Veliki Vitao, 01.04.2010.

Nekako se spontano rodila ideja da na Veliki Petak odlazimo na Veliki Vitao, najviši vrh masiva BMW (Bioč-Maglić-Volujak). Borisu je ovo bio četvrti pokušaj, ni da je u pitanju Anapurna. Ali, ni ovog puta nam se nije dalo. Evo kako je bilo na ovoj turi.

Planina: Bioč

Vrh: Veliki Vitao (neuspješno);

Datum:01.04.-03.04.2010.

Učesnici: Aleksandar Đajić, Boris Čelebić, Milan Radović.

Na veliki četvrtak, 1. aprila popodne, krenusmo Boris, Đaja i moja malenkost sa namjerom da se vinemo Velikom Vitlu, najvišem vrhu masiva Bioča. U Plužinama se nađosmo sa Draganom Radojičićem pa odosmo u „Sočicu“ da odgledamo Partizan-Makabi i popijemo koje pivo. Đaja je vrištao na svaki koš i odbranu Partizana, skakao, no srećom stolovi su od punog drveta pa im nije mogao ništa. Odatle krenusmo prema Stabnima sa namjerom da na nekoj livadi postavimo šator. Za nama je neko stiskao gas i blicao pa odlučismo da vidimo što će čoek. Izađe čovjek srednjih godina, bogme malo pripit. Kaže Đaji: ja znam tebe odnekud, ja mu kažem: prijatelju, sigurno se niste sreli u pozorištu ili biblioteci. Ako se znate odnekud onda je to kafana. Rekosmo mu ko smo i kuda smo krenuli, on kaže: idete sa mnom. Mi se nećkamo, ali nema šanse da se odbranimo. Popuštamo pa za njim do sela i njegove kuće. Obren Radojičić-Musa, šumar po zanimanju, živi sam i odgovara mu da neko navrati i pravi mu društvo. Đaja i Boris uždiše po nekoj šljivi prepečenici, ja ne mogu da ih pratim pa odoh na spavanje. Dogovaramo ustajanje u 4,30 h, polazak u 5 na Veliki Vitao.
Kad zvoni telefon, ustah ali probuditi njih dvojicu ne bih uspio da sam imao top bestrzajac pored sebe. Kumi, moli, ne pomaže. Ko zna do kad su ljuštili onu šljivu. U 6 krećem sam. Prema gornjim kućama, kroz šumu nekako nailazim na neke staze, ali glavnu put prema katunu nikako da nađem. Klizam po kukurijeku koji izviruje iz suvog lišća i hrpa snijega, na ušima mp3 i, naravno Džoni:
„Razvićemo tamna jedra na vjetru, kao nekada…“
Nekakva grana prekinu stih „..na putu za Katmandu…“ Ne pomažu ni štapovi, svaki treći korak je vraćanje unazad. Nekako dođoh do visoke vretenaste stijene, zaobiđoh je sa lijeve strane i naiđoh na jasnu putanju kojom, doduše, odavno niko ne ide. Uskoro dolazim do snijega, vidim da će biti naporno jer se propada sa zadrškom, što je najteže za uspon. Izlazim na plato katuna, pa polako grebenom prema Smrekovcu. Odlučujem da idem kroz Smrekovac, ljetnjom varijantom, koja je u stvari najteža i najduža. Javljaju se ona dva sreća, probudili se i krenuli za mnom. Kroz valovite dolove koji vode prema masivu Volujaka, propada se do koljena. Uskoro oblačnost postaje sve gušća, snijeg počinje padati. Krećem padinom prema masivu Vitlova i Bubrega, novi snijeg je već napadao toliko da kliže po starom i puni dereze, tako da one ne pomažu mnogo. Štapom, kao slijepac, kuckam naprijed, jer je sve bijelo i ne vidi se promjena nagiba. Neki iskustveni osjećaj ili šta li je već, tek u jednom momentu se zaustavljam i čekam da se malo oblak raziđe i makar vidim sledećih 100 m uspona. To se dešava posle nekoliko minuta. Na par metara ispred sebe vidim veliku strehu! Da sam nastavio, sad vi ne bi čitali ovaj izvještaj…

