Visoke i Niske Tatre (02.-12.08.2013.)

aOve godine spas od ljetnjih vrućina tražili smo u Visokim i Niskim Tatrama. Iako u tome i nismo baš uspjeli zbog visoke temperature, koje u tim područjima “ne pamte ni najstariji mještani”, ljepote planina, kao i predjela koje smo obišli učinili su da ovo bude jedno od ljepših putovanja koje smo imali. Ljepota je bila u svemu, od prirode preko društva do harmoničnog nesklada u organizaciji koji je bio perfektniji i dao bolje rezultate od bilo kojeg sklada.

Ekspedicija: Visoke i Niske Tatre;
Datum: 02-12 avgust 2013.;
Ekipa: Milena Krasić, Zoran Prljević, Ivan Savic, Boris Čelebić;
Vrhovi: Krivan 2495 m, Gerlahovski Štit, Risy ( Poljski 2497 m/nvm i Slovački 2501 m/nm)
Kanjoni: Sucha Bela i Hornad ( Slovenski Raj – Niske Tare)
Vozilo: Kangoo prešli 3100 km;
Sponzor za gorivo: Turistička Organizacija Crne Gore;
Sponsor za vodiča na Gerlah: Turistička agencija Grand Podgorica;

Tatre:

Tatare su sjeverni, a ujedno i najviši dio planinskog masiva Karpata koji se nalazi u graničnom području između Slovačke i Poljske. Dijele se na Niske,Visoke, Istočne i Zapadne Tatre. Veći dio pripada Slovačkoj a manji dio Poljskoj. Ukupna površina Tatri je 750 km a najviši vrh je Gerlahovski Štit 2665 mnv. Na ovom putovanju posjetili smo Niske Tatre gdje smo prošli kroz dva kanjona i Visoke Tatre, na kojima smo izvršili uspone na tri planinska vrha. Karakteristika Visokih Tatri je da su pravi Alpski masiv sa oštrim kamenim vrhovima, čije je podnožje obraslo gustim četinarskim šumama. Postoji dosta prelijepih planinskih jezera koja su, za razliku od naših , veća i dublja. Sama stijena najviše podsjeca na stijene Krša Bogićevice i Hridskog krša, u većim ocjenama kavalitet stijene za penjenje je odličan, dok je u smjerovima sa manjom ocjenom nije baš pouzdana. Planinarske staze su dobro obilježene i osigurane, tako da su prilično bezbjedne za kretanje ali oprez je neophodan. Biljni i životinjski svijet je bogat i raznolik.
1
Problem Gerlahovski: Za uspon na ovaj vrh postoje određena pravila koja nam u početku nisu bila jasna. Naime, bez vodiča, ne smijete se kretati planinarskom stazom na Gerlah bez obzira na iskustvo. Ukoliko ste alpinista sa važećom knjižicom , možete ići bez vodiča na alpinističke smjerove ali ne i regularnu rutu. Objašnjenje vodiča: Kao najviši vrh Karpata i Tatri popularan je i mnogo ljudi je išlo gore, čak i oni koji realno nisu bili za to. Postoje određena uska grla, koja su osigurana ali kada neiskusan planinar dođe na takvo mjesto, napravi se zastoj. Posledice toga su bile da iskusniji koji ne mogu da čekaju traže alternative i onda ulaze u detalje koje ne mogu svladati i ginu ili obaraju kamenje na druge planinare. Takođe zbog zastoja sporije se kretalo i česte popodnevne nepogode u obliku grmljavine i kiše uzimale su svoj danak. Mokra stijena i nemarkirana staza koju je nemoguće pratiti po magli činili su da broj stradalih na ovom vrhu, kao i broj intervencija Gorske službe spašavanja bude toliki da se moralo uvesti neko pravilo. Slovaci su se odlučili za vodiče. Vodič može voditi najviše 3 planinara, cijena je 255 €. Ako ide četvrti, mora se uzeti još jedan vodič što duplira troškove. Upravo je ovo razlog zbog čega je Milena odustala od uspona i nama omogućila da popnemo vrh, jer smo sa sredstvima bili limitirani, a novac za vodiče dobili smo kao sponzorstvo od turističke agencije Grand.
2

02.08. Podgorica-Beška preko Peštera.

 

