Rumija 1595 mnv (11.05.2014.)

aIako Rumija ne spada u visoke planine, ona uvijek i iznova privlači našu pažnju, koliko god puta odlazili na ovu planinu. Boraveći na njenim padinama i na njenom vrhu, osjetite tu patinu vjekova, susret civilizacija, susret vode i zemlje, jedinstvenu ljepotu koja je dovela mnoge svjetske putnike u ove gore…

Datum: 11. maj 2014.

Planina: Rumija 1595 mnv;

Učesnici: Ivana Šuković, Radmila Krgović, Robert Mršić, Ljubiša Bošković, Dušan Bošković i Milan Radović;

Iako smo prethodnog dana imali prilično napornu turu, uspon na Vojnik u okviru manifestacije „Prvomajski planinarski uranak na Vojniku“, odlučili smo da i drugi dan vikenda posvetimo planini. Izbor je pao na Rumiju, primorsku ljepoticu. Odlučujemo se za teži, ali i atraktivniji uspon sa sjeverne strane iz pravca Skadarskog jezera.

Sa dva auta stižemo do podrumijskog sela Livara i u 8,40 h krećemo na uspon. Očekuje nas sparan dan. Već na prvom usponu, zbog velike vlažnosti vazduha, imamo pojačano znojenje ali to je već očekivano na ovoj planini. Idemo tempom koji odgovara svima u grupi, bez većih pauza. Prvu pauzu pravimo kod bunara, na sredini puta, prije ulaska u bukovu šumu. Radujemo se šumi jer nas očekuje dionica u hladovini, pa je lakše kretanje. Drugu pauzu pravimo na izlasku na greben sa koga se pruža odličan pogled na Skadarsko jezero, zetsku ravnicu i Prokletije u pozadini. Radmila i Robert kojima je ovo prvi uspon na Rumiju ne skrivaju oduševljenje pogledom.

Nastavljamo prema vrhu Rumije, usput konstatujući da je neki medo bio prilično aktivan zadnjih dana jer je isprevrtao mnogo kamenja tražeći bube i mrave. Na vrh izlazimo u  12,45 h, nakon 4 sata uspona. Na vrhu zatičemo grupu planinara iz podnožja Rumije iz Satrog Bara koji su stigli ovdje prvi put nakon 10 godina. Oni ubrzo odlaze a mi ostajemo izvaljeni na južnoj padini ispod crkve, odmarajući i uživajući u pogledu na luku i more. Slika koja očarava, plijeni, odmara. Uz blagi vjetar na vrhu, zvuk ptičijih krila i zujanje insekata, uživamo u prirodi, u svim tim slikama i zvukovima koje samo planina nudi i omogućava. Zato smo svi zadovoljni i ne osjećamo umor iako, nakon jučerašnjeg napornog dana nije bilo lako donijetio odluku da se krene na novi uspon od 1100 metara visinske razlike. Na vrhu ostajemo preko sat i petnaest minuta prepustivši se vibracijama planine i potrebi da uživamo u miru koji se razliva planinom i našim tijelima.

Nakon zajedničkog fotografisanja, u 14 h krećemo nazad, istom stazom. U povratku svraćamo u Virpazar na zasluženo pivo. Austrijanac Robert ističe zadovoljstvo današnjom turom i društvom pa najavljuje nove zajedničke akcije sa Visokogorcima.

Milan Radović

 

Оставите одговор