Što bi jedna moja dalja baba rekla ”kakve li ironije”, elem, ovaj izvještaj sam priveo kraju 1. avgusta, negdje oko 2 sata poslije ponoći. Puna tri mjeseca poslije naše ture na Zeletinu. Ipak, nije me mogla dokusuriti babina ironija, koju je gramofonska igla rezbarila po ploči ”Velike Rock Balade” od Bijelog Dugmeta, kada je počela B2 pjesma ”Kad zaboraviš juli” i njeni stihovi ”Kasno je sad, kasno za sve…

Ta Bregovićeva nevoljnost i malaksalost, izrečena kroz Bebekov glas, nije mogla pomutiti moj optimizam da se u Borisovom elektronskom sandučetu, kroz nekoliko časova, nađu ove riječi materijalizovane u naizgled zakašnjeli izvještaj, sa jednog našeg, skoro pa skorašnjeg, druženja i planinarenja, jer: nikad nije kasno za bilo što!

Unaprijed se izvinjavam skupštini, senatu i upravi kluba ”Visokogorci Crne Gore”, što neću ispoštovati ustaljenu formu za pisanje izvještaja, a s druge strane ću se truditi da čitaoce ne ostavim uskraćene za zanimljive detalje sa majskog druženja kada duh i tijelo priložiše: mademoiselle Milena Krasić, monsieur Boris Čelebić i moja smjesa, od rakije i mesa, u birokratiji zavedena kao Ivan Savić.

~ Vrati se nazad, ali ne gledaj unazad ~

Sjećam se, imao sam tada četiri godine, porodičnog skupa 1. maja 1987. godine kod Stare kuće u Polju murinskom. Proslavljali smo 50 godina braka djeda i babe. Iza tog Prvog maja su u meni ostale duboko urezane scene bliskosti i složnosti familije, bezbrižna igra nas najmlađih po oboru, nezasitost u ispijanju ”Jupija”, kao i zapaljene gume od auta u čast Praznika rada. Od tada je odlazak u zavičaj za prvomajske praznike postao tradicija i to nas drži do današnjih dana, iako je prošlo mnogo godina od kada oni, zbog kojih smo sa najvećim emocijama išli gore, nisu više sa nama.

Odlazak na Murinu za Prvi maj nije izostao ni ove godine. Međutim, ovaj je sa sobom u najavi nosio i nešto na šta sam čekao tridesetak godina. Drugog dana maja u Polimlje su došli Milena i Boris. Dogovor nastao još u Podgorici, bio je vrlo precizan: raširiti šatore na nekoj livadi pored Lima, i u sljedeća dva dana popeti vrhove Zeletina i Sjekirice. Bio sam posebno srećan. Od kada znam za sebe i svoje selo, znam i za ove vrhove koji su, kako sam rastao, tako izgledali i sve dostupniji, a opet su bili nestvarni – kada vam je nešto čitavog života ispred nosa onda to postaje slika, koja vam je kao takva još bliža i u koju želite samo da uđete. Tako sam ja sa svojim drugarima napravio prvi korak ka ulasku u sliku koju gledam od djetinjstva čiji su pejzaži na zamišljenom platnu moje slike, realni baš kao i pejzaži Ivana Šiškina.

