Već više decenija hiljade svjetskih alpinista-visokogoraca, planinara, turista i ljudi koji se ne mogu svrstati u nijednu od ovih kategorija, opsjedaju himalajske osamhiljadaše u nadi da će stići do vrha i ispuniti svoje, često, najbizarnije ciljeve. U penjačkim sezonama se mogu vidjeti nevjerovatne scene, dugačke kolone ljudi nakačene na fiksno uže vijugaju uz planinu nadajući se da će iskoristiti prozor lijepog vremena i doseći zacrtani cilj. U pojedinim danima, više desetina ljudi stupi nogom na najvišu tačku svijeta Mont Everest ali i druge osamhiljadaše. Sve veći broj agencija nudi aranžmane, organizuje uspone i dobro zarađuje. Sve je komercijala, ljudi ne žale novac kako bi zadovoljili taštinu, zadobili mjesto u nekoj zamišljenoj hijerarhiji, u nekom svom svijetu umišljenih veličina. Šta je, onda, ostalo izvornim planinarima, ljudima koji pripadaju svijetu nekog drugog duha, duha saglasnosti sa prirodom, poštovanja planine do pobožnosti, ljudima koji imaju ideju da se dokažu samo sebi i pomjere granice sopstvenih mogućnosti? I dalje je penjanje osamhiljadaša veliki izazov, najveći u svijetu visokogorskog alpinizma, ali kako prihvatiti taj izazov a biti izvan opšteg komercijalnog ludila? Pročitaj cijeli tekst…