Šila Velja 2130 mnv (21.06.2015.)

aTu je, nadomak našeg grada, vidikovac usred planina Kučke krajine, jedan od njenih gordih stražara nad vremenima i prostorom… Ali, ljudska destrukcija i pakost naružili su mu lice i sad tužno čeka i vapi da njegovi borovi ponovo ozelene. Teško dok smo ovakvi, nikakvi, dok nam je važniji jedan naš dan od vjekova naših potomaka i dok „koljemo vola za kilo mesa“…

Datum: 21. jun 2015. godine;

Planina: Kučke planine;

Vrh: Šila Velja 2130 mnv;

Učesnici: Jelena Radović, Dušan Bošković, Aleksandar Đajić, Milan Radović;

Bilo je različitih predloga gdje se uzdići ovog vikenda. Na kraju je prevagnuo moj predlog. Odavno nismo bili na Šili i, nekako, mnogo češće penjemo okolne vrhove Kučke krajine. Što se mene tiče, mislim da nisam na ovom vrhu bio još od zimskog uspona za novu godinu, ne sjećam se više koju, sjajnim zimskim kuloarom iz katuna Guzovalja. Zato smo se, gotovo spontano, saglasili da krenemo na Šilu. A da smo znali šta nas čeka, vjerovatno bi ovaj prekrasni vrh ostao bez naše posjete i čekao, opet, zimski ambijent pa da se nađemo na njemu. Ali, idemo redom…

Kučke planine su nam blizu, i donose prednost lake dostupnosti. Iz Podgorice, asfaltnim putem, koji vodi preko Kuča do Bukumirskog jezera, za skoro sat vožnje stižemo na katun Kastrat (1500 mnv) odakle kreće planinarska staza do ovog vrha. Ostavljamo auto i oko 9h krećemo markiranom stazom. Bolje reći, nekada markiranom. Ovu markaciju bi, svakako, trebalo obnoviti jer je izblijeđela, i dosta je teško pronaći, pogotovo u prvoj trećini staze. Zbog toga je, onome ko prvi put ide na ovu turu prilično teško da isprati stazu.

A staze, u tom početnom dijelu, gotovo da i nema. Požar koji je prije par godina zahvatio ovo područje, u potpunosti je promijenio ambijent. Trava je ogromna, koprovina je prekrila i nekada jasno vidljivu stazu, na nekim mjestima ide preko naše visine. Borovi i drveće su popadali preko staze. Oni koji još stoje, osušeni, u stvari su tužni svjedoci ljudskog zločina prema prirodi. Gotovo kataklizmične slike izazivaju tugu i bijes u isto vrijeme. Zašto? Za par kila pečurki? I kakav će odgovor prirode biti? A odgovora mora biti, kad tad.

Jedva smo dočekali da se domognemo nazubljenog grebena koji, više puta padajući i uzdižući se vodi do vrha. Ovdje je već drugačije. Markacije su vidljive, pogled je, sa obje strane grebena impresivan a i nema više onih mrtvih borova koji i dalje stoje uspravno sa svojim granama-patrljcima.

Preko Male Šile (2022m), nešto iza 12 h stižemo na vrh. Visinska razlika na ovom usponu nije velika (oko 700 metara) ali uspon, svakako, spada u srednje teške zbog konfiguracije terena. Na vrhu duva nekakav vjetar i temperatura nije baš prijatna, pa oblačimo polare i jakne, ko je šta ponio. Još jedan dokaz da se u planinu ne ide bez potpune opremljenosti, bez obzira kako je u dolini i kakvo vrijeme je prognozirano. Pogled na ostale vrhove Kučkih planina je nešto što dobijamo kao poklon za uživanje i brisanje onih slika sa prvog dijela staze. Krisitor (na kome je danas grupa planinara iz PK Gorica), Žijovo, Smojan, Treskavac, Štitan, Surdup i mnogi drugi… Uglavnom, 15 vrhova viših od 2000 metara, tu u blizini i na istom planinskom masivu. Prepoznajemo vrhove i na Prokletijama i drugim planinama dokle nam pogled seže. Ne žurimo, uživamo u pogledu, neki su čak malo i dremnuli. Po starom, dobrom običaju puštamo pjesmu koju rado slušamo na svim vrhovima… ovo nebo nad nama sjena je od zastora, kula na nebesima u našim je prsima… A onda uživamo u tišini planine i pokretu travki koje plešu svoj ples na junskom vjetru… I tako, više od sat.

b

Uslijedio je povratak sa samo jednom željom: što prije se domoći prodavnice na Kržanji i popiti ledno Nikšićko. Jelena je odlično išla iako je imala problem sa gojzericama pa joj je ova tura donijela koji neplanirani žulj. Ja sam imao sreće jer mi je povratak, zamalo, donio lom noge. Sve se završilo sa jednom velikom i nekoliko malih ogrebotina. Prilikom preskakanja jednog oborenog, suvog bora, kora pod nogom se odvojila i noga je skliznula. Suva grana za koju sam pokušao da se uhvatim se slomila i pod inercijom tijela otišao sam naglavačke u visoku koprovinu. Samo sreća je udesila da mi noga ne propadne između dva bora koja su paralelno stajala, a obzirom na to kako sam završio, pod inercijom i težinom tijela, najmanje jedan prelom bi bio zagarantovan. Eto, još jedo upozorenje planinarima koji kreću ovom stazom da se dobro pripaze. Nekada čovjek može da doživi peh i neprijatnost na potpuno banalan način.

Treba li reći da je ukus piva najbolji nakon dobrog planinarenja…

Još jedan vikend, još jedna planina, jedan vrh, jedna priča su iza nas. Stopljeni u jednu priču koja teče i koja se život zove. Život planinara, zaljubljenika u divne gore zemaljske i nebeske. Jer, zemaljsko je sve što osjećamo pod nogom i korakom a nebesko je sve što osjećamo duhom i dušom, a planine to, svakako, jesu.

Milan Radović

Šila Velja 21.06.2015.

Оставите одговор