Rumija i Vruća rijeka 13.-14.05.2017.

Otkriti Rumiju, peti se njenim strmim padinama, vidjeti dvije velike vode sa njenog vrha, osjetiti dah vjekova… Izazov za sve koji u prirodi traže sebe i sopstveno zadovoljstvo. Rumiju možete doživljeti na različite načine. Ali, jedan od onih koji pružaju najveći estetski doživljaj i adrenalinsko ispunjenje su njeni neponovljivi kanjoni…

Datum: 13.-14.05.2017.
Planina: Rumija 1595 mnv;
Kanjon: Vruća rijeka;
Ekipa: Boris Čelebić, Zoran Prljević, Mišo Zorko i Milan Radović;

Ovaj vikend smo „ostavili“ za kanjone. Makar, tako smo planirali. U subotu Vruća rijeka, da po prvi put prođemo ovaj spektakularni kanjon, najzahtjevniji od rumijskih dragulja, a u nedelju u većem sastavu Međurečki kanjon. Prognoza nam nije išla na ruku, ali već smo se uvjerili da ove proljećne sezone ne treba vjerovati prognozama…

U subotu ujutru, rano krećemo iz Podgorice za Bar. Zoran je prethodnog vikenda otkrio jedan dobar kamp ušuškan među maslinama, kamp Bartula koji se nalazi na samom izlazu Vruće rijeke u Barsko polje, pa smo ga odabrali za naš bazni logor ovog vikenda. Ovdje se održava volonterski kamp i tu su ljudi iz više država koji pomažu u markiranju staza po Rumiji. Mi postavljamo šatore i prilično nevoljno krećemo prema Mikulićima…

Mrljavo jutro nije obećavalo dan za kanjoning. Prohladno, niska oblačnost, Rumija je bila zaogrnuta ruhom koje nam se nije svidjelo…Sve smo, uključujući i pakovanje, radili nekako sporo i bez žara. Nadali smo se da će se oblaci maknuti sa Rumije i da će nam se otvoriti prilika da uživamo u kanjonu. Ali, to nikako da se desi. Krećemo prema Rumiji sa idejom da stignemo u Gornje Mikuliće i vidimo kakva je situacija. Usput smo svratili na krstionicu Sv Jovana Vladimira i malo se zadržali ispod vodopada. Očigledno je bilo da niko od nas trojice nije previše bio oran za ulazak u kanjon po ovakvom danu. Niska oblačnost, tačnije magla, nije nam dozvoljavala da vidimo Bar i Barsko polje. Parkirali smo se pored džamije u Gornjim Mikulićima i spustili do starog mostića, zaraslog u šipražje, odakle kreće avantura zvana kanjon Vruće rijeke. Sjeli smo na stijenu iznad ulaza u kanjon i kulirali neko vrijeme čekajući razvoj vremenskih prilika. Znali smo da je dan za kanjon izgubljen. Jutro je već poodmaklo, ja sam zaboravio kacigu, oblaci su se sporo razilazili, sve razlozi za promjenu plana. Predložio sam da Vruću rijeku probamo sutra a sad da se vratimo do Ruske crkve i ispenjemo Rumiju. Zoran i Boris su prihvatili predlog pa smo krenuli…

Rumija za 49 minuta

Ostavljamo auto kod Ruske crkve i krećemo prema vrhu Rumije. Oblaci su se već razišli i sada imamo ispred sebe suncem okupanu Rumiju. Dogovaramo da krenemo malo oštrije i u dahu popnemo… Šta oštrije, to je bila trka… Elem, kod crkvice na vrh smo iskočili za 49 minuta! Nije nam cilj bio postavljanje bilo kakvih rekorda, ali smo uživali u takvom brzinskom usponu. Prosto, doživljaj neke planine zavisi i od same ekipe sa kojom je pohodiš…

Popodne je u kamp stigao i Đajić sa porodicom, pridružila nam se i Mima iz Bara pa smo uz Đajine kulinarske vještine i hladno pivo uživali na terasi kampa, među stoljetnim maslinama do prilično kasno…

