Sinjajevina 02.-04.03.2012.

Turno skije su odličan izbor za zimske ture. Lako možete savladati velike razdaljine jer se u njima ne propada mnogo u snijeg a i zahvalne su za povratak, makar za one koji se dobro snalaze sa alpskim skijanjem. Riješili smo da ove godine malo probamo i ovu disciplinu koju smo i dosad upražnjavali ali ne u dovoljnoj mjeri, najviše zbog nedostatka opreme. Sinjejevina je raj za turno skijaše pa smo je izabrali kao mjesto za prvi ovogodišnji turno trening. Doduše samo za dio ekipe. Drugi dio se odlučio za stare dobre krplje koje će nam biti osnovni rekvizit na Denaliju.

Datum: 02.-04. mart 2012.;

Planina: Sinjajevina;

Ruta: Štitarica-Ponori (Martinićki katun, crkva Ružica)-Gusar 1920 mnv-Štitarica;

Dužina rute: prvi dan 15 km, drugi dan 25 km;

Učesnici: domacin u Štitarici Bojan Bošković a na katunu Ponori Igor Stojović, Zoran Prljević, Aleksandar Đajić, Milan Radović i Boris Čelebić

Đaja je ovoga petka popodne imao dosta posla dok nas je skupljao po Podgorici ali nismo žurili, čekala nas je kuća u Štitarici i svaki način u njoj tako da smo imali vremena na pretek. Defender je dobro auto ali ko je šesti i zapadne ga da sjedi pozadi sa stvarima zna bit bolno iskustvo. Ovaj put taj šesti sam bio ja. Na Zlatici kupujemo hranu i piće , Stojo je uzeo neko pivo i snijeg za hlađenje odmah iza prodavnice, od srca smo se nasmijali ovom nesvakidašnjem događaju i rashlađivaču piva. Stižemo u selo, snijega ima na pretek, ali ne i parking mjesta, jedva smjestismo auto i pješke preko Štitaričke rijeke i neke daske položene preko nje stižemo do Bojanove kuće. Malo večerasmo i legosmo rano da spavampo jer sjutra nas čeka naporan dan.

Ustali smo rano ali smo bili baš spori, čaj, kafa, doručak, rakijica, jedva krenusmo iz kuće. Kod auta tek pometnja. Ja ne mogu da namjestim kože na skijama, a Bojanu ne odgovaraju čizme za vezove. Ja zovem Marka gunđam mu na telefon što mi posla ovakve skije, Bojan nagovara Milana da se zamjene za čizme na što Milan nevoljno pristaje, muka mu skidati gamašne, već je sve pripremio. U neka doba napokon krenusmo makadamskim putem ka Sinjajevini. Bojan, Zoran i ja na skijama, Stojo, Đaja i Milan na krpljama, opet fali skija. Napredujemo dobro, Bojan se razgoropadio jedva ga pratim. Nakon sat vremena već smo prilično ispred ekipe, prednost skija nad krpljama. Uspijevamo relativno dobro uhvatiti prečice i posle 4 sata stižemo na katun i kod kolibe. Pijemo pivo i sunčamo se, dan je topal i fina je atmosfera. Stojo donosi ključeve od kolibe i tu počinje zabava. Jedva smo odkopali vrata i kad smo ušliu unutra, prizor koji oduzima dah, snijega više nego napolje. Udarnički čistimo snijeg iznosimo dušeke i grabimo dok ima sunca da ih koliko toliko osušimo. Kad se male ruke slože sve se može sve se može, ovo je Zoran pjevao. Bojan čisti krtolu a ja počeo da kopam vučju jamu za 10 min sam iskopao dovoljno da se spasim ako zatreba, a to me i zanimalo. Milanu se sviđe ideja o vučjoj jami i nastavi sa radovima, zamalo Splendid napravi, riješio je noć da provede u njoj. Počinje pregonjenje sa Bojanom oko podmetača ali vuk štitarički ne popušta, tako da Milana dopade neki sunđer i dušek za more izdušeni ali dovoljno za podlošku. Kako je mrak pao odosmo u kuću, bješe dobre loze, a kuvali smo i kafe i čaja, čekajući krtolu iz šporeta sa slaninom i buđavim sirom preko. Malo druženja i došlo vrijem da se spava. Bojan se pripeo na tavan, ali krov ima rupa, duvalo mu je bolje nego da je napolje legao, mada ni ja ne prođoh ništa bolje, kapalo mi je po vreći svu noć, dok negdje pred zoru nije zaledilo. Đaja je imao zaduženje da nalaže svu noć jer je spavao pored šporeta, što je on revnosno činio do 4 sata kad mu je dosadilo.. ja nisam primjećivao temperaturnu razliku, stalno je bilo hladno kao da nije gorio šporet. Milan ode u mungosovu jamu, ne vučju jer Bojan iz nekog razloga prozva Milana mungos, pa rekosmo da upodobimo naziv.

Ujutro sva voda koja se topila od snijega zaledila i napravila klizalište. Dolazi Milan i priča doživljaje, kao prvo ranac mu zaledio na ulazna vrata jedva se izvukao iz rupe, a kako je napravio nizak svod od kondezacije mu se skvasila vreća, ali imao je topliji smjestaj nego mi, tempreratura nije padala ispod nule, čak mu ni voda nije ledila u boci. Nedeljno jutro mimo svih očekivanja hladnjikavo ali vedro. Prave se pakleni planovi uz kafu i rakiju. Na koju li udariti stranu ili gorom pud Žabljaka grada il na Gusar tvrdu planinu. Ja navijam da idemo na Žabljak, moja ideja, nikad na skijama ne prođosmo Sinjajevinu ali lobiranje mi slabo ide, vele popij još jednu doćeš i do Nedajna. Zoran ode da se spušta sa obližnjih glavica a ja kad vidjeh da njemu ide od ruke skijanje po dobrom snijegu, kao na stazi, i ja riješih da se malo provozam. Taman nagovorismo Milana da malo skija kad Đaja zasvira za pokret put Gusara, a moja genijalna zamisao pade u vodu.

