SLOVENAČKA „NARAVA“

Čuo sam, još kao dijete, od starijih, da se velike i lijepe stvari događaju najednom, spontano i nenajavljeno. Baš tako je i naš odlazak za Sloveniju došao neplaniran, i danas Mini, Bojanu i meni predstavlja nezaboravnih deset dana.

 Datum: 05.-15. 07. 2012.;

Učesnici: Mina Minić, Bojan Bošković, Marko Rešetar;

Vrhovi: Mali Triglav (2725 mnv), Veliki Triglav (2864 mnv), Grintovec (2558 mnv), Kočna-jezerska (2540 mnv);

Kanjon: Grmečica (dužina 1400 m, visinska razlika 180 m)

Krećemo u četvrtak  veče, 05. jula, i ka Ljubljani (Podgorica – Trebinje – Dubrovnik – Zagreb – Ljubljana) grabimo, s puno opreme za avanture koje nas iščekuju. S Bokijevim društvom smo na okupu u 12 h u ljubljanskoj pivnici, do 15h, kad krećemo ka podnožju Triglava. Jedan od najljepših zalazaka sunca doživljavamo baš u dolini Vrata (nedaleko od Mojstrane) odakle već sledećeg jutra krećemo na uspon. Ti su se trenuci duboko urezali u naša sjećanja i doprinijeli još jačem doživljaju slovenačke „narave“.Odlučujemo da noć ne provodimo u planinarskom domu u triglavskom nacionalnom parku, već da izvan njega pokušamo naći mjesto za šator. Moja intuicija nas navodi na makadamski put koji se odvaja s magistrale i nekoliko trenutaka kasnije gotovo da ostajemo bez daha – put vodi na livadu sa svih strana okruženu gustom šumom.

Greban između malog i Velikog Triglava

Sjajno mjesto za šator i kola. Tu užurbano, zbog umora od puta, raspremamo stvari i pakujemo rančeve za sjutrašnji uspon. Mjesto je obećavalo čvrst san iako je blizu glavnog puta. I baš tako – u zoru smo odmorni, raspoloženi i orni za uspon na najviši vrh Slovenije. Jedna srna se potrudila da nam ovo jutro učini čarobnim – samo što smo promolili glave izvan šatora ona je graciozno pretrčala livadu i par sekundi kasnije bila daleko u šumi. Bio je to nagovještaj izvanrednog dana.

Subota, 07.jul.

Triglav (2864 mnv)

Oko 5 h krećemo kolima ka Aljaževom domu (1015 mnv) i usput zastajemo na par trenutaka da vodopad (na polovini puta s desne strane), učini da svojom snagom, ljepotom i hukom vode spere brige i obaveze iz naših misli i usresredi nas samo na uživanje u veličanstvenoj prirodi koja nas okružuje.

Tomniškovom stazom (Tomniškova pot) od doma krećemo ka vrhu. I već sada sumnjam da ću naći prave riječi da opišem ono što smo vidjeli, osjetili i doživjeli u naručju ovog nacionalnog parka. Uređena staza vodi kroz šumu, pa na stjenovite litice. Na svakom koraku se vidi koliko ova alpinistička nacija vodi računa o sigurnosti u njihovim planinama – gdje god je potrebno nalaze se metalni klinovi i sigurnosne sajle.

Na početku Minu opremamo pojasom i feratom i dajemo zadatak da se kači na sajlu kako bi sigurnost podigli na viši nivo. Nedugo poslije toga zaključujemo da nam to samo oduzima vrijeme, a njena spretnost uliva sigurnost. Boki je svjestan da su ovo posebni trenuci, pa pušta muziku po ukusu svih i uvodi novu dimenziju u ovo uživanje. Slušati „Uči me majko“ od Stefanovskog, ovdje i u ovom ambijentu  je neopisiv osjećaj.

Stazu nam nerijetko pretrčava mnoštvo divokoza, a svjedoci smo čak i borbe divojaraca. Gutljaj – dva ledene kapavice s obližnje stijene pruža nam dodatan elan. Za 4 i po sata smo kod doma Kredarica (2515 mnv).