Pošto smo sa najvećom posvećenošću i pažnjom odradili ritual sa kafom i šljivom, krenuli smo da pakujemo stvari, a onda i da se zaputimo ka predviđenom mjestu za kampovanje. Međutim, kako je predvečerje uveliko zauzelo svoj položaj na nebu, a nekoliko crnih oblaka dodatno pojačavalo smrkavanje, odlučili smo da spavanje ne bude na otvorenom, već u vikendici koju je moj pokojni otac napravio prije trideset godina, a čije potkrovlje odaje utisak pravog planinarskog doma – bez pregradnih zidova, sa brodskim patosom i zvucima pokojeg preživjelog sipca, poslije ”uspješnog” prskanja greda raznoraznim hemikalijama.
Ipak, vrijeme do konačnog odlaska u carstvo snova trebalo je ispuniti, a bilo ga je na pretek. Tako sam odlučio da Milenu i Borisa povedem na Laz – livadu koju je djed kupio prije 40-ak godina, a za koju je u to doba mogao da kupi dobar komad zemlje u nekom od prigradskih naselja u Podgorici. Ipak, svrsishodnost te livade je tada bila opravdana. Laz (čije ime označava krčevinu – prostor (livadu) gdje je posječena šuma) se nalazio iznad naših kuća, 15-ak minuta hoda uz visinsku razliku od 200 metara. Laz je prije dvadesetak godina, dok je djed bio živ, dok se redovno kosio i dok se na njemu izdizala stoka, bio pravi laz, međutim, danas je tu ogromnu livadu, skoro polovinu, uhvatila šuma. Pošto smo oko kuće nabrali kopriva i uzeli ostalu logistiku, krenuli smo gore da uz vatru, čašicu šljive i pregršt radosti u dušama, odamo počast livadi na kojoj je djed toliko puta čuvao krave, sa kačketom na glavi, starim sakoom nabačenim samo preko leđa i mačugom u ruci. Kada pomenem mačugu, ne mogu da ne ispričam anegdotu iz školskih dana svog djeda, koji je jednom prilikom na zapovijest učitelja da pročita slovo i predmet pored njega, sa stranice Bukvara gdje se nalazilo slovo š i nacrtan štap, slobodoumno i ubijeđeno čitao: ”Š – mačuga”.

Dok su se u šerpi na tronošcu krčkali krompir i kopriva, u duhu ambijenta i kosmičke zadovoljštine, nevješto sam izrecitovao Mileni i Borisu stihove pjesme Vita Nikolića ”Grlom u Polimlje”. Ljubomorni Bog je našao dobar razlog da nas rastjera, jer ujutro je valjalo poraniti i krenuti u osvajanje Zeletina, i tako smo se zaputili s Laza prema kući, sa mukom u nogama pod kojima je bio trijezan put.

Probudili smo se svježi i orni za polazak ka Zeletinu. Pakujemo osnovne potrepštine u rančeve i krećemo. Na Ulotini skrećemo sa magistrale i prolazimo kroz selo, putem koji vodi ka katunu zvanom Katunište. Borisov Reno Kangu dobro savladava, od zime izranjavan, šumski put. Dolazimo do prve ozbiljnije prepreke – bukva na putu. Izlazimo svo troje iz kola. Boris i ja pokušavamo da gurnemo ne toliko debelu, ali svakako tešku bukvu. Guramo iz sve snage, ali jedva da je pomjeramo. U jednom trenutku, po starom crnogorskom običaju, Boris uzviknu: ”Ajde Milena!” Dođe Milena i nestade bukve s puta…

Parkirali smo kola na maloj livadi, jer se dalje nije moglo. Ogromna bukva se ispriječila na putu, na kojem se nalaze i prvi centrimetri snijega. Milena nas provocira da bi smo možda trebali pokušati da uklonimo bukvetinu, ali mi se pravimo da je ne čujemo i kuvamo kafu na kuvalu, da nas do kraja rasani pred polazak na uspon. Do katuna Katunište nam je trebalo cirka sat. Usput primjećujemo tragove medvjeda u snijegu. Veliki bješe, po šapi koju vidjesmo, tako da je naš hod nastavljen sa saznanjem da u šumi nismo sami i da u svakom trenutku moramo biti spremni da medvjedu nazovemo ”dobro jutro”.

Boris se sjeti: ”Pa da! Kako sam mogao da zaboravim. Tu, sa nama, je poznati zeletinski Bijeli medvjed. A znate li da je na Zeletinu još neko pored medvjeda? Ne znate? E pa, tu je i Sizif. Da, da. ONAJ Sizif. Prošle godine je sa kotorskih bedema došao u ove krajeve na svoju mitološku službu.”
– Ajde Boko, ne mlati – posprdno mu viknu Milena.
– Srešćemo ga neđe, pa ćeš se ti sa drugim šegačit’ – smireno odgovori Boris.

Kolibe na katunu Katunište nas dočekaše pokrivene snijegom, neke od njih i cijele. Veliki izvor koji je izlazio iz snijega i ponovo ponirao ispod snijega, bio je povod da malo odmorimo, a ja i Milena da razmijenimo po koju riječ – ono što nismo ispričali usput.

