Umovi 1945 mnv (07.04.2012.)

Prognoze za  vikend su bile loše, no šta je tu je i to se može iskoristiti za dobar trening. Izbor je pao na Umove, dva prelijepa vrha iznad Crkvina, koje neki svrstavaju u masiv Moračkih planina, dok ih drugi, među kojima sam i ja, smatraju sastavnim dijelom planine Sinjavine.

Datum: 07.04.2012.;
Ruta: Crkvine-Moračka Bistrica-Gornje Vučje-Umovi
Visinska razlika: 900 m
Vrijeme provedeno na usponu: 6 h (  3 i po  h  do vrha i  2 i po  h povratak)
Vremenske prilike: umjerena do jaka kiša praćena maglom i umjerenim, na momente  veoma jakim vjetrom;
Visina sniježnog pokrivača: do 50 cm u šumi, za ovo doba nevjerovatno malo snijega   naročito na završnom usponu;
Učesnici: Radisav Rakočević i Dragan Bulatović;

 Iz Kolašina krećemo oko 10 sati, jedan jak pljusak je prošao, čak se ukazuje i poneki komadić vedrog neba, što nam uliva optimizam da možda i neće biti tako loše vrijeme. Kola ostavljamo na Crkvinama i posle kratkog pakovanja krećemo dobro poznatom stazom pored Moračke Bistrice u pravcu Gornjeg Vučja. Kiša još ne pada, snijeg se na ovoj visini otopio, pa napredujemo brzo. Prolazimo kuću Radovića i nakon stotinak metara prelazimo preko improvizovanog mostića na desnu obalu rječice, pa strmo uz livade do najviših kuća u selu. Odavde treba pronaći pogodnu prečicu i uključiti se nekoliko stotina metara visočije na put koji vodi prema katunu na Gornjem Vučju. Prošli smo puno puta ovuda, ali nekako  nikad nijesmo »uboli« baš zadovoljavajuću stazu. Staze koje su nekad korišćene zarasle su i teško ih je pratiti, ali u principu se treba držati šume, jer  proplanke pokriva gusta paprat što u ovo doba godine nije, ali ljeti svakako jeste, veliki problem. Počinje kiša koja će nas nadalje, sa manjim ili višim intenzitetom,  pratiti tokom čitavog dana. Na visini od oko 1400 m, izlazimo  na kolski put koji dalje slijedimo kroz šumu do katuna Gornje Vučje. U ovom dijelu snijega ima dosta, hodamo po površici, tako da nijesmo morali koristiti krplje. Dolaskom na plato Gornjeg Vučja magla postaje sve gušća, ne vidi se dalje od dvadesetak metara, počinje da duva vjetar. Dolazimo do mjesta gdje bi trebali biti ublovi za vodu i skrećemo lijevo strmim sniježnim kuloarom prema vrhu. Snijeg odličan za penjanje, nije previše tvrd tako da dereze montiramo tek pri vrhu kuloara, relativno brzo izlazimo na greben i nastavljamo njime do samog vrha. Tek je kutija na vrhu  odagnala naše sumnje da možda nijesmo promašili put, jer je magla sa visinom postajala sve gušća tako da nijesmo imali nikakvu orjentaciju. Ledena kiša, pomiješana sa ponekom kuglicom grada, ne jenjava, duva jak južni vjetar, pa zadržavanja na vrhu nema. Pravimo par fotki, o otvaranju kutije i upisivanju u knjigu i ne razmišljamo jer je to u ovim uslovima nemoguće.
Krećemo nazad istim putem, od prvobitno planiranog povratka preko Donjeg Vučja odustajemo jer je pod ovim uslovima to nemoguća misija. Brzo smo se spustuli u podnožje, tu smo skinuli dereze i okrijepili se »guaranom«, no kako je kiša i dalje uporno padala morali smo odmah nastaviti dalje. Umorni i mokri do gole kože spustili smo se na Crkvine i nijesmo mogli odbiti ljubazni poziv na rakiju kod porodice Miška Medenice. Naravno, uz rakiju su prijali i kolašanski sir i pršuta sa kojima su nas počastili ljubazni domaćini. Na kraju šlag na kolaču od malina, koji je spremila domaćica,  predstavljo je najljepši  završetak još jedne naporne trening ture.   
                                         

                                                                                  dr Dragan Bulatović

Оставите одговор