Vrijeme utrošeno za prelazak ove dionice dovoljno govori o konfiguraciji i zahtjevnosti terena. Od Kredarice do vrha slijedi opasan i težak uspon, osiguran u cijeloj dužini. I ove subote je mnogo planinara za cilj postavilo vrh Triglava. Možda je ovo pravi momenat za savjet da se bez kacige ne kreće na ovaj uspon zbog osipanja stijena i mnoštva pokretnog kamenja.

 Za oko 35 min izlazimo na Mali Triglav, a za još 20 min izlazimo na najviši vrh Slovenije i Julijskih Alpa.

Nadali smo se da ćemo s vrha vidjeti mnoštvo prelijepih i moćnih alpskih vrhova, a posebno smo se radovali pogledima na sniježne vrhove austrijskih i italijanskih Alpa, ali nažalost magla i niska oblačnost su sakrili čak i najviše vrhove Julijskih Alpa.

Uprkos tome naše raspoloženje je ostalo na zavidnom nivou. Nakon 40 min provedenih na vrhu krećemo nazad, ali odlučujemo da se ne vraćamo istom stazom, već onom preko Praga. Ispunjeni zadovoljstvom i radošću što smo popeli ovaj moćni vrh, laganim korakom hodamo ka Dolini Vrata. Poslije pređene dvije trećine puta počinje da me hvata umor, dok su Mina i Bojan i dalje koračali lako, puni elana i pozitivne energije, kao i obično. Meni koraci postaju sve teži ali to ipak nije bilo izraženo u tolikoj mjeri da ne bih mogao da uživam u ovom predivnom ali dosta psihofizički napornom spustu. Kod Aljaževog doma stižemo oko 17:20 h, odatle ponovo idemo za Mojstranu i na istom mjestu gdje i sinoć širimo šator.

 Nedelja 08.jul

Jutro osviće svježe kao i mi koji smo poslije dobrog sna, odmorni i spremni da se zaputimo ka Mariboru. U znak zahvalnosti za dobar san, fotografišemo ovo mjesto, ovu skrivenu livadu koja nam je bila savršena za boravak prve dvije noći u Sloveniji. S obzirom da u Mariboru trebamo biti tek u 17 h, odlučujemo da odemo do Bleda gdje i provodimo divnih par sati.

U društvu legende: sa Davom Karničarem

Oko 14 h krećemo ka Mariboru i u tu prestonicu evropske kulture stižemo oko 16 h. Lako nalazimo studentski dom, u koji će Mina zbog fakultetskih obaveza provesti neko vrijeme, i ubrzo se smještamo. Bojan i ja koristimo priliku da se istuširami i malo osvježimo, jer narednih nekoliko dana nećemo imati tu privilegiju. Pošto se Mina udobno smjestila, prati nas do domskih vrata gdje nas grli i ljubi, želi sreću u prestojećim akcijama, i s tugom u očima što ne može ići sa nama, a koju sam samo ja mogao da vidim, ostaje na terasi doma sve dok joj nismo izašli iz vidokruga. Krenuli smo, a ona nam već nedostaje.

Uključujemo se na autoput, i idemo nazad ka Ljubljani. Nakon pređenih 50-ak km odvajamo se desno i preko predivnih predjela Kamniško-Savinjskih Alpa grabimo ka Logarskoj dolini (750 mnv). Put vodi kroz nepregledne plantaže hmelja, koje Bojan i ja prvi put vidimo i koje nas fasciniraju. Pošto smo za sjutrašnji cilj postavili kanjon Globošak, u mjestu Solčava skrećemo desno i krivudavim putem vozimo ka selu Podolševa u kojem se nalazi ulaz u kanjon. Ubrzo stižemo i kod mještana se raspitujemo o kanjonu gdje dobijamo informacije koje nas odvraćaju od ove akcije. „Nikad niko nije prošao kroz taj kanjon“-bile su riječi jednog od njih. Odlučujemo da se spustimo do Solčave kako bi dobili preciznije informacije. Nailazimo na momka koji nam kaže da se kroz kanjon inače prolazi, ali da je poslednji abzajl dug 100 metara. Pošto nismo imali dovoljno duga užad, prava je sreća što nismo ušli u njega. Teška srca odustajemo od ovog, po svemu sudeći, uzbudljivog kanjona, ali obećavamo da ćemo mu se vratiti. Iz Solčave oko 22h krećemo ka Logarskoj dolini, gdje i noćimo.