Od Katuništa krećemo prema grebenima Zeletina i čekamo da Boris odredi najbolje mjesto za izlazak iz sipara kojim su se tokom zime izređale brojne lavine. Traverziramo sniježnu padinu, polako i sa velikom pažnjom, jer nam odozgo prijete stijene koje čekaju svoj red da se otkotrljaju u dolinu u nadi da će slavne Sizifove ruke i njih gurnuti koji put.

Pošto smo iztraverzirali padinu i izašli na greben, gledamo u daljini vrh Zeletina i procjenjujemo da nam ne treba više od 20-ak minuta. Boris kreće prvi, laganim hodom i ostavlja mene i Milenu za sobom, a mi nastavljamo da raspravljamo o spoljno-poljoprivrednim temama Gornjeg Polimlja.

Nedaleko od vrha, iz daljine, Milena i ja primjećujemo da Boris stoji sa nekim čovjekom – razmahali se rukama i pričaju, živi se napričati ne mogu. Prilazimo im; oni nas i ne primjećuju. U jednom trenutku Boris se oalaverti i reče: ”Da vas upoznam. Ovo su Milena i Ivan. A ovo je Sizif.” Gledamo golog čovjeka pored kojeg se nalazio ogromni kamen. Pruži nam ruku i umornim glasom izusti: ”Ja sam Sizif, od oca Eola i majke Enarete”.
– Znamo, znamo, Sizife – uglas viknusmo Milena i ja
– Da znaš li koliko puta smo radili poslove kao tvoje. Broja im nema. E, koliko puta smo te pominjali do sada. Sigurno dok guraš taj tvoj kamen štucaš neprestano, pa ti je sve dodatno otežano. A i neka je, kad si pogan bio. Makar tako vele. – završi Milena.
– Nemojte tako – tužno reče Sizif – ako sam nekad, u mladosti, i bio nestašan, nisam li za sve ove vjekove odradio svoj dug prema društvu?

Pogledasmo ispijenog čovjeka i sažalismo se. On je stvarno u pravu! Ako je iko u istoriji čovječanstva odradio kaznu koju je trebalo da odradi za svoje postupke, to je bio on. On, koji je stojao ispred nas, go, mišićav, a opet nikakav – jad živi.
Milena prva progovori: ”Sizife, oprosti nam. Naše riječi bijahu teške i neosnovane. Izvinjavamo ti se. Ako postoji nešto, bilo što, što možemo da uradimo za tebe i promijenimo tvoj nezasluženi položaj, kaži nam!”
Sizif, ljubazno i molećivo, tiho reče: ”Ako biste mogli da sredite, dolje u Podgorici, da me penzionišu i daju mi neku garsonjeru. Ja više od toga ne tražim. Želim da ostatak svoje beskonačnosti provedem mirno, šetajući parkovima; želim da katkad popijem pivo u ”Lovcu” i da se radujem dječijim osmijesima na Gorici.”

– Voljeli bismo kada bi nam, u slučaju tvog penzinisanja, mogao pokloniti taj tvoj kamen da ga stavimo u prostorije našeg kluba – sjeti se mudro Boris.
– Računajte da je vaš – uzvrati Sizif.
Na to Milena dodade: ”Zauzećemo se, Sizife, zauzećemo se. Imam ja prijateljicu koja radi u fondu PIO, vidjećemo da li ispunjavaš sve uslove i koja ti dokumentacija treba. A, za stan se ne brini, i to ćemo srediti.”