Nedelja je donijela mnogo ljepše jutro i suncem okupanu Rumiju. Nije bilo dileme. Vruća rijeka se „napada“ ovog jutra. Ekipa je pojačana novim članom: Slovenac Mišo Zorko iz Krškog  je sinoć čuo priču i naše pripreme i stidljivo upitao da li može da nam se priključi. Pitali smo ga za iskustvo u kanjoningu, bio je obazriv u ocjeni svoje spremnosti ali, svakako, nije bio bez iskustva. Kasnije, u kanjonu, pokazaće da je skrominiji više nego što bi trebalo. Bio je odličan, a nismo ni sumnjali, dovoljna je referenca to što je Slovenac…

Ovog jutra ranije i poletnije nego juče krećemo gore. Kako vremenske prilike utiču i na raspoloženje, pa to je za priču. Ima malo i pozitivne treme, šta nas čeka, kakvi izazovi i kakav ambijent. Već smo prilično iskusni u kanjoningu, ali po prvi put krećemo u Vruću rijeku. Pročitali smo sve što se može naći o ovom biseru rumijeske ljepote, a to sve je samo jedan kratki informativni tekst na sajtu Extreme Canyoning. Eto, i to je dokaz da nije puno njih uživalo u ljepotama ovog kanjona, po prirodi stvari još je manje onih koji su voljni da ostave neki zapis. Poneka fotografija i to je to. Znamo da nas čeka jedan od najzahtjevnijih kanjona u Crnoj Gori i pripremili smo se za takav izazov. I oprema je upriličena za ono šta nas čeka. Bolje reći, nijesmo znali šta nas sve čeka tako da smo ponijeli mnogo više opreme nego što je realno trebalo. Ali, do takvog zaključka smo došli tek na izlazu iz kanjona…

Dugo je vladalo mišljenje da je Rumija bezvodna i suva planina. Tek kada je otkriveno pet rumijskih kanjona sa morske strane planine, ova mitska planina je dobila novu dimenziju a time i nove poklonike. Kanjoniste, ljude koji su objedinili planinarstvo, alpinizam, speleologiju i druge aktivnosti u prirodi da bi uživali u skrivenom spektaklu prirode, dostupnom očima samo rijetkih. Kanjon Vruće rijeke je, prema dostupnim podacima prvi prošao Raško Simović koji je „otkrio“ i druge kanjone na Rumiji. U nama, odavno tinja želja da „otkrijemo“ i ovaj kutak skrivene prirode i obogatimo svoje iskustvo novim slikama koje se rijetko viđaju. Eto, danas je taj dan…

Spektakl zvani Vruća rijeka

Preko Starog Bara i Velembusa ponovo stižemo u Gornje Mikuliće. Borisov terenac vraća nazad domaćin kampa, simpatični Cetinjanin koga smo zamolili da pođe sa nama i vrati auto kako ne bi po izlasku lomili glavu kako izaći po auto. Ispred jedne kuće u blizini džamije u selu vršimo poslednje pripreme, oblačenje neoprena, prepakivanje, raspodjela tereta…

Kanjon Vruće rijeke se nalazi između obronaka planine Rumije sa desne strane i planine Lisinj sa lijeve strane, gledano nizvodno. Kada iz Barskog polja gledate Rumiju, primijetite njene usijeke kako se strmoglavo spuštaju niz obronke planine, ali, ko bi mogao pretpostaviti da su to u stvari spektakularni kanjoni, planinske vene kojima teče nenadmašna ljepota koju može stvoriti samo vjekovna igra kamena i vode. Igra prirode koja je ovdje bila naročito darežljiva…

