Veliki Vitao 2397 m (14.04.2017.)

Veliki Vitao, na Veliki petak, već tradicionalna tura u organizaciji našeg Kluba, realizovana je i ove godine u nešto drugačijem ritmu, kao jednodnevna, obzirom na stanje snijega na terenu…

Datum: Veliki petak 14.04.2017.;
Planina: Bioč;
Vrh: Veliki Vitao 2397 mnv;
Učesnici: Tanja Pavličić, Iva Verigo, Olja Knežević, Milena Mijatović, Vera Lalatović, Ivan Femić, Boris Čelebić, Aleksandar Đajić, Nenad Jevrić, Dražen Marković, Saša Popović, Filip Roganović, Boban Čabarkapa, Slavko Stević i Vuk Šestović;
Vodič: Milan Radović;
Savladana visinska razlika: 1400 m;
Distanca: oko 26 km u oba smjera;
Trajanje ture: ukupno 9 h (uspon 5 h i silazak 3 h);

Veliki petak ove godine je pao sredinom aprila. Nakon godinu, dvije pauze dogovorili smo da obnovimo ovu tradicionalnu akciju, kojoj, zbog zahtjevnosti i uslova penjanja, uvijek prisustvuje mali broj planinara i to, gotovo uvijek, samo iz našeg Kluba. Ove godine se to promijenilo iz više razloga. Pridružili su nam se članovi i drugih klubova a na akciji je bio i dio ekipe koja se sprema za alpsku ekspediciju. Šesnaest učesnika akcije predstavlja najmasovniji uspon koji organizujemo na Veliki petak.

Veliki Vitao je najviši vrh u BMV masivu (Bioč-Maglić-Volujak). Obično se penje iz sela Stabna preko Stabanskih jezera, izvora Zemunica i Smrekovca i prevoja Ćuprija, i ova staza je opisana u planinarskim vodičima. Mi koristimo drugu rutu, preko katuna Kručica i Biočkog ždrijela.

Imamo informaciju, na osnovu stanja snijega na prethodinim turama zadnja dva vikenda da je snijeg naglo okopnio i da neće predstavljati problem na ovom usponu pa odlučujemo, radi lakše organizacije, da akciju izvedemo na jedan dan. Iz Podgorice krećemo u 5 h, prethodno, Slavko i Mima su stigli iz Bara. Prikupljamo se u Plužinama pa nastavljamo autima još 12 km do sela Stabna, tačnije do kuća Kandića u Gornjem selu odakle započinjemo pješačenje u 7,40 h. Vrijeme je povoljno, toplo i bez vjetra, izgleda da ćemo imati dobre uslove za ovaj uspon. Jedan dio ekipe koja uživa u jačem ritmu odmah se odvojila i krenula naprijed, ostali smo se opredijelili za ritam koji znači najsigurniji korak, konstantno lagano penjanje bez većih pauza ali i bez žurbe.

Do katuna Kručica na 1500 mnv stižemo za sat ipo, punimo vodu na izvoru i nastavljamo dalje travnatim padinama nekadašnjih biočkih pašnjaka između brda sa jedne i druge strane prema Kljusinama. Dolazimo na padine vrha koji se zove Jajac i nastavljamo prema Biočkom ždrijelu odakle se pruža pogled na Veliki Vitao. Snijega je nevjerovatno malo, tek preko uvala prelazimo preko sniježnih jezika, veći dio hodamo po kopnom. Čini se da na Veliki petak, pa i onda kada je padao kasnije, nikada nije bilo manje snijega.

Na Ždrijelu pravimo malo dužu pauzu, ekipa koja je otišla naprijed već se penje padinama Velikog Vitla. Spuštamo se nekih pedesetak metara visinskih u dolinu Veliki do, odnosno Bjelačke vode koja se pruža linijom jugoistok-sjeverozapad između Biočkih greda i Televića lastve. Ovdje je već nešto više snijega ali se ne propada puno. Na sami vrh se navukli niski oblaci, plaši nas da će nam zatvoriti pogled, ali, važno je stići na cilj. I dalje je prilično toplo, jakne su u rancu.

Na vrh, na kome nas čeka dio ekipe već skoro sat vremena, izlazimo oko 12,40 h, dakle nakon 5 sati penjanja. Oblak koji se bio nakačio na vrh je nestao tako da nam se otvorio pogled. Na vrhu je hladnije, duva i malo vjetra, ali ne žuri nam se, treba malo i uživati. Veliki Vitao obezbjeđuje, kada je dobra vidljivost, dobar pogled, najprije na moćni masiv Bioča, Maglića i Volujaka, pa onda dalje Durmitora na jednoj strani, Zelengore i Treskavice na drugoj. Vrste, Nož, Zmajeva greda, Gredelj, Trnovački Durmitor, Maglić, Vlasulja… Pravi švedski sto za višednevnu akciju u ovom masivu…

Istim putem, u istom ritmu i dobrom raspoloženju, nakon nešto manje od sat vremena boravka na vrhu, spuštamo se nazad. Jedna ekipa, Boris, Fema, Iva i Filip odlaze preko Biočkih greda i Krvavih brda prema Stabanskim jezerima i dalje prema zbornom mjestu. Već na Kljusinama, nekako naglo i bez najave kreće grad, potom i ledena kiša. Naviknuti smo na sve uslove u planini tako da i ova kiša ne predstavlja neki problem, ali grmljavina već zabrinjava. Nije baš svejedno biti na isturenoj poziciji u planini kada sijevaju munje i pucaju gromovi. Srećom, ovog puta to nije tako intezivno ali dovoljno da zabrine i da preduzmemo one standardne procedure, gašenje mobilnih telefona i slično… Kada smo se spustili u šumu, sve je bilo lakše i sigurnije.

Kod kuća Kandića, na početnu poziciju, stižemo mokri do gole kože, tri sata od polaska sa vrha. Zadovoljstvo se očitavalo sa lica svih učesnika, većini je ovo bio prvi uspon na ovaj visinskom razlikom i distancom veoma zahtjevan vrh, ali je ova tura očigledno relativno lako pala svima u ekipi jer je uživanje u novim predjelima uvijek maksimalno. Meni, kao vodiču ove ture, naročito jer je ekipa od prvog momenta bila u dobrom raspoloženju, za formu je suvišno i govoriti. Naše planine su čudesne i pružaju neiscrpnu ljepotu i inspiraciju kao nagradu za posvećenost životu u skladu sa ritmom prirode. Jednako bili prvi ili ko zna koji put na nekoj planini, vrhu. A ako, pride, ta planina ima posebno mjesto u emocijama i dječačkim snovima i maštanjima, kao u mom slučaju, onda je svaki povratak njoj jednak povratku djetinjstvu i duhu najljepših životnih momenata…

Presvukli smo se u kućama i štalama Kandića, uz želju da legnem u sijeno u štali i odspavam u još jednom mirisu djetinjstva. Ali, čekalo je pivo u Plužinama gdje smo, u kafani, kako to dobri običaj nalaže, završili još jednu epizodu vječitog traganja za sobom. Jer, „tražio sam na vrhu planine, anđele visine, da mi kažu ime…“

Milan Radović

Оставите одговор