VI tabor Visokogoraca „Prokletije 2015.“

aŠesto saborovanje, ili, kako bi se to planinarskim rečnikom kazalo, taborovanje Visokogoraca i prijatelja donijelo je dobru energiju, pravo planinarsko druženje ali, uprkos lošem vremenu, i dobro planinarenje u zimskim uslovima. Rekordan broj učesnika i klubova na ovoj manifestaciji, još jednom je potvrdilo ideju i opravdanost organizovanog okupljanja i planinarenja.

Datum: 27.-29.03.2015.;

Mjesto održavanja: Grbaja, planinarski dom „Branko Kotlajić“;

Usponi: Podgoja 2021 mnv, Vezirova brada 1871 mnv i pokušaj na Talijanku;

Učesnici: Visokogorci: Jelena Petković, Marija Đajić, Ivana Šuković, Zoran Prljević, Boris Čelebić, Dušan Bošković, Aleksandar Đajić, Dragan Bulatović, Rašo Rakočević, Milan Radović i planinarski klubovi: „Prekornica“-Danilovgrad, „Vučji zub“-Trebinje, „Komovi“-Podgorica, „Zmaj“-Zvečan, „Ahmica“-Rožaje, „Jelenčica“-Rožaje, „Javorak“-Nikšić, „Vjeverica“-Kotor, „Runolist“-Jagodina, nadam se da nekoga nisam zaboravio…

Već po tradiciji, u zimskim uslovima surovih Prokletija okupljamo se na Taboru Visokogoraca. I ove godine nismo imali sreće sa vremenskom najavom ali nismo htjeli odlagati planirano okupljanje. Makar će biti dobrog druženja, to je zagarantovano, opet po tradiciji…

Iako je prvobitni plan bio da se u petak veče okupimo na Zastanu ropojanskom i tokom noći krenemo na Maja Bojs, odustajemo od takvog nauma. Najavljeno vrijeme je loše, stanje snijega još gore i uspon na udaljeni Bojs bi bio mučenje, uz to i vrlo opasan zbog mogućih lavina. Odlučujemo da već u petak veče „zaposjednemo“ dom PD Radnički u Grbaji i tamo dogovorimo šta ćemo penjati.

Put od Gusinja prema Grbaji je djelimično očišćen, pa se domu mogu približiti samo terenci, i to do Škale, krivine na oko 400 m prije doma. Ja, sa mojim golfom sam zaglavio znatno ranije pa je bilo čupanja, otkopavanja, cimanja… Na kraju, uspijevam stići do kuća Ljuljaševića, ali u dom stižemo tek u 2 h ujutru, pokisli od sitne kiše koja je rominjala cijelo vrijeme. Ostali, koji su stigli ranije već su u debelom snu. Mi još nekih sat vremena trošimo u raspremanju ali i u ponekoj čaši vini koja je došla kao nagrada i opuštanje nakon „sekanja“ sa autima na raskvašenom, dubokom snijegu. Dogovaramo uspon na Podgoju. Nećemo raniti. Polazak zakazujemo za 8,30 h.

 Subota, Podgoja…

 

I pored umora od puta i guranja auta, budimo se, većina, već u 6 h. Jetmir je već ustao, naložio šporet, Marina kuva kafu… Opuštena atmosfera u rano prokletijsko jutro najavljuje lijep dan u planini i pored toga što je napolju sve zatvorilo… Ne vide se vrhovi preko puta, snijeg lagano pada (bolje nego kiša). Očekuje nas 1000 metara visinske razlike. Većina onih koji su namjerni penjati imaju krplje tako da če nam olakšati kretanje kroz šumu, putem koji vodi na greben izmešđu Podgoje i Vezirove brade. Oni koji nemaju krplje (njih je troje-četvero), oni će lagano za nama i ne bi trebalo da puno propadaju.