Oko 9 h spuštamo se do ulaza u kanjon, tačnije rijeku, kod starog kamenog mosta gdje postoje dva zida preko kojih teče voda, najprije tiha i gotovo neprimijetna. Kroz šipražje, šljapkamo po pjeskovitom dnu, par stotina metara, i ovaj početni dio ne daje naznake kakav nas spektakl čeka. Nedugo zatim slijedi serija fantastičnih bazena, okruglih kada sa bistrom vodom. Gotovo da ne bi išli odavde cijeli dan. Ubrzo počinje kanjon u punom smislu i punoj ljepoti, prve verikale, kaskade, bazeni, tobogani… Ređaju se slike, adrenalin je prisutan od prvih spuštanja. Velika visinska razlika kanjona od ulaska do izlaska doprinosi da smo gotovo konstantno ili na abzajlu ili spuštanju niz tobogane. Gotovo da nema klasičnog hodanja kroz kanjon. U početku je korito rijeke svojom formom i bojom nekako odvojeno od okoline, od padina kanjona na kojima dominira zelena boja rastinja i siva stijena, a potom, kada smo ušli dublje u kanjon sve je nekako jedinstveno i divlje, pomalo stravično i imate osjećaj kao da se spuštate u neki prostor iz koga nema izlaza. Čitao sam da na nekoliko mjesta u kanjonu može da se uradi evakuacija, ali ono što smo mi vidjeli jeste da je to u velikoj većini kanjona nemoguće i treba računati sa tim kada se upustite u ovu avanturu. Ono što predstavlja dodatni izazov ali i utiče na sporost u „osvajanju“ kanjona je traženje najboljeg mjesta za spust niz vertikalu i postavljanje sidrišta. Gotovo cijelom dužinom je potrebno tražiti prirodna sidrišta, drveće ili šuplje stijene. Pronalazimo i već postavljena sidrišta od gurtni i prusika ali svako se mora dodatno provjeriti. Samo na par mjesta su postavljeni boltovi i pločice…

Ređale su se vertikale i vodopadi, teški ranci su predstavljali dodatni problem ali jedinstvena ljepota ovog kanjona i nove scene koje su se rađale kao na filmskoj traci odnosile su osjećaj tereta i donosile lakoću postojanja i uživanja u onome što je samo priroda svojim čudesnim moćima proizvela kao najveću mjeru neprolazne estetike. Osim neba, okomitih litica i čudesne vode koja grgolji, šiklja, klizi, pada u mlazevima ili jakim vodopadima, a onda se naglo umiri u nekom bazenu preko čijih zidova ponovo krene u suludu jurnjavu, ništa ne vidite, nikakav dah civilizacije ovdje ne dopire. Milenijumima je ovaj kamen isti, a voda je, kao najveća snaga i sila prirode, pronalazeći put do svoje prirodne sredine, velike vode, do mora, dubila svoj put i klesala najveće umjetničko djelo izloženo pogledu rijetkih u velikoj galeriji planine…

Osim nas četvorice, život u ovom grotlu je činilo milion žaba i poneka zmija koja je bježala pred nezvanim gostima. Mada, čini se da je ovdje i voda živa i da, i pored surovosti i bezizlaza sve odiše životom. Jer, gdje je borba glavni motiv ili prva odlika prostora, gdje je sve sazdano od akcije, gdje surovost zahtijeva bistrinu uma i snagu tijela sve je životnije od udobnosti urbanih prostora i okova komfora.

Da je ovdje svaki korak izazov i opasnost uvjerio sam se na jednoj previsnoj vertikali kada mi se „zaključala“ osmica i nisam mogao da se dalje spuštam niz uže. Jaki mlaz vodopada mi je padao ravno po glavi i licu, tražio sam malo prostora da uhvatim vazduh a sav prostor je bila voda i samo voda. Stijena je bila daleko, zbog previsa noge nisu bile od pomoći. Nekako sam se iskobeljao malo na stranu da uhvatim dah a već sam zaustio da Zoranu na vrhu stijene dam znak da nožem kida uže. Jer bolji je i pad sa nekoliko metara visine nego bespomoćno davljenje…

Zaista je teško, mislim čak i nemoguće, kvalitetno i realno opisati sve spektakularne scene u ovom kanjonu. Prvo, zbog ređanja novih izazova i konstantne akcije ne možete pretjerano da se prepustite i uživate svim čulima, a i nemoguće je opisati toliko različitih detalja koji se smjenjuju u nizu. Čak ni fotoaparat ne može vjerno prenijeti svu ljepotu jer je fotografija ograničava dimenzijama i limitima pixela. Zato je ovaj, za nas značajan kanjoning, prošao sa nekoliko video klipova i bez ozbiljnog fotografisanja. Za prvi put nam je važno da ga iskusimo pa neki naredni put ćemo prolaziti radi snimanja i fotografisanja.

