Tali 2063 m (17.11.2013.)

aZavršava se radna nedelja, počinju misli same da bježe i pretvaraju se u vazduh, prohladan, jasan i opipljiv. Ovog vikenda, ispisuju ime Tali, koje odzvanja u srcu i budi me u 04.30h. Cik zore, a mi spremni, sa sanjivim osmijehom, krenusmo u susret novom danu, nestrpljivo čekajući da prisvojimo sve njegove minute, za koje znamo da će biti vrijedni pamćenja, kao i svaki proveden u prirodi.

Datum: 17.11.2013.;

Planina: Tali 2063 mnv;

Učesnici: Marina Đurović, Marina Radulović, Zoran Prljević i Boris Čelebić;

 

Ovog puta ekipu čine dvije Marine, jedna koju nazivamo zaštitnikom šuma, čuvarom životinja, sa šarmantno razbacanim kovrdžama i druga, moja malenkost, koja se prepušta ljepotama prirode, uvjek otkrivajući neki novi osmijeh. Sa Marinama dan mora biti lijep! I dijelimo ga, ovaj put sa Zoranom i Borisom, Visokogorcima sa srcem punim planinama i uvijek spremnim za dalja istraživanja i osvajanja planinskih vrhova.

Sa suncem kao glavnim pratiocem, naš cilj je bio da uživamo u prirodi, osjetimo sunčeve zrake na koži i prepustimo se miru, koji pruža planina u izobilju. Tali nam je sve to dao na dlanu, a mi smo se poslužili, onako svojski i široko. Krećemo od katuna Ropušnica  u 07h i za sat vremena i četrdeset minuta stižemo do Rude glavice, 2020 mnv. Uspon do Rude glavice nije bio naporan. Nekako mi se čini da nijedan uspon ne može biti naporan, kada u svakom trenutku imamo pogled na okolne planine i maglu, koja se negdje pojavi, pa izgubi, kao da se igra sa našim čulom vida. Put nam je uljepšao i Boris sa sastavljanjem šaljivih pjesama i to na engleskom jeziku. Smijali smo se, malo riječima, a malo njegovom izgovoru. Marine mu poručuju da nastavi da sastavlja pjesme i da za naše ime veže samo riječ “rose”.

Na Rudoj glavici pravimo kraću pauzu, puštajući pogled da dopre i do najudaljenijeg okolnog vrha.  A onda su se pogledi pomenutog četverca spojili na sljedeća dva vrha, Kokošja glava i Kula. Krećemo, istražujemo prilaz vrhu Kokošja glava, a vrh nas osmatra i stvara nam strme prepreke sa stijenama, uz koje moramo da se penjemo. Ovaj dio ture mi je bio prilično zanimljiv, iako opasan jer nije bilo poželjno napraviti grešku. Svaka savladana prepreka i korak bliže našem cilju, stvarao mi je osjećaj sreće kao kod malog djeteta. Dok sam se penjala uz stijene, osjećala sam se kao na pozornici. Pored mene stoji mentor, koji mi daje instrukcije koji sljedeći korak da napravim, a iza mene prostrana publika, viri iza magle u različitim oblicima iz različitih uglova. Nijemi su, ali prisutni u svakom udisaju vazduha. Zoran i Boris, kao naši mentori, pratili su svaki naš korak, ne dozvoljavajući da bude pogrešan. Hvala im na punoj pažnji i strpljenju. Mislim da smo položile ispit, iz prve i to za tri vrha.

bNa Kokošjoj glavi upisujemo se u planinarsku knjigu, uživamo u suncu i prepričavamo pređeni put, a pogled nam je već osvojio sljdeći vrh: Kula. Do Kule 2063 mnv, stigli smo prilično brzo uz savlađivanje par strmih stijena, koje su bile zanimljive za prelaženje, ali ne i naporne. Na Kuli smo odmorili i razmišljali da li da popnemo još jedan vrh – Lubanju glavu. Ipak, od te ideje smo odustali, jer dan se polako gasio, a trebalo je završiti planinarenje sa poslednjim zrakom svjetlosti. Sa Kule smo silazili prilično strmim terenom, koji je bio obavijen mrazom, a sunce tu, valjda, nije bilo dobrodošlo. Uz Zoranovu pomoć, korak po korak, stigla sam do mjesta gdje smo napravili pauzu. A onda nas je iznenadila nečija igra! Sa visokog proplanka, pratili smo male, nestašne mečiće, koji se bezbrižno igraju dok ih velika gospođa mečka osmatra sa strane, iz šume. Pogled na njih nam je zaustavio dah, očarani prizorom jedva smo iskoristili priliku da napravimo par fotografija i ponesemo taj trenutak sa nama i u slici, znajući da je u mislima zapečaćen. Njihova igra je podsjećala na igru djece – vesela, trapava i radoznala. Iz te zanesenosti prizorom, trgao nas je pucanj lovaca iz obližnjih mjesta…Bježite mečići, sakrijte se i igrajte tamo gdje nema ljudske stope, uživajte u igrariji, kao i mi u prirodi, srećni što ste nam dozvolili da vas vidimo. Pobjegli su u šumu, nadam se dobro sakriveni i bezbrižni, kao i njihova igra.

Uz prilično dugu šetnju, praveći cijeli krug oko planine Tali, došli smo do mjesta gdje smo ostavili kola. Zatim smo u Međurečju nazdravili pićem za osvojena tri vrha i za naredne pohode i za naredna druženja…Zoran je sa sobom nosio GPS i saopštio nam da smo savladali visinsku razliku od 1000 mnv, da je naše planinarenje trajalo 8,5 h i da smo prešli oko 10 km. To su podaci, kojima baratam zahvaljujući Zoranu i da nije ovih pisanih riječi, već bih ih zaboravila. A za sebe ostavljam osjećaj zvani Tali, koji se riječima ne da izraziti u punoj jačini…jer za planine ne postoje riječi, ne postoji vrijeme…samo ljubav.

p.s. da bi ovaj moj doživljaj Talija dobio oblik izvještaja, pored svojih riječi prilažem Borisove fotografije, Marinin osmijeh na njima i Zoranovu google earth mapu ture

Marina Radulović

 

 

Оставите одговор