Prvi uspon na najviše vrhove planina Kučke krajine u 2011. godini izveli su, naravno, Visokogorci. Ovoga puta, našu spremnost testirali su vrhovi Surdup i Štitan. Uspješno smo savladali sve izazove penjanja visokih vrhova u zimskim uslovima i uživali u pogledu na Prokletije i ostale crnogorske planine. Jednom riječju, uspon dostojan najboljih.

Datum: 5.-6.02.2011.

Planina: Kučke planine

Vrhovi: Surdup  2184 mnv; Štitan 2064 mnv.

Učesnici: Zoran Prljević, Aleksandar Đajić, Marko Rešetar i Milan Radović.

 Planine Kučke krajine pripadaju oblasti visokih planina. Nalaze se na jugoistoku Crne Gore i pripadaju Prokletijskom kompleksu kao cjelina. Imaju preko 15 vrhova iznad 2000 metara. Najviši vrh je Surdup, i to je bio cilj našeg uspona ovog februarskog vikenda.

Ekipa iz raznoraznih razloga nije mogla biti kompletna, ali to nije spriječilo četiri musketara da krenu na vrlo napornu turu. U subotu, 05.februara oko podne put Veruše krećemo Zoran i ja. Đaja i Marko, zbog posla, moraju kasnije. Plan je izaći džipom što bliže Mokroj, a onda otići do Bukumira, postaviti šator i pripremiti se za sjutrašnji uspon. Na žalost, informacije da se kolima može tri kilometra od Veruše u pravcu Mokre su bile mućak. Samo par stotina metara od dječijeg odmarališta, i nameti nas zaustavljaju. Parkiramo se na neko malo proširenje, zatežemo kaiševe velikih ranaca prenatrpanih šatorom, vrećama, podmetačima, vodom, hranom, odjećom i u 14,10 h krećemo prema Mokroj. Zoran na krpljama, ja bez njih. Već na samom startu imamo priliku da spoznamo šta nas čeka. Snijeg užasan za hodanje, najgori mogući. Po površini se uhvatila kora, kroz koju se propada sa zadrškom, a ispod snijeg u koji se potanja kao u živi pijesak. I nigdje nikakve prtine, osim tragova zečeva i lisica koji svjedoče da se noću po ovoj šumi odvijaju nadmudrivanja u potrazi za oskudnom hranom u zimskim uslovima.

Na prevoj prema Bukumirima stižemo u sami suton, tek da napravimo par fotografija sa moćnim vrhovima u pozadini. Nastavljamo spuštanje putem, pa prečicom iznad jezera upućujemo se prema zadnjoj livadi prema Pasjaku, kako bi tamo napravili kamp. Noć pada naglo, pa kako je bez mjesečine, pod čeonim lampama krstarimo bridom i kosama iznad grupica vikendica i koliba smještenih u dolinama pored jezera.

U 18,20 h, dakle nakon tačno 4 sata hodanja po užasnom snijegu stižemo do mjesta koje nam se učinilo pogodnim za postavljanje šatora. U blizini je šuma i padina, ali, koliko možemo vidjeti pod lampama ne prijeti opasnost od lavina. Dajemo se na posao. Cepinima po kori snijega crtamo šahovsku tablu, pa onda Borisovom lopatom vadimo ledene kocke da bi ukopali šator i osigurali ga od mogućeg vjetra. Plastična lopata je izgleda pravljena za jednokratnu upotrebu i to za dječiju igru na plaži, pa sa svakim novim tovarom puca sve više. Ali, nekako uspijevamo postići zadovoljavajuću dubinu i postavljamo naš veliki ekspedicijski šator u kome ćemo provesti noć. Kad je „kuća“ bila gotova, odmah smo se zavukli u vreće jer je već prilično hladno. Prethodno, na vrh šatora postavljamo jednu trepćuću lampu, kako bi naši drugari mogli da osmotre gdje smo postavili kamp.

Već je debelo iza osam sati kad tišinu mračne doline prolama čuveni Đajin uzvik „kafaaa“. Ali, njih dvojica su makar imali prtinu i čekao ih je postavljen šator. Marko nam tek tada saopštava da nema nikakav podmetač! No domaće vino koje je donio, a koje smo već testirali na ranijim turama, svima nam popravlja raspoloženje. I tako, po neki gutljaj, po neka riječ, priča o ranijim usponima, utisci o pročitanom Nejcu Zaplotniku, i brzo se prepuštamo snu još jedne hladne, zimske, planinske noći.

Osviće jutro u zamrznutom šatoru. Nismo ni planirali da ranimo, jer snijeg je takav da nam to ništa ne znači. Marko zbog bolova u kičmi odustaje od uspona, a nas trojica se pakujemo. Đaja na jedvite jade nazuva zamrznute cipele. Krećemo u 8,20h, ulazimo u šumu i krećemo na uspon ljetnjom stazom između Torača i Pasjaka do Jezerca i dalje prema Surdupu i Štitanu. Snijeg je jednako loš za hodanje kao i na putu do Bukumira, ali to nas ne sprečava da hodamo zavidnim tempom, mijenjajući se u prćenju. Lijep, sunčan  dan, sa povremenim vjetrom, najavljivao je dobar pogled i uživanje na vrhu.

Traverziramo ispod moćnih stijena Štitana, pa se eksponiranom padinom od 50 stepeni direktno penjemo na prevoj između Štitana i Surdupa. Odatle se strmim, i prilično kopnim policama penjemo na najviši vrh planina Kučke krajine, Surdup, visok 2184 mnv. Na vrhu smo u 11,15h, što znači da nam je trebalo nešto manje od tri sata do ovog vrha! Obzirom na kvalitet snijega, ovo je prilično dobro vrijeme, ako je uopšte važno vrijeme u našem sportu. Vjetar je na vrhu prilično jak, ali pogled na impresivne vijence moćnih Prokletija i Komova su nagrada za napore od Veruše do vrha i nazad. Upisujemo prvi uspon na ovaj vrh u ovoj godini, i krećemo na susjedni Štitan, koji nam je, takođe, u planu. Penjemo sva trojica i ovaj vrh, i odmah krećemo nazad, nadajući se da ćemo stići u dolinu dok je još osunčana, jer zimi sunce brzo pobjegne za vrhove Kučkih planina. I stižemo da uživamo u suncu pored šatora čitavih 5 minuta! U dva sata dolina je već bila u sjenci vrhova, i nije za uživanje. Srećom, Marko je iznio vreće na sunce pa smo ih mogli pakovati osušene od kondezacije. Marko nije mogao da miruje, pa je, dok smo mi bili na usponu, penjao kuloar između Pasjaka i Veljeg vrha. Đaja se malo ljutio što je Marko krenuo sam u opasnu dionicu, ali adrenalin čini svoje…

Bacamo nešto u kljun, pakujemo šator i u 3 sata krećemo nazad prema Veruši. Prtina od juče ne pomaže mnogo, čak bi se moglo reći da odmaže.

Kod auta u Verušu stižemo nešto poslije 5 sati. Gotovo da se ne sjećam kad sam se umorniji vratio sa nekog uspona. Pa skoro da nismo mogli progovoriti od umora. Zoran nas je obradovao limenkama piva koje su čekale u autu. Ali, to nas nije spriječilo da na kraju uz još po jedno točeno u „Lovcu“ Milijani prenesemo utiske sa ekstremno teške ture. Boris, skrhan temperaturom, će na fotkama gledati kako nam je bilo. A i vi, koji volite planine i prirodu…

 Milan Radović