Dobri bogovi sa Zeletina ne bi dozvolili da se na njihovoj planini ne sretnu svi oni koji su se u tom trenutku tu i zadesili, pa nas, u našoj potresnoj konverzaciji sa Sizifom, prekinu graja iz pravca vrha. Okrenusmo se svi i vidjesmo kako nam sa vrha maše veliki bijeli medvjed i zove nas k’ njemu. Digosmo ruke dajući mu znak da stižemo, a on zavika: ”Dobro ste se nakanili i ođe da dođete, oca vam očinoga! Ajte, spremio sam vam krušaka i meda!”
Krenusmo svi prema vrhu. Tamo nas dočeka bijeli medo sa korpom krušaka u ruci. Medvjed se predstavi: ”Ja sam Pantagruel, zvani Pajo”
Kad nas je ispitao kako smo prošli usput, Pajo se okrenu prema Sizifu i odalami ga šapom po leđima: ”Što je ljenčugo? Što ne radiš nešto, no si se tu ispresukao?”
– Pušti me Pajo, krušaka ti. Dosta me zavitlavaš kad smo sami, nemoj sad i pred gostima – podviknu Sizif.
Medvjed Pajo ga pogleda blagorodno, pa reče: ”Ajde, ajde, znaš da se šalim, oganj u tebe i u taj tvoj krš.”
Nasmija se Sizif, znajući da se u Paja nalazi dobra duša, ali šeran duh, a Pajo maknu krpu sa svoje korpe i izvadi krušaka i 3 tegle meda koje nam pokloni u znak dobrodošlice u njegove krajeve.
”Uzmite, oca mu… To sam za vas donio, no sam mislio da ste stigli odavno na vrh, pa sam vas tamo čekao.”
Boris brže-bolje uzviknu: ”Ada, davno bismo bili gore, no se Milena i Ivan zapričaju usput i nikad za nikad da stignemo”
– Neka ih, neka. U planini treba da se uživa, da se diše duboko, da se popriča i međusobno, a i sa prirodom – staloženo odgovori Pajo.
– Jeste, to mu ja pričam stalno, ali on ipak tvrdi da ne ide prebrzo, a da svakako uživa – zaključi Milena.

U trenutku dok je Boris objašnjavo Sizifu šta se od Prokletija vidi u daljini, Pajo neprimijetno priđe Sizifovom kamenu i gurnu ga niz brijeg. Skoči Sizif i poče da trči za svojim kamenom. Pajo se nesojski smijao, a planinom su odlijegale neke Sizifove antičke psovke, koje nismo razumjeli.

Dok se Sizif lomatao niz stranu za svojim vječnim ”saputnikom”, mi smo presvlačili majice na vrhu Zeletina na kojem je iz zemlje virio veliki kamen, a na njemu ispisano – 2126 metara.
– Vidim imate te aparature za slikavanje – reče Pajo i nastavi – Nu, može li nas Ivane, to tvoje čudo, zabilježit’ svo četvoro? No mi je ža’ ovog malog te se skobelja dolje niz brijeg. Mada, ne voli on nešto mnogo da se slikava. Valjda ga je stid što je go. Ko će mu ga znat’ ”
Ovjekovječismo se Milena, Boris i ja sa Pajom, a prohladan vjetrić na vrhu i čudni oblaci koji su zaposjedali Polimlje, nisu nam dali mnogo prostora da uživamo na vrhu. Pozdravismo se sa Pajom koji uze praznu korpu i zalomi negdje put šume s noge na nogu, a mi krenusmo nazad, da nas ne bi uhvatilo kakvo nevrijeme. U povratku začusmo Sizifov umorni krik sa dna sipara: ”Viđite mi ono u fond PIOOOOO”
‘Oćemoooo’ – odgovorismo u glas i manusmo starom dobrom, napaćenom Sizifu!

Brzo se spustismo do Katuništa, jer su se kišni oblaci skupljali iznad nas. Od Katuništa, šumskim putem do kola, trebalo nam je nekih 30-ak minuta. Tek što smo ušli u kola, počela je kiša. Na jednoj prelijepoj livadi smo stali i uz kapljice kiše jeli, a potom i kuvali kafu. Počeo je pljusak, ali vrata od Kanguovog gepeka su nam napravila sjajnu zaštitu. Završismo s kafom i krenusmo ka Murini.

Na Ulotini svratismo kod naše drugarice Marije Šoškić i njenih roditelja. Kafa, šljiva, meza, kolobotnjica, podijelismo utiske sa Zeletina i, ipak preumorni, za nastavak prijatnog druženja, zaputismo se prema kući. Tamo, slične scene – Igor i Biljana nas dočekuju sa šljivom – a mi se tobož branimo. Prenosimo im pozdrave od Sizifa i Paja i pokazujemo im neke od fotografija.

San se tiho, ali ubrzano, ušunjao u naše zadovoljne i umorne glave i podsjetio nas na nezaboravan dan na Zeletinu.

Sjutradan smo peli Štit (Sjekiricu) i Prijedolsku glavu, ali, pobogu, nećete valjda sada da vam pričam koga smo sve tamo sreli…?!

Ivan Savić