Umovi 1945m, 03.12.2016.

Još jednom, ove godine, obišli smo Umove, planinski vijenac koji se nalazi sjeverno od Crkvina a južno od doline Lipovo i čini prirodni nastavak masiva Torne i Stolova…

Datum: 03. decembar 2016. god.;
Vrh: Umovi 1945 mnv;
Učesnici: Jelena Čvorović, Violeta Marković, Biljana Grba, Milija Čabarkapa, Ivan Lukovac i Milan Radović;

Ako je proljeće, kada smo poslednji put bili na Umovima, bilo nestabilno i puno kiše, jesen je donijela stabilno i suvo vrijeme, idealno za planinarske aktivnosti. Obzirom da smo, ovaj vikend imali jedan dan na raspolaganju, odlučili smo se za Umove, ovog puta na jednodnevnoj turi, bez ostajanja u katunu Gornje Vučje.

Iako me prethodni dan stigao virus gripa koji hara, i temperatura „otišla“ na preko 38, nisam htio odustati od uspona, nadajući se da će me priroda izliječiti. Na kraju, ne znam da li je bila loša ova odluka jer sam sledećih sedam dana bolovao, ali je dan prošao pun uživanja tako da sve izvan toga ostaje kao nebitno…

Oko 7 h iz Podgorice krećemo Milija i ja, Ivan nas čeka na magistrali ispod sela Dubravice na dionici između Mioske i Crkvina a djevojke, koje su stigle jutarnjim autobusom iz Podgorice, na Crkvinama. Prilično je mrazovito i hladno, ali suvo, kao i već duže vrijeme, što obećava dobru planinarsku priču. Najčešće se na Umove sa Crkvina ide preko rijeke Bistrice, mi smo se, ovoga puta odlučili za malo drugačiju varijantu pa nas je Ivan poveo neobilježenom stazom koja prolazi pored rodne kuće patrijarha Gavrila Dožića. Malo smo morali da se probijamo kroz šiblje jer je staza zarasla, ali to nije umanjilo pozitivnu atmosferu u ekipi. Kada smo izašli na livade odakle je pucao pogled na Moračke planine i Maganik, zastali smo da uživamo u toj čudesnoj slici pa nastavili penjanje kroz bukovu šumu. Visina snijega je bila nekih 5-6 cm, dovoljno da raspoznamo mnoge tragove divljači, između ostalih i tragove srne. Ubrzo smo sreli i jednog lovca a nešto kasnije i čuli pucnje. Ne treba opisivati kako smo se osjećali, svaki taj pucanj doživljavali smo kao da pucaju na nas.

Nešto poslije 12 h stigli smo u katun Gornje Vučje i napravili pauzu ispred Ivanove vikendice dok je on založio vatru u šporetu da nas čeka po silasku sa vrha. Mene je tresla groznica, razmišljao sam da tu ostanem i ušuškam se i čekam ekipu da se vrati sa vrha, ali vrhovi iznad katuna, posebno naš cilj izazovno su mamili pa sam odlučio da nastavim zajedno sa ostalim članovima ekipe. Pošto smo ušli u osunčani dio, snijega je bilo samo u tragovima i na policama padine samog vrha. Prošli smo pored pećine u koju smo se proljetos, tokom uspona na Umove spuštali, i ubrzo prešli na sjeveroistočni dio padine koji je prilično zahtjevan, ne samo zbog snijega koji je tu nešto veći i nezgodniji za hodanje, već zbog eksponiranosti i kamenog lavirinta u kome treba pronalaziti najbolje opcije za prolaz prema vrhu.

U 14,15 h stižemo na vrh. Nema previše vjetra, pogled, posebno na moćne stijene Torne, fascinira, hipnotiše, osvježava, uzbuđuje… Zaboravio sam na temperaturu, groznicu, malaksalost. Pravimo zajedničku fotku, pojedinačne, jer svi želimo imati fotografiju sa takvom pozadinom. Ja ubrzo krećem u spuštanje, ostali se zadržavaju još neko vrijeme jer uživanja nikad dosta, iako je prilično kasno i treba stići nazad. Spuštam se jugozapadnom stranom, travnatim padinama koje su podesnije od onih na suprotnoj strani vrha kuda smo stigli na Umove.

Stižem pred kolibu, ubrzo stiže i Ivan, ostali su stigli petnaestak minuta kasnije. Odmah se ubacujem u vreću i liježem na krevet nadajući se da će me popustiti groznica. Ivan kuva vino, našle su se i mandarine, ne bih imao bolju pažnju da sam u nekom savremenom sanatorijumu.

Nakon više od sat pauze u kolibi, krećemo dalje. Odlučujemo se za povratak drugom stazom tj za spuštanje u Selo Dubravice do Ivanove kuće, istom onom stazom kojom smo penjali Umove u junu ove godine. Ivanov brat će me odvesti na Crkvine po auto…

Ubrzo stiže mrak, palimo čeone lampe i marširamo makadamskim putem kojim se terencem može stići na katun. Ovo je, nakon dosta vremena provedenog u penjanju još jedan izazov na turi, posebno za mene koji sam u lošem zdravstvenom stanju sa temperaturom preko 38°. Mjesec nas je pratio u stopu, ali je bio čas sa naše desne, čas sa lijeve strane, nekada ispred a nekada iznad nas. Neko je prokomentarisao „koliko dugo hodamo kad smo i mjesec zaobišli“…

Ivan, naravno, već po tradiciji, nije dozvolio da odemo a da ne probamo specijalitete domaće kuhinje koje je spremila njegova majka, a moramo reći da nam je prijalo nakon cjelodnevnog planinarenja. Do Podgorice smo stigli pojačani sa djevojkama koje su, i pored umora, pravile pozitivnu atmosferu. Planina uvijek otvori odaje najljepših osjećanja i najpozitivnijih misli, zato i nije čudo da se fizički umor i psihički pritisak koji ponesemo iz gradova pobijedi pogledom u koji stanu sva ta brda, vrhovi, stijene, doline, neviđena ljepota božanskog promisla…

Milan Radović

Umovi 03.12.2016.

Оставите одговор