Suka (1214 mnv) 18.02.2012.

Suka je planina koja se uzdiže sjeveroistočno od Podgorice, u području Malesije. Sa njenog vrha Suka Gruda, visine 1214 mnv se pruža fantastičan pogled na prokletijski vijenac i kanjon Cijevne, potom na Kučke planine kao i primorske planine. Poseban ugođaj je pogled na Podgoricu i Skadarsko jezero.

Datum: subota, 18.02.2012.

Planina: Suka 1214 mnv;

Savladana visinska razlika: 1130 m;

Trajanje uspona: 4,30 h;

Trajanje ture: 7,45 h;

Učesnici: Zoran Prljević, Aleksandar Đajić, Boris Čelebić i Milan Radović;

 Odsječeni od sjevera Crne Gore, prinuđeni smo da penjemo planine u okolini Podgorice što i nije tako loše obzirom da nam ovi vrhovi, premda najbliži, ostaju po strani posebno u zimskom periodu. Nakon više dana aktivnosti druge prirode (učešće u akcijama pomaganja i spasavanja pod patronatom kriznog štaba za vanredne situacije), u subotu, 18. februara odlučujemo se za planinarsku akciju. Dogovaramo uspon na planinu Suku u Malesiji.

U 6 h Đajinim Defenderom (bez grijanja) krećemo prema selu Dinoša. Na odredište stižemo za nekih pola sata vožnje. Parkiramo se kod kafane Ljuljanovića na obali Cijevne, i nakon pet minuta spremanja krećemo u 6,35 h na uspon. Idemo istočno, asfaltnim putem koji vodi prema selima na obroncima Suke. Put je čišćen ali prekriven ledom pa je kretanje otežano. Dolaskom do kuća silazimo sa puta i krećemo direktno prema južnoj padini Suke. Prolazimo kroz šikaru i kamenjar prekrvene debelim slojem snijega, pored davno napuštenih kuća i zidina u selu Prifti. Nakon pola sata provlačenja i mučenja izlazimo na čistinu, nema više šume i šikare, ali ostaje težak teren i kamenjar pa često propadamo  i do prepona. Ovuda nema staze, jer ljetnja staza koja je markirana ide zapadnije od ove padine, ali namjerno biramo najteži pristup. Ulazimo u eksponiraniji dio padine pa se često mijenjamo na čelu kolone. Dolazimo do široke stjenovite barijere, pronalazimo prolaz njenim policama i izlazimo na vršni greben Suke Grude. Na vršnom grebenu imamo dubok i zbijen snijeg u koji se propada sa zadrškom. Sve u svemu, ne možemo ocijeniti koji dio ovog uspona je teži. Na sami vrh izlazimo nakon 4,30 h intezivnog hodanja bez ijedne pauze, u 11,05 h. Sunce je jako, pa refleksija od snijega predstavlja dodatan problem. Nema daška vjetra, tako da se može hodati gotovo u kratkim rukavima.

Pogled sa vrha je očaravajući, na sve šlagom filovane crnogorske i albanske planine. Posebno se, svojom dominacijom i surovošću izdvajaju vrhovi albanskih Prokletija koje smo, planom za ovu godinu, stavili na počasno mjesto.

Nakon polusatnog zadržavanja na vrhu da bi doručkovali, popili čaj i fotografisali se, krećemo nazad. Povratak istom „stazom“ bi bio prilično naporan, pa i opasan obzirom na škrape i kamenjar, pa odlučujemo da vratimo stazom kojom vodi markacija iz sela Prifti do na vrh. U jednom momentu napuštamo markaciju i krećemo direktno, najkraćom varijantom prema mjestu sa koga smo krenuli na uspon. Ovaj dio široke padine Suke pada nam prilično naporno jer smo već iscrpljeni a sa svakim drugim korakom upadamo u velike rupe između oštrog stijenja.

Kod kafane na obali Cijevne, koja se nalazi na nekih osamdesetak metara nadmorske visine stižemo u 2,20 h. Osvježavamo se pivom i dogovaramo sjutrašnji uspon na Dečić, brdo preko puta…

Milan Radović 

Suka, 18.02.2012.

 

 

Оставите одговор