Krećemo kasno, mimo preporuke ljekara za vožnju po vrućem vremenu i onako me čekao čitav dan vožnje tako da od vrućine nisam mogao pobjeći. Prvi stop over Bijelo Polje da se probaju ćevapi kod Senča i da Milena vidi familiju. Ćevapi odlični, usluga još bolja, od srca nas je nasmijala konobarica ali kolika je bila gužva nije joj ni čudo. Prvo nam je donijela ćevape, pa iz četiri puta piće i na kraju peti put začine. Kad je trebalo platiti ipak smo mi došli do nje za svaki slučaj. Put smo nastavili preko planine Zlatar i Sjenice, Milena da se vidi sa ocem a ja i Savić da vidimo Peštersku visoravan. U selu Veskovići dolazimo kod Jugoslava Krasića, posjedjeli smo malo podružili se i uz bocu dobre jabukovače, za srećan put krenuli put Beške preko Novog Pazara Ibarskom magistralom. U Bešku, kod Zoranovih stižemo posle 22 časa, prava je slavska atmosfera a gosti već u elementu. Milenko, drugar Preljvića pogotovo. Zbijamo šale i družimo se do kasno, ja poklonih najveselijem gostu majicu Visokogoraca, sa željom da u povratku dođemo na riblju čorbu za koju je Milenko, inače alas u čijem zamrzivaču nikad ne fali ribe, vrhunski majstor. Milena dobija kompliment, da je “lepa kao srndać”, zalud smo posle probali ispraviti na srnu ali osta srndać. Legosmo kasnije no što mišljasmo. U trenucima međusobnog časćavanja, Milenko ponudi cigar duvana, Drina niška, tvrdo pakovanje. Saviću se svidjela, tako da je sjutra dan kupio čitavu šteku, koja će nam na ovom putovanju donijeti mnogo radosnih trenutaka. A dvije kutije iz ove šteke ugledaće svjetla Podgorice. (Naravno slučajno, ostala su zatrpana u moru drangulica koje su nam stajale iznad glave, moje i Zoranove.)

03. 08. Beška-Tatranska Štrba.

 

Tek kad se voziš kroz neku zemlju shvatiš koliko je velika. Zalud dobri putevi, da li zbog vrućine ili vožnje prethodnog dana ali Mađarska nam je bila kao Rusija. Žuta polja pokošenog i baliranog žita u preslatkim gomilama sijena valjkastog oblika, oduzimale su nam dah. Nisam mogao da odolim, ušao sam u polje i počeo da guram jedan taj kotur, tj gomilu valjkastog oblika. Kod Savića, koji me je inače fotografisao, izazvao sam lavinu sjećanja na susret sa Sizifom od Zeletina

Kako smo ušli u Slovačku teren postaje brdovitiji, sa gustim šumama i prelijepim gradićima i selima od kojih najjači utisak ostavlja Muran. Pažnju privlači manjak stanovništva, da li zbog vrućine ili nekog drugog razloga ali stekli smo utisak da su svi odselili negdje i da je zemlja napuštena. Sunce se bližilo zalasku kada smo stigli u Poprad, grad od oko 55 000 stanovnika i računa se kao veće naselje na najvećoj nadmorskoj visini u Slovačkoj sa 670 mnv. Iz ovog grada Tatre se vide kao na dlanu, sve od Krivana do Istočnih Tatri. Nema prepreka koje bi kratile pogled tako da djeluju kao ogromni prirodni zid izmedju dvije države. Kratko se zadržavamo koliko da se uzmu neophodne stvari iz prodavnice i idemo ka Tatranskoj Štrbi. Sumrak je i kamp koji smo našli sa cijenom od 40 € u drvenoj kolibi sa parkingom i po 1 € za borvišnu taksu, učinilo nam se prihvatljivo i nismo dalje tražili. Probali smo kontaktirati vodiče za Gerlaha ali kako nam to nije pošlo za rukom, odustali smo od te ideje i dogovorili da prvi uspon bude na Krivan. Opuštali smo se uz pivo, pravili plan za uspon i legli na vrijeme.
4

04. 08. Krivan (nacionalni simbol i ponos Slovačke)

 

Drvena koliba sa malim prozorima, idealna za zimu, pakao za ljeto. Slabo smo spavali od vrućine a dočekalo nas je vruće jutro. Kratka vožnja kolima i slučajno opazismo tablu sa planinarskim oznakama. Vratismo se do nje i kad smo ugledali oznaku Krivan 4 sata, parkirali smo kola uzeli rančeve i krenuli krivudavom stazom kroz šumu sa čije desne strane je vijugao potok, jedva vidljiv i ogrnut gustom i visokom travom. Mudro u njemu sakrih dvolitarku Nikšićkog piva. Posle 25 minuta već smo na TatranskojMagistrali, širokoj planinarskoj stazi koja prolazi ispod tatranskih vrhova i povezuje veliki broj jezera. Posle sat hoda izlazimo iz šume u zonu patuljastih borova ili tako nekako, svakako ne prave hlad. Problem sa vrućinom vidan je kod svih i mučimo se . Uskoro i patuljci nestaju. Ostajemo mi i kolege planinari, kojih je bilo baš dosta, sa svih strana, najviše Slovaka, i užareno kamenje Krivana. Staza je dobra, ustvari odlična, široka i grebenska. Posle malo više od tri sata stojimo na vrhu. Dočekuju nas veliki krst