Već je postala tradicija da na Veliki petak penjemo Veliki Vitao, najviši vrh u masivu Bioča. I ove godine smo to uradili, zajedno sa prijateljima iz PD Piva iz Plužina. Uslovi za uspon su bili idealni, pa smo se svi koji smo krenuli sa početne tačke iz sela Stabna našli na ovom prekrasnom vrhu.

 Datum: Veliki petak, 22.04.2011.;

Planina: Bioč;

Vrh: Veliki Vitao, 2397 mnv;

Savladana visinska razlika: 1450 m;

Trajanje akcije: 9,45 h;

Učesnici iz našeg kluba: Milijana Đeković; Aleksandar Đajić, Dušan Bošković i Milan Radović;

 U četvrtak, poslije 6 sati uveče krećemo prema Plužinama. Ekipa mala ali odabrana: Milijana, Đaja, Dušan i ja. Dovoljno da nastavimo tradiciju i ispoštujemo dogovor sa našim prijateljima iz PD Piva da svaki Veliki petak budemo na Velikom Vitlu. Za razliku od prošle godine, kada nismo uspjelu zbog užasnih uslova na planini, ovoga puta imamo najavu lijepog vremena.

Dolazimo u Stabna kod našeg prijatelja Obrena Muse Radoičića kod koga ćemo prenoćiti. Pijemo domaćinovu vrhunsku kruškovu rakiju, Đaja sprema posnu čorbu od krompira za sjutra kad se vratimo sa planine. Nešto posle 22 časa idemo na spavanje. Dogovor: ustajanje u 3,30 h, pokret u 4.

Ustajemo po dogovoru, pakujemo se i tačno u 4 sata krećemo od Obrenove kuće. Dvadesetak minuta prije toga društvo od 4 člana PD Piva je prošlo autom do kuća u gornjem dijelu sela i sada su u prednosti u odnosu na nas nekih 300 metara visinskih. Vidimo čeone lampe na padini iznad šume. Mi idemo putem do kuća Kandića, a onda ulazimo u šumu. Odlučili smo se za standardnu stazu u sniježnim uslovima, preko katuna Kručica prema Biočkom ždrijelu i Televića lastvi, na Bjelačke vode i dalje do vrha.

Na vidikovcu iznad sela pristižemo plužinsku četvorku i dalje nastavljamo zajedno. Zora nas nalazi na ulazu u katun. Snijega nema, idemo kopnim kosama i konstantno se penjemo prema masivu Bioča. Jutro je idealno za penjanje, nije hladno, vjetar je malo pojačao kad smo izašli iz šume ali je sve u granicama podnošljivog.

Sve do 2000 mnv nemamo snijega, ako zanemarimo sniježne hrpe koje su se zadržale u udolinama. Nakon toga ulazimo u sniježnu zonu, ali je snijeg zaleđen i fenomenalan za kretanje. Penjemo se prema Srednjem Vitlu, pa traverziramo prema strmoj padini koja vodi na naš cilj. Greben je prekriven velikom zaleđenom strehom pa pazimo da se previše ne primaknemo njenoj ivici. Na vrh izlazimo tačno u 9 h, što znači da nam je za uspon trebalo 5 sati. Na vrhu je vjetar nešto jači i znatno je hladnije, ali to nas ne sprečava da uživamo u pogledu na planinske masive u daljini. Na zapadu Prenj, na istoku Durmitor. Pravimo zajedničke fotke, spuštamo se ispod vrha na kopni dio padine. Neki doručkuju, Duško i ja odlučujemo da krenemo nazad pa ćemo to uraditi negdje u podnožju gdje je manje vjetrovito. Već je pedeset minuta prošlo od izlaska na vrh. Na vrhovima vrijeme uvijek brzo prolazi. Đaja i Milijana odlučuju da se vrate preko Ćuprije i Krvavih brda.

U silasku imamo malo mekši snijeg, ali još uvijek bez većeg propadanja. Pokazuje se da smo izabrali pravu satnicu za polazak, svako kašnjenje bi nam otežalo uspon. Mene polako stiže zamor izazvan žestokom prehladom pod kojom sam krenuo na ovaj uspon, gotovo ne mogu da koordiniram pokrete.

U katunu se nalazimo sa Đajom i Milijanom pa dalje nastavljamo svi zajedno. Na vidikovcu sa koga se pruža prelijep pogled na okolna sela pravimo dužu pauzua. Odatle stižemo za pola sata do Musine kuće. Povratak sa sve pauzom je trajao tačno 4 sata.

A onda kratak odmor i posni ručak na Veliki petak kako to i priliči ovom datumu. Đaja je potvrdio renome najboljeg kuvara među visokogorcima i šire…

 Izvještaj sačinio: Milan Radović;

Fotografije: Dragan Radoičić i Dušan Bošković;