Sjutra, naspavani i odmorni krećemo dobrom stazom ka Kamniškom sedlu (1884 mnv).Nakon nepunih pola sata penjanja od doline nailazimo na slap Rinka, koji predstavlja turističku atrakciju ovog mjesta. Svojom ljepotom i jedinstvenošću osigurao je mjesto u našem sjećanju.Još sat i po penjanja i kod doma smo na Kamniškom sedlu, gdje se okrepljujemo hladnim pivom.

Odavde se preko Logarske doline upućujemo ka Ravenskoj Kočni, odakle ćemo sjutra penjati Grintovec. U dolini Ravenske Kočne nalazi se centar za posjetioce „Davo Karničar“, u kojem sa Davom lično provodimo oko sat vremena.

 Utorak, 10.jul

Grintovec (2558 mnv) i Kočna – jezerska (2540 mnv)

U zoru, Fišhaufovom stazom krećemo na uspon. Prvih sat i po hodamo kroz šumu, zatim nezahtjevnom stazom preko goleti, i nakon 40-ak minuta stižemo do skoro vertikalnih stijena, visokih 400 metara.

Klinovima i sajlama dobro opremljena i dosta tehniči i fizički zahtjevna staza vodi do Mlinarskog sedla (2334 mnv), sa kojeg je grebenom potrebno 20-ak minuta do vrha Grintoveca.

Kao i na Triglavu, i sa ovog vrha vidljivost je loša zbog magle. Vjetar duva brzinom od oko 25 km/h, i reže naša znojava tijela, tako da smo primorani da obučemo jakne. Poslije pola sata na vrhu, krećemo ka Kočni, moćnom i gromovima razbijenom vrhu, ali zbog oluje praćene grmljavinom, koja se približavala iz pravca Austrije, zastajemo na trenutak. Ipak, poslije kraćeg kolebanja krećemo ka moćnoj Kočni.

Za oko 50 minuta smo sa vrha Grintoveca bili na vrhu Kočne. Ovdje smo se zadržali svega 3-5 minuta jer se oluja približavala velikom brzinom. Staza kojom krećemo dolje, ka planinarskom domu „Češka koča“ (1542 mnv) je jako zahtjevna. Zbog rasutog kamenja potrebna je velika koncentracija pri svakom koraku, pogotovo kada se ide tempom kojim smo mi išli, bježeći od oluje. Pored opasnosti od pada, spuštajući se više trčeći nego normalnim hodom, divokoze su na jednom dijelu puta obarajući kamenje odozgo, dodatno povećavale dozu rizika. Time i našu opreznost. Nakon sat i po ludog spuštanja stižemo u dom, i pri samom ulasku u njega počinje provala oblaka. Bojan kaže da sačekamo pola sata pa da krenemo dalje…Tako je i bilo. Dok smo jeli i popili piće oluja je prestala, a nas dvojica drugom, kraćom stazom krenusmo put Ravenske Kočne. 40 minuta hoda i stižemo do auta.

Mokri do gole kože…

Naš sjutrašnji cilj je kanjon „Grmečica“, koji se nalazi u Julijskim Alpima, ali zbog loše vremenske prognoze odlučujemo da noć provedemo u Škofji Loki (nedaleko od Ljubljane) kod Jelene, pa ako prognoza omane, Grmečica nam i nije tako daleko. Jutro osviće kako je i najavljeno. Čini se da su se tmurni oblaci nadvili nad cijelom Slovenijom. Oko 8h izlazimo iz kuće, i par minuta razmišljamo šta da radimo. Zaključujemo da je najbolja opcija da odemo kod Mine u Maribor i budemo tamo dok se vrijeme stabilizuje. Oko 11 h stižemo u Maribor, i dan provodimo sa Minom i Miom. Tu nam je i lap-top kako bi mogli pratiti vremensku prognozu. U četvrtak ujutru oko 10 h napuštamo studentski dom i obilazimo radnje alpinističke opreme u Mariboru. Zatim krećemo za Bohinj. Nakon sat vremena šetnje po Bohinju krećemo ka Grmečici koju ubrzo nalazimo. Noćimo na samom ulazu u kanjon. Mjesto divlje i neopisivo lijepo. Od 2-3 h pa sve do 8 h je padala jaka kiša, što nam, naravno, nije išlo na ruku, ali u 9 h ipak ulazimo u kanjon.