Boris je prebrojao 22 vertikale. Nadam se da se nije zabrojao, a i da jeste, ne bi to bilo čudno. Većina je visine do desetak metara, najviša je 25 metara. Meni je, zbog teškog ranca koji je u svakom bazenu postajao teži zbog vode kojom se napuni, najteže palo „prevaljivanje“ preko zidova bazena u sledeći tobogan ili bazen. Prolazili su sati a sa njima je odlazila i snaga, a treba biti koncentrisan do kraja. Ništa ne iscrpi tijelo kao borba sa vodom. Iza jedne kanjonske krivine ugledali smo Barsko polje a onda je, opet, sve stalo u plavetnilo neba i vode, sivilo stijena koje se okomito spuštaju i bjelilo onih preko koje voda grabi do svog cilja. Kanjon vijuga i pravi mnoge krivine, ali prolazeći kroz njega ne možete da steknete takav utisak. Voda je, posebno u drugom dijelu prilično topla i gotovo prijatna. Ovo je, svakako, jedan od najtoplijih kanjona i to je jedna od njegovih brojnih karakteristika. Vjerovatno nije slučajno da se zove Vruća rijeka…

Na jednom od poslednjih abzajla pronalazimo zaglavljeno uže koje je ostalo jednoj grupi koja je prolazila kanjon nedelju dana ranije. Kupimo ga da ga vratimo vlasniku, našem prijatelju Semiru iz Rožaja. To je još jedan teret pride. Mada, sve ovo što smo vukli cijelim kanjonom je toliko teško da jedno uže nije problem.

Izlazak iz kanjona je kod mosta na Bartuli gdje se odvajamo desno i stazicom preko mosta za sedam-osam minuta stižemo u kamp pomalo izgoreli od sunca i razvaljeni od napora. Trebalo nam je 9,5 h da stignemo na cilj. Zadovoljni smo vremenom za koje smo ga prošli obzirom da nam je prvi put u ovom kanjonu i da nam je sve bilo nepoznanica. Znamo da je nekoliko ekipa bivakovalo u kanjonu i da im je bilo potrebno dva dana da ga prođu.

Sve u svemu, kanjon je, malo je reći, spektakularan. Sigurno jedan od najzahtjevnijih ali i najljepših u Crnoj Gori. Po mom skromnom sudu zauzima primat po svim karakteristikama zbog kojih se i upuštamo u ovakve izazove. Naravno, ovo je subjektivna ocjena, ali iskustvo je dovoljno da takvu ocjenu mogu podijeliti sa drugim zaljubljenicima u kanjone i prirodu. Ostaje žal što nemamo bliže podatke o samom kanjonu (dužina, visinska razlika…) ali ono što možemo, nakon ove premijere, preporučiti budućim posjetiocima Vruće rijeke je:

1. Najbolje vrijeme za prolazak je maj (proljeće);
2. Nikako bez kvalifikovanog vodiča, iskusnog kanjoniste;
3. U kanjon ući što ranije;
4. Nositi uže dužine od 50 m, ali ponijeti i rezervno jer lako dolazi do zaglavljivanja;
5. Ponijeti dovoljno gurtni i prusika ili parčadi užeta za pravljenje sidrišta. Takođe, imati rezervnu „osmicu“, „piranu“ ili drugu spravu za abzajl;
6. Ići u maloj grupi iskusnih kanjonista;
7. Obavezno ponijeti dovoljno vode za piće i osvježavajućih napitaka: red bul, koka kola…
8. Računati na to da je evakuacija skoro nemoguća osim u prvom dijelu i na izlazu iz kanjona;
9. U kanjonu izbjegavati skakanje, spuštati se isključivo abzajlom ili niz tobogan, tamo gdje je to moguće.

Uživali smo, pokušajte i vi. Vruća rijeka svojim čarobnim slikama nas je fascinirala. A mislili smo, nakon Nožice, ništa nas neće opčiniti u tolikoj mjeri. Zato je sigurno da ćemo se vratiti ovom kanjonu.

Milan Radović

Rumija i Vruća rijeka 2017.

[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_001.jpg]450
?
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_002.jpg]320
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_003.jpg]310
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_004.jpg]330
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_006.jpg]340
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_007.jpg]320
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_008.jpg]350
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_010.jpg]320
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_011.jpg]310
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_014.jpg]270
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_015.jpg]300
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_017.jpg]300
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_018.jpg]290
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_019.jpg]310
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_020.jpg]310
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_021.jpg]290
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_022.jpg]310
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_024.jpg]310
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_025.jpg]310
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/rumija-i-vruca-rijeka-2017/thumbs/thumbs_026.jpg]280

Оставите одговор