Subra 1679m (Noć punog mjeseca) 12.02.2017.

Tradicionalnom usponu na Subru, četrnaestom po redu, u organizaciji PK „Subra“ iz Herceg Novog, pod nazivom „Noć punog mjeseca“, i ove godine smo prisustvovali i još jednom se uvjerili u atraktivnost Orjena ali i posvećenost domaćina organizaciji u kojoj sve štima do perfekcije…

Datum: 11.-12. februar 2017.;
Planina: Orjen;
Vrh: Subra 1679 mnv;
Učesnici iz našeg kluba: Tanja Pavličić i Milan Radović;

Tradicionalna manifestacija „Noć punog mjeseca“ iz godine u godinu, organizacijom i atraktivnošću prevazilazi samu sebe i po svim parametrima spada u jednu od najbolje organizovanih planinarskih manifestacija u Crnoj Gori. Zasluga pripada, svakako, organizatoru događaja, Planinarskom klubu „Subra“ iz Herceg Novog i njegovom alpinističko-speleološkom odsjeku ali i svim učesnicima koji u svakom detalju ispoštuju preporuke organizatora. Uz sve to, druženje u domu Za Vratlom već je postalo nadaleko poznato. Sve dobri razlozi da se ova manifestacija nikako ne propusti, iako se ove godine poklopila sa još nekim velikim planinarskim događajima u regionu…

Tanja i ja krećemo iz Podgorice u subotu prije podne, oko 11 h i po lijepom vremenu stižemo do Borića, bivšeg motela i omiljenog izletišta ne samo Novljana i Bokelja, u srećnim vremenima… Urušeni i zarasli objekat je spomenik besmislu i nemaru koji je poništio mnogo toga dobrog i srećnog što smo imali a nismo uspjeli da u modernim vremenima sačuvamo. Ali, nismo tu da žalimo i osuđujemo za promašaje, planine su uvijek tu i jednako lijepe pa mi, planinari, u svakom vaktu nađemo ono što nas čini srećnim i što nas obogaćuje smislom i beskrajnom estetikom koju ni promašeni duh civilizacije ne može da ugrozi.

Znamo da je tokom prošlog ljeta makadamski put nasut dalje prema planinarskom domu, sve do početka Starčevića serpentina pa nastavljamo kolima do početka eksponiranog dijela puta kojim dalje mogu samo terenci. Snijega nema ni u tragovima tako da bez problema stižemo na samo pola sata od doma. Veliki broj auta svjedoči da su učesnici manifestacije, uglavnom, već stigli. Brzo se penjemo do prevoja Za Vratlom gdje nas dočekuje prvi snijeg čija visina je prilično mala. Ali i niska oblačnost koja sakriva Subru i okolne orjenske visove. Već vidimo da će ovogodišnji noćni uspon biti jedan od onih koji skoro da ne liče na zimsku planinarsku turu. To, svakako, ne umanjuje atraktivnost uspona i manifestacije u cjelini.

U domu nas dočekuju domaćini, naši prijatelji iz najstarijeg planinarskog kluba u Crnoj Gori ali i veliki broj planinara iz mnogih klubova iz Crne Gore i regiona. Ovakvi usponi su, uvijek, dobra prilika da se sretnete sa prijateljima, obnovite prijateljstva i sklopite nova, a planinari to znaju najbolje da čine. Bez interesa i bez ikakvih granica. Ove godine u planinarskom domu Za Vratlom skupilo se preko 80 planinara iz dvadesetjednog kluba iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

 

Uslijedilo je druženje, razgovori koji teku kao planinska rijeka, pjenušavo, bistro i snažno a tema samo jedna, planina, vrhovi, usponi… Tu su planovi ali i sjećanja na ljude i događaje, na momente koji se pamte i nose u srcima širom planinskih visova i koji se slažu u knjigu koja se piše dušom i ljubavlju. Poneka čaša vina, umjereno i lagano, tek da priča teče opuštenije i pitkije. I tako do zvaničnog brifinga organizatora u kome su upozorili učesnike na opreznost i dali nam osnovne informacije o usponu. Zbog ranog ustajanja i priprema za uspon, već oko 22 h većina učesnika je bila u svojim vrećama, najuporniji su ostali do 23 h kada je dogovoren fajront.

