Rumija nam je tu, na dohvat ruke. Zbog pogleda sa njenog vrha, uspon na ovu planinu je uvijek atraktivan i izazovan. Ovu subotu smo posvetili ovoj primorskoj planini, a uspon smo izveli sa jezerske strane, iz sela Livara jer je uspon sa ove, sjeverne strane prilično zahtjevan, pa time i atraktivniji za planinare koji žele više, bolje, dalje….

Datum: Subota, 10.11.2012.;

Planina: Rumija 1595 mnm;

Učesnici: Dušan Bošković, Ivana Šuković, Vesko Čović, Relja Eraković, Snežana Spasojević, Marina Radulović, Nataša Zlatičanin i Milan Radović;

Rumija je planina koja spaja more i jezero, nebo i zemlju, spaja vjekove i religije. Rumija je sveta crnogorska planina koja pamti svece i ratnike, kraljeve i podanike, planina čija istorija i danas izaziva kontroverze. Rumija, kao ni jedna druga planina ili mjesto u Crnoj Gori, njeguje tradiciju dugu vjekovima i sjećanje na svetog kralja Jovana Vladimira koji je čuvao svoje malo kraljevstvo na razmeđi velikih carstava s kraja desetog i početka jedanaestog vijeka. Njegov krst, dar bugarskog kralja Vladislava, koji je držao u svojim rukama kada je pogubljen 1016. godine, i danas vjerni narod svih religija koji živi na padinama ove gore, na Trojčin dan iznosi na najviši vrh Rumije čuvajući običaj i tradiciju od izazova novih vremena.

I kao što narod ovog kraja u njenim visovima vidi duhovne visine kojima valja težiti u vječitoj borbi materijalnog i duhovnog, tako i svaki posjetilac pri prvom susretu sa njenom vječnom ljepotom doživi osjećaj koji se malo gdje može spoznati. Osjećaj koji je na granici prirodnog i spiritualnog, ovovremenog i svevremenog. Sve je to motiv da ljudi različitih interesovanja dolaze na Rumiju. Razgolićujući njenu ljepotu, posjetioci otkrivaju iskonsku vezu sa prirodom, i tu, na rubu urbanog, vraćaju se sebi i svom prapočetku.

Naš motiv ove subote je i to što se okupila dobra ekipa, i pomalo spontano se dogovorila da slobodno vrijeme namijenjeno planinama poklonimo ovoj planini, poklanjajući sebi uzvišeni osjećaj veze sa prirodom, nebom, upoznavajući nove ljude i uvodeći ih u čarobni svijet planina i planinarenja.

Na početnu tačku u selo Livare iznad Skadarskog jezera stižemo u 8,20 h i odmah, markiranom stazom krećemo na uspon. Karakteristika uspona na Rumiju je ta što se ovdje konstantno penje, a kreće se sa niske nadmorske visine i savladava se visinska razlika od 1100 metara. Dan je idealan, ali se osjeća blizina jezera i povećana vlažnost u vazduhu. Rumiju je najbolje penjati u ovim jesenjim danima kada nije toplo, ali je teško imati dan bez vjetra. Ovog puta imamo najbolje moguće uslove za penjanje. Relja i Snežana pojaćavaju ritam i odvajaju se od grupe, mi se prilagođavamo najsporijem u ekipi i polako uživamo u danu, čistom vazduhu, pogledu (koji nam jedno vrijeme skriva bukova šuma ali se opet vraća na grebenu) i osjećaju širine i slobode koji samo planine pružaju.

Kada smo došli u zonu pogleda na sam vrh vidimo na završnom usponu prilično brojnu kolonu planinara koji su krenuli sa južne strane planine. Priključujemo im se na vrhu, na koji stižemo nakon tri ipo sata hoda. Pravimo zajedničke fotografije, a nakon što je ova grupa krenula nazad, mi ostajemo da se izležavamo na vrhu, uživajući u jasnom pogledu na more sa južne, i Skadarsko jezero sa sjeverne strane planine. Prokletije, Skadar, Bojana, Ada, sve kao na dlanu. Na krajnjem istoku prepozajemo Šarplaninu pod snijegom i Korab, a na sjeveru Komove, Moračke planine itd.

Nakon sat vremena krećemo nazad i u laganom ritmu, uz zanimljive teme, poneki vic i poneku pjesmu stižemo u dolinu kestenova, u Livare na početnu tačku. Nakon presvlačenja, istezanja i malog odmora krećemo prema gradu, gdje u kafani koju često posjećujemo sumiramo ustiske sa ture. Posebne impresije imaju djevojke koje su prvi put bile na ovoj planini. Zaboravili smo da im na vrhu čestitamo po starom planinarskom običaju, štapom po turu, ali to ostaje za neki naredni vrh.

Milan Radović