i uspješan uspon. Po dolasku u Mikuliće, zbog snijega ostavljamo auto na oko 1 km od crkve od koje i kreće uspon. Rančeve na leđa, štapove u ruke i sa 1100 m.n.v. laganim tempom krećemo ka vrhu. Vjetar je blago oslabio, a snijeg je zbog jakog sunca mokar, i hodanje je dosta naporno. Nakon 20-ak minuta Miloš, zbog poznatih problema sa koljenom, odustaje od penjanja. Mi laganim tempom, kroz šumu, prateći markacije, nastavljamo dalje. Sa većom visinom i snijeg je veći, samim tim i naš napor. Od nekih 1300 m.n.v. snijeg postaje tvrđi, pa na nekim mjestima dobro drži, a negdje se propada. Pošto sam 20-ak kilograma teži od Bojana – nema nikakve svrhe da on pravi prtinu (Anu i Minu da ne pominjem), jer propadam čim kročim na njegovu stopu. Tako sam prinuđen da sam isprtim put do vrha. Po takvom snijegu, sa tolikim propadanjem, to nije bio ni malo lak posao. Zahvaljujući našem raspoloženju i humoru kojeg nije falilo, osjećaju umora nije bilo mjesta. Kroz smijeh, i radost zbog svega što nas okružuje, napredujemo ka vrhu. Ispod samog prevoja, na oko 1450 m.n.v., s kog se pruža predivan pogled, stajemo da obučemo jakne, jer je već od prevoja vjetar znatno jači. Nakon toga izlazimo na greben. Prvi izlazim ja, a odmah iza mene Mina, koja je ovdje prvi put, i čiji sam izraz lica jedva čekao da vidim. Oduševljena je pogledom koji se pruža sa ovog divnog mjesta. Zadovoljstvo je, u očima svih nas, bilo više nego primjetno. Sa prevoja markacija skreće lijevo, i do vrha imamo jos 20-ak munuta. Odavde je snijeg potpuno zaledjen, a nagib dosta jak, i s obzirom da nijesmo uzeli dereze, moramo biti jako oprezni. Bojan i ja pravimo stope, kako bi našim damama bilo lakše da savladaju ovu zaleđenu kosinu. Osjećaj izlaska na vrh po zaleđenom snijegu je jedan od najljepših koji čovjeka može da obuzme. Još par koraka i tu smo – na vrhu Rumije. Vjetrovito ali ne i puno hladno. Punim plućima udišemo svjež vazduh planine. Vadimo sendviče i čokoladice, grickamo, škljockamo aparatima, i u najvedrijem mogućem duhu, istinski uživamo.  Nakon pola sata, krećemo nazad, ka Milošu koji nas nestrpljivo čeka. Pri spuštanju je bilo i malo ludorija, bez kojih ovaj prelijepi dan, možda ne bi bio potpun. Zahvaljujući zaleđenom snijegu moglo se malo i skijati (bez skija naravno, već u gojzericama). Do prevoja, pa čak i malo ispod, spuštanje je bilo jako zanimljivo.  S početkom propadanja počinje i smijeh – koji je otjerao sve naznake nezadovoljstva zbog napornog hodanja. Nakon sat i 20 minuta stižemo kod kola. Miloš je vrijeme traćio brojanjem nekih rupica na tapaciru unutrašnje strane krova auta. Kod milijonite rupe je odustao, i otišao u obilazak okoline.  Od tog momenta nas čeka drugi, jednako dobar, dio dana. Planiramo roštilj na maloj barskoj plaži. Da nam dan ne bi bio potpuno savršen, potrudio se jedan kamen, koji nam na trećem kilometru puta ka Baru – lomi karter. Ugašenim autom, na ler, spuštamo se do grada. To, međutim, nije bio dovoljan razlog da se odreknemo uživanja u blagom vjetru i zvuku talasa na plaži. Razlog više da zovem druga Željka, da dođe iz Podgorice, popravi kvar i potom nam se pridruži u uživanju.  Dolazimo na plažu i zatičemo sunce kako polako zaranja u more, i poslednjim zracima boji horizont. Stojimo nepomični gledajući taj svakidašnji prizor, koji nama, nikad ne može da dosadi. Bacamo se na prikupljanje drva, ložimo vatru i čekamo Anu i Minu da dođu sa hranom i pićem. Željko i Mili stižu istovremeno sa njima. Meni, Željku i Miliju bilo je potrebno oko sat vremena da zakrpimo karter i nakon toga se pridružujemo ostalima.

Skoro do ponoći ostajemo da uživamo u zvuku talasa, vatri, roštilju, a najviše u onom najbitnijem – pravom i iskrenom prijateljstvu, bez čega ništa u čemu toliko uživamo, ne bi imalo toliku vrijednost.

 Do sledećeg uspona…Pozdrav!

Marko Rešetar

 

Rumija 01.03.2012.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA

One comment on “Rumija (1593 mnv) 01.03.2012.

  1. Goran BukvaList каже:

    Milina je čitati vaše izveštaje. Da li zato što dobro pišete, ili zato što dobre predele pohodite, pa je samim tim zanimljivo čitati o njima. A najverovatnije oboje. U svakom slučaju pohvaljujem vas odreda.

Оставите одговор