Ustajemo oko 3 h, uslijedilo je pakovanje i polako, i pored velike gužve u savršenom redu napuštanje doma gdje smo sačekali da svi budu spremni. Dočekuju nas vedra noć obasjana punim mjesecom i tamni obrisi orjenskih visova. I dobro raspoloženje svih učesnika. A ispred doma su se našla 74 planinara, spremna da uživaju u jedinstvenom usponu koji podrazumijeva svitanje na vrhu planine i sliku koja se pamti, u kojoj se uživa i kojom planina nagrađuje one koji su spremni na jedan mali podvig, na izazov i razmjenu energije sa kamenim divovima. Organizatori kažu da je ovo najbrojnija grupa koja je stigla na Orjen u želji da isprati mjesec i dočeka sunce…

Formira se savršena kolona, organizator ništa nije prepustio slučaju, sve je pod konac, sve je posvećeno bezbjednosti učesnika i dobrom raspoloženju. Nije previše hladno. Velika kolona čeonih svetiljki vijuga orjenskim padinama, bezbjedno prelazi najizazovniji dio staze Subrine platoe i kreće u penjanje najeksponiranijim dijelom koji vodi prema vršnom grebenu Subre. Na par najrizičnijih mjesta domaćini su, prethodnog dana, postavili fiksnu užad koja su poslužila za bezbjedan prelaz preko tih djelova. Snijeg je zaleđen pa nam stopnici koje su domaćini napravili tokom uspona prethodnog dana dođu kao stepenice te nismo imali potrebu za derezama.

Na vrhu nas dočekuje vjetar ali nas to ne sprečava da, ubrzo, dočekamo rumenilo na istoku i izlazak sunca. Slika koja se rijetko viđa, istovremeno, na jednom kraju neba sunce a na drugom mjesec. Tu je i vrući čaj koji su spremili momci koji su boravili već dvije noći u velikoj vučjoj jami na samom vrhu, svojevrsnom iglou u koji je, u svakom momentu moglo da uđe po nekoliko planinara, popije čaj u zaklonu od vjetra i povrati toplotu u rukama i tijelu. Na sniježnim zidovima iglua našla se i neobična izložba, fotografije upravo završenog projekta „Udahnimo život zaleđu- selo Kameno“. Nosilac projekta je Agencija za razvoj i zaštitu Orjena koja je i na ovaj način skrenula pažnju na ponudu hercegnovskog zaleđa.

Sa suncem je postalo prijatno pa nismo žurili sa povratkom. Sa zapada i juga, od mora, polako su se navlačili niski oblaci i stvarali posebnu sliku i osjećaj da smo na mnogo većoj visini, iznad oblaka, a ne „samo“ na 1679 m iznad mora. Sve je u ovakvoj noći i ovakvom svitanju posebno i čarobno, pa i neobični „običaji“ pojedinih učesnika. Zoran iz Ploča je, i ovog puta na vrh iznio bocu Vranca i pravu vinsku čašu iz koje smo nazdravili suncu i mjesecu, planini i planinarima, Orjenu i Subri, Lovćenu u daljini i moru u blizini, domaćinima i cijelom svijetu. Jer, planinari slave život na poseban način. Životu na planinaksim vrhovima dodajemo novu notu, boju koja nedostaje u nizini, u urbanim mravinjacima, boju kojom slika dobija posebnu dimenziju veličanstvenog i neponovljivog momenta. Susret sa sobom i susret sa drugim ljudima na planini rađa neraskidivu emociju, vraća nas prirodi i ambijentu koji nas je porodio. Planina je ljubav a ljubav je najveća mjera postojanja. Put kojim hodimo u traganju za svjetlošću, vječnošću, sobom i sopstvenim smislom. Neko zrnce ovih bisera uvijek pronađemo u ovom svitanju na vrhu Subre i zato joj se vraćamo u februarskim noćima, u zimskim zvjezdanim prostranstvima, u tom susretu neba i mora, sunca i mjeseca, tame i svjetlosti, u pogledu u daljinu okamenjenih talasa i pogledu u blizinu srca i toplinu duše. Takav jedan pogled je zabilježilo i oko fotoaparata, slika kojom Amna iz Zenice i ja sa vrha planine poručujemo: „gledajmo se više, gledajmo se u oči, jer je sve u očima i pogledu. Jer su oči ogledalo duše. Jer u pogled staje sve… Osobito u pogled sa vrha planine…”

Oblaci koji su se ubrzo navukli iz nizine su samo upotpunili novu dimenziju planine koja nosi bezbroj izazova i u svakom času donosi nešto novo. Orjen nam je dopustio da uživamo u svitanju, da dočekamo zoru na jednoj od njegovih kruna, a sve potom je manje važno. Spustili smo se bez problema, okupili u domu gdje je nastavljeno druženje uz blagotvorni ukus čorbe koju je spremio Duško sa svojom ekipom, ali i kapljici pića bogova…

Dobro raspoloženje i pozitivne vibracije koje nosimo sa ove planine i druženja pratiće nas na sledećim akcijama i usponima. Znam da domaćinima nisu potrebne pohvale jer to što rade, rade iz srca a ne za bilo čiju lijepu riječ, ali je red da im i ovim putem zahvalimo, na jedini način na koji možemo a to je ovakav jedan zapis koji ostaje kao trag dobrih koraka… Jer, Duško, Nikola, Danilo, Dejan, Ana, Iva, Darko, Željko, Janko i ostali Subraši su ljudi kod kojih se rado svraća i kod kojih se dolazi otvorenog srca. Kao što i oni dočekuju…

Pa, neka traje čarolija zvana Noć punog mjeseca…

Milan Radović

Оставите одговор