MAGLA SVUDA, MAGLA OKO NAS

Lijevo je strmi uspon, oko 50 stepeni, desno nešto blaži kuloar. Oba puta vode u nepoznato, u gustu maglu. Krećem desno, opet se smanjuje vidljivost na dva-tri metra. Po zaleđenoj površini starog snijega kliza pod nogama novi snijeg debljine 10 cm. Djelić sekunde i već jurim dolje. Bacam se na cepin kao Đanluiđi Bufon na loptu. Zaustavljam se posle dva-tri metra. U suprotnom, sad vi ne bi čitali ovaj izvještaj… E, sad je stvarno dosta. Makar za danas. pozdrav Velikom Vitlu koga ne vidim na Veliki petak koji ću pamtiti, i polako nazad. Pravim neko sidrište, nešto valja prezalogajiti, pa niz padinu. Tragova nema, snijeg ih već pokrio, pa se opet pojave, pa nestanu, tek da se ne mogu opustiti ni u povratku.U dnu padine je sve drugačije. Snijeg ne pada, tragovi su tu, magle nema, vidi se cijeli Smrekovac i okolni grebeni. Od Borisa i Đaje ni traga ni glasa, a trebali su već biti tu. Na jednom uzvišenju odlučujem da odmorim, uživam u sniježnom ambijentu masiva Bioča. Sa obližnjeg uzvišenja se oburda nekakav kamen, jednom, nakon minut još jednom. Gledam gore, mislim divokoza ali među smrekama ne vidim ništa. 40 minuta uživanja, pa polako nazad. Na izlazu iz Smrekovca odlučujem da klrenem uz jedan kuloar prema Biočkim gredama. Malo vježbe a i da vidim ima li gore makar tragova od Borisa i Đaje. Gore pukotina, odvojena sniježna santa od stijene, nekako to rešavam, pa streha u koju udaram nosem. E tu ostah 15 minuta, što mi ovo treba, ali nema nazad. Izlazim na greben, vidim tragove, ulazim u zonu prijema signala, zovem Borisa, kaže evo mi stižemo u selo, vratili se sa Biočkog ždrijela zbog magle i novog snijega. Suđeno mi je da cijeli dan provedem sam u planini, ali to nije problem. Problem je informacija koja iz telefona prostruja do malog prsta na nogama. Međed je prošao na 50 metara ispod njih! A to je, znači, ona „divokoza“ što sam je 40 minuta pokušavao da ugledam. Izašao medo, iz zimskog sna, pa pravo na nezvane goste.
Tragovima krplji koje su koristili Boris i Đaja, polako se spuštam prema katunu, osvrćući se da nije medo krenuo da mi skrati muke. Kod našeg domaćina Obrena Muse Radojičića stižem nakon 10 sati provedenih u planini. Na vruću posnu supu i pečeni krompir što ih je spremio najbolji kuvar među planinarima Aleksandar Đajić.
Sjutradan ujutru, u nedelju 2. aprila, pridružiše nam se Dragan Radojičić sa svoja dva drugara iz PD Piva-Plužine, pa pravac selo Ravno do granice sa Hercegovinom. Dan idealan, sunčan, bez oblačka, tek da Boris ima zašto ponavljati cijeli dan kako je predlagao da danas penjemo Vitao. Kaže, pošto mu je ovo drugi neuspješan pokušaj uspona na najviši vrh masiva Bioča, već je dobio kompleks… Ali ni Orlovac na Lebršniku nije loš. Za dva ipo sata stižemo na 1985 m visoki vrh Lebršnika, na kojem i sada postoje ostaci austrijske karaule, na granici moćne carevine i Crne Gore. Veliki Vitao kao na dlanu, dvogledom primičemo Bobotov kuk, Bablji zub na istoku i Zelenu Glavu na Prenju, na zapadu. Dolje, na Ravnom, u defenderu čeka nas bidon vina, pa sa Orlovca prečicom…
…razvićemo tamna jedra na vjetru, kao nekad…

 Milan Radović

Veliki Vitao, 01.04.2010.

Оставите одговор