Kad planina otvori svoje kapije i daruje ljepotom. Kad 200 ljudi diše i hoda istim ritmom. Kad teški ranac nosi osmjeh a ne ramena. Kad sretneš prijatelja sa kojim dijeliš energiju i želje. Kad hodaš stazom koja vodi u oblake i snove. Kad led otapaš vatrom ljubavi. Kad limite života i koraka rušiš poezijom duše i prirode. Kad shvatiš da su trojica mladića smrću postali živi i heroji. I kad 45 godina stane u sjećanje koje je živo i svježe… Onda je to Lupoglav, Prenj, memorijalni uspon… Onda je to planinarenje i druženje koje je više od toga. Onda je to mjera onih snova i daljina sanjanih prvim planinarskim korakom. Onda je to jedan od onih uspona koji se ne zaboravljaju i koji ostaju dio istorije koja se možda i ne zapiše. Ali, koja se nosi i osjeća kao ona vječna pjesma koju smo čuli u majčinom krilu… Pročitaj cijeli tekst…