Krećemo oko 9 sati. Snijeg je nakvašen, razmekšan, ali sa krpljama napredujemo dobro. Čak ni oni koji nemaju krplje ne propadaju previše. Lagano, kroz šumu, napredujemo i dobijamo na visini iako put traverzira jako dugo u jednu, pa potom u drugu stranu (cik-cak). Na prevoju, iznad šume je znatno drugačije. Snijeg je zaleđen, samo blage uvalice vjetar je napunio novim, mekanim snijegom. Vjetar je prilično razgoropađen, hladno je, može se reći prilično oštra mećava. Niska oblačnost ne dozvoljava pogled dalji od 50 m. Tek ponekad, kad vjetar pojača i rastjera oblak, vidimo obrise Podgoje i vrhova u masivu prema Karanfilima Ljuljaševića, ali odmah potom sve se zatvori i nastavljamo samo sa pogledom u planinara ispred nas. Ja sam na čelu i moram dodatno paziti na stazu jer su, nedaleko od steze koja vodi prevojem padine i sa jedne i druge strane. Boris je na turnim skijama otišao ranije i sad je negdje gore u magli…

b

Nedugo potom, ispod završnog uspona na Podgoju srijećem Borisa koji se vraća. Tih zadnjih pedesetak metara visinskih nije želio da rizikuje na turnim skijama jer je strmina eksponirana a snijeg zaleđen. U uslovima vrlo male vidljivosti, skijanje niz takvu padinu bi bilo pogibeljno i za znatno iskusnije i bolje skijaše. Mi nastavljamo, i na vrh Podgoje oko 13,30 h izlazimo: Ružica, Neno i ja. Jako je hladno, pravimo par fotografija i čekamo ostale. Na vrhu nam se malo bistri pogled, pa možemo vidjeti makar dio masiva. Ubrzo, jedan po jedan, pristižu i ostali učesnici uspona. Ukupno 10 planinara. Pravimo zajedničku fotografiju i gledamo da što prije napustimo vjetrometinu i dohvatimo se šume…

U povratku, svako ide ritmom koji mu odgovara. Tragovi krplji ostaju u snijegu tako da nije problem pratiti stazu i pored niske oblačnosti koja se, kako je vrijeme odmicalo, razmicala i omogućavala nešto bolji pogled. Sa prevoja, sa koga sztaza zavija lijevo u šumu, gledamo Vezirovu bradu… Neko predloži da bi mogli probati… Nije se dugo oklijevalo sa odlukom. Krećemo nas troje: Sandra iz „Vjeverice“, Neno iz „Prekornice“ i ja. Ispred jako eksponirane strmine koja kreće sa ivice šume ostavljamo krplje i krećemo, najprije u traverziranje a potom u direktni uspon kuloarom. Mnogo je strmije nego što smo očekivali i mnogo nezgodnije. Snijeg je prilično loš, u kuloaru se vide hrpe koje su se odvojile i prijete da u pločama krenu niz strmi kuloar. Kad se tome doda i činjenica da smo bez adekvatne opreme, Neno i Sandra bez dereza a ja bez cepina, onda je jasno u šta smo se upustili. Vezirova brada ispade pravi tehnički uspon. Dočekuju nas česte promjene uslova, mix stijene i snijega, mješavina starog, sabijenog i novog mekanog snijega, pa potom trava i preko nje novi, suvi snijeg… I tako redom. Ipak, sporije i teže nego što smo čekivali kada smo donijeli odluku da krenemo gore, stižemo na stjenoviti greben, pa potom, ispod vrha traverziramo desno u novi, manji kuloar. Završnih nekoliko desetina metara je laganije, dubok snijeg i ne velika eksponiranost. Stižemo na vrh u 15,50  sati. Pogled je, sada, znatno bolji, vidimo cijelu gusinjsku dolinu, Plavsko jezero i Gusinjski greben preko puta…

Uslijedio je prilično mučan silazak do mjesta na kome smo ostavili krplje, ali sve je prošlo kako valja. Niz šumu smo sjurili, uglavnom prečicama, bolje reći „sjargali“ smo do doline i puta kroz Grbaju. Stižemo u dom, taman kada su djevojke spremale stolove za ručak. Đajin, ovog puta gulaš, hvalili su svi. Mnogi su u znak pohvale uzeli repete…

Atmosferu na druženju je teško prepričati… U međuvremenu su stigli i oni koji su bili u Kolašinu na skupštini Planinarskog saveza, i naši prijatelji iz Rožaja koji su stigli na druženje i vraćaju se kasnije… Gaša Kalač je podijelio dva primjerka svoje sjajne monografije „Planine rožajskog kraja“ gostima iz Zvečana i Trebinja, naš predsjednik Dragan Bulatović je održao pozdravno slovo, a onda se nastavilo u onom ritmu koji ujedinjuje planinare i planinarke, one sa manje i one sa više planinarskog iskustva, mlađe i starije… u jednu veliku planinarsku porodicu koja živi i bivstvuje u skladu sa ritmom planine i prirode… Sve u svemu, pjesma i dobar duh protezali su se duboko u noć.