 Petak, 13.jul

Kanjon Grmečica

Na samom početku – 15-ak minuta hoda po skoro suvom koritu Grmečice, a zatim izvor koji već pravi jak potok. Nakon još 15-20 minuta hoda Grmečica postaje toliko jaka da smo uže, sem pri abzajlu, koristili i po „ravnim“ djelovima kanjona. Iznenađeni i zapanjeni silinom vode, koja je prije 20 minuta bila običan potočić, a već sada je pomahnitala rijeka, trudimo se da ne napravimo ni jedan jedini suvišan korak, jer bi u ovakvom kanjonu mogao biti koban. Nakon sat vremena kanjoninga i Bojanu i meni postaje toliko hladno da smo jedva uspijevali da se kačimo i skidamo s užeta. Poslije četvrtog abzajla Bojan izražava želju da izađemo iz kanjona. Pošto je, zbog jake hladnoće osjećaj uživanja davno prošao, slažem se sa Bojanom da bismo trebali da napustimo kanjon.Krećemo ka gore, i preko klizavih stijena, na mnogim mjestima prekrivenih lišćem, nekako stižemo do staze u šumi. Obojica žalimo što nismo nastavili, ali realno, pri temperaturi vode od svega 5°C, i bez rukavica na rukama, to je bilo gotovo nemoguće. Kao i Globošaku, i Grmečici ćemo se uskoro vratiti, jer je prava divlja ljepotica.

Ovo je ujedno bio i naš poslednji avanturistički cilj. Trenuci napuštanja ove predivne zemlje prepune lijepih, moćnih planina i kanjona se bližio. Pakujemo mokar šator i neoprenska odijela u kola i krećemo…Svraćamo u Škofiju Loku da se pozdravimo sa Jelenom i u popodnevnim časovima smo ponovo u Mariboru. Iz auta vadimo dva ogromna ranca, puna mokre opreme, i sa bojazni da će nas zaustaviti na ulazu u dom, ipak uspijevamo da gomilu opreme unesemo i na terasi studentske sobe je okačimo da se suši. Kako Bojan i ja sa našom avanturom, tako su i Mina i njena drugarica Mia danas završile sa svojim fakultetskim obavezama, i sada u dobrom raspoloženju gledamo fotografije i pričamo – mi njima o slovenačkoj „naravi“, a one nama o najsavremenijoj aparaturi u hemijskim analizama.

  Subota, 14,jul

Subotu smo rezervisali za Pohorje, izletničko mjesto i zimski ski-centar, koji se nalazi na 10-ak minuta od Maribora. I ovdje su Slovenci pokazali kako se od „običnog“ brda može napraviti izvanredan turistički centar.Poslednji dan našeg boravka u Sloveniji proveli smo izvanredno, nakon čega slijedi pakovanje. Pošto smo i to obavili, u maloj studentskoj sobi skupa sumiramo utiske, koje je na nas ostavila ova predivna zemlja.

Ujutru u dobrom raspoloženju  krećemo za Crnu Goru, nazad svojim domovima i svakodnevnim obavezama, a sa sobom  nosimo pregršt uspomena. Jednostavno – WE FEEL SLOVENIA.

Pozdravljam vas do neke naredne ture, u nadi da ne žalite vrijeme utrošeno na čitanje ovog izvještaja, i podsjećam da nam je priroda i ovog puta dala premnogo, a za uzvrat nije tražila baš ništa.                                          

Marko Rešetar

 

SLOVENAČKA „NARAVA“

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Оставите одговор