Stojo i Bojan lagano prošetaše na okolni vrh da gledaju Durmitor i slikaju pejzaže a mi ko na krplje ko na skije i put pod noge.

Krenuli smo direktno ka Gusaru, čekao sam Zorana da namjesti skije i za to vrijeme dvojac Milan i Đaja prilično su nam odmakli ali računam na skijama neće biti problem da ih stignemo. Prolazimo sa desne strane malog i velikog Resovača i Vukićevaca. Dosta dobro hodam i već sam blizu ekipi na krpljama oni prate teren i stalno idu gore dolje a ja uglavnom priječim strane i ne pravim toliku visinsku razliku. Djaja i Milan izlaze na obližnji vrh kota 2005 mnv i grebenski kreću lijveo do prevoja gdje bi trebalo da se čekamo. Zoran malo kasni, dobro skija ali navikao je na pancerice pa mu skije u kombinaciji sa gojzericama i ne leže najbolje a uz to u čuvenim je Borealkama koje mu na svakoj turi nagrde stopala. Pokušavam i alpsko skijanje ali sa otvorenim vezom i na tvrdom snijegu ne ide mi loše, srijećem Milana i tu počinje meki snijeg i malo zbog teškog ranca a više zbog mog neznjaa često padam u spustu. Prelazim Milana i jurim Đaju, oću da ga stignem da idemo zajedno, računam Milan će čekati Zorana i u dvije grupe put Gusara. Dalje nas je put vodio preko male Katunine pa ispod Javorove galve a iznad Štitaričkog katuna i Čatovića lokve do na Gusar. Tu počinje moje mučenje! Svako malo spadaju kože sa skija, kantovi nedovoljno oštri i proklizavam na strmim stranama po ledu. Ne zanam kako uspijevam da ne fujnem niz strmu padinu i zavrsim u nekoj od skrapa, vidi se da su velike ali ne znam ni kakav je snijeg preko njih ni da li bi me zadržale da sa ovom težinom udarim nekom većom brzinom u njih, svakako povreda mi ne bi falilo. Đaja mi posle priča kako mu je žao što nije ponio cepin i dereze jer bi ih koristio na tim mjestima. A ja ko zadnji magarac držim cepin na rancu i muka mi ga skinut. Skije su mi totalno ubile volju za životom, a ne još da cepin vadim. Na kraju me izdaje i desni vez i on počinje da se skida pa mi često skija ostaje iza mene, srećom nije proklizala. Epilog, skije su mi na ramenu i tako penjem vršni greben Gusara, ispod njega u pravcu Lipova ogromna strma padina i nije mi se rizikovlo, idem grebenom i gledam Đaju kako kulira na vrhu, stigao je oko 40 minuta prije mene a u međuvremenu me je i Milan stigo i prestigo. Dolazim na vrh malo iza njega. Skije sam ostavio malo ispod vrha i rekoh krpljarima odoh do skija da vidim dokle je Zoran. Zadnji put sam ga vidio sa grebena bio je prilično iza nas ali sad ga ne vidim uopšte, zovem ga, pretpostavljam da je krenuo u Štitaricu jer je već prilično kasno i rizikovali bi noćno spuštanje kroz šumu. I pogodio sam: ide ka selu i već je zašao u šumu. Stižu i krpljari, dolazimo do šume a skije su mi na rancu, kad propadnem zabodu se donji djelovi u snijeg a ako ne propadnem zakačim gornjim djelovima za granje, jedva prolazim i gubim orgromnu snagu. Milan ide bez problema, a Đaja se dofatio prave linije i sjargava kao vepar. U jednom momentu i krenusmo nekom stazom, međutim Đaja nije mogao dugo da izdrži, ostavi mene i Milana i dofati se prve sledeće vododerine. Razumijem ga, da mi nije skija i ja bih rado tuda. Malo mi je lakše hodati nekakvom stazom, ali već sam umoran i ne mogu upravljati skijama, klizam od drveta do drveta. Na jedvite jade stižem do kola, skije mi na ramenu opet a kože oko vrata, ličim na prikazu…Tamo nas čeka Zoran i krenusmo ka Bojanovoj kući. Stoja i Bojana srećemo kod prelaza preko rijeke. Njih dvojica, iako su išli putem, prilično su se umorili, ipak je 15 km puta po snijegu na krpljama priličan izazov. Kratak odmor i ručak u Štitarici i vratismo se za Podogricu, mi na spavanje a Zoran na žurku. Zove ga sin Nikola i kaže mu: „tata možeš slobodno danas ostati do kasno imamo neko druženje kući”. Zoki koji je trebalo da ode da spava kad je čuo kako dobro pjevaju nastavio je do kasno sa njima uz nikšićko pivo… eeee koliko pominjem ovo Nikšićko pivo u izvještajima, oće li nas makar s jednom gajbom ispratit na koju turu!?

Zaključak sa ture, boj bije normalna oprema, zalud ti je srce u junaca. Ovo namjerno rekoh junaca jer smo va vijeka o jadu radili sa opremom i pravili neke krpljavine. Sad sam turno vez stavio na dugačku i tešku alpsku skiju i opučio se, sa normalnom opremom ova priča bi izgledala malo drugačije.

Boris Čelebić

Sinjajevina 02.-04.03.2012.

Оставите одговор