Nedelja, pokušaj Talijanke

 

Pomjeranje sata nam je ukralo jedan sat od noći, nekome od spavanja, a nekome od druženja uz društvo i vino. Uglavnom, ustajanje u 6, pakovanje i u 7 pokret. Cilj je: grebenska tura preko vrhova Talijanka, Popadija i Volušnica.. Ako dozvole uslovi, bolje reći planina. Kako pokazuje jutro, znatno je bolje nego juče. I prognoza je takva. Jutro je toplo, kao da nismo u planini. Ponovo na krpljama, krećemo Hamdovom stazom prema padinama vrhova na desnoj strani doline Grbaja.

c

Da je planina gospodar situacije, i da nameće pravila i donosi iznenađenja, i onda kad smo „sigurni“, pokazuje se i ovog puta. Na izlazu iz šume ne vidimo vrhove. U oblaku su koji se ravnomjerno i pravolinijski objesio na planinu, negdje na 1600 mnv. Kada smo krenuli uz padinu pored vodopada sa ciljem da se nakačimo na desnu stranu padine i kroz mali šumoviti pojas stignemo na prevoj prema Talijanki, dočekuje nas još jedan izazov: snijeg koji gazimo se odvaja i lomi pravolinijski… školski primjer snijega podobnog za lavinu. Nagib padine je, takođe idealan za lavinu. Ipak, nakon kratkog vijećanja prihvatamo izazov i krećemo gore. Cilj je što brže savladati padinu i iztraverzirati udesno, dohvatiti se šume i prevoja gdje bi bili sigurni. Dolaskom gore, tek vidimo da smo u problemu. Ušli smo u oblak kao guske u magli… Whiteout, sve je bijelo, kao u flaši mlijeka. Vidljivost, ne viša od 1 m! Kako idem prvi, moram štapom provjeriti da nije padina ispred, ili streha, pa napraviti korak… U takvim uslovima nije bilo šanse da pronađemo greben kojim bi se popeli na Talijanku i kasnije, grebenom nastavili na Popadiju i Volušnicu. Čak i kad bi pronašli greben, u ovim uslovima, kretanje njim bi bilo pogibeljno jer se ne može napraviti procjena o debljini strehe i stazi koja bi izbjegla strehu… Odlučujemo da se vratimo. 1800 mnv, dovoljno za danas. Osjetili smo dah i duh planine, a bez dobrog pogleda na prokletijsku ljepoticu uspon nema smisla. Zajednička fotografija, silazak na sigurno, i potom, niz šumu svako svojim ritmom…

U domu je ponovo poslužen Đajin gulaš, a bilo je i vina… Tek, vrijeme je neumitno odlazilo, polako su gosti odlazili, a mi smo ostali da sredimo dom i ostavimo ga urednog i spremnog za prijem planinara željnih Prokletija i Grbaje.

Izlazeći iz Gusinja prema Plavu, puca pogled na Jezerce i druge prokletijske visove u bijeloj odori, obasjani suncem sa zapada. Kako nam jutros nije bilo ovakvo vrijeme… Nema veze, planina će uvijek tu biti gdje jeste, a i mi ćemo joj se, uvijek, sa istim žarom i emocijom vraćati…

Hvala svima koji su došli, podijelili sa nama istu ljubav i zajednički doprinijeli da još jedno okupljanje, tabor, bude događaj koji se pamti. Nadam se da i mi, kao domaćini, nismo bili loši…

Vidimo se na planinama.

 Milan Radović

VI tabor Visokogoraca „Prokletije 2015.“

 

 

 

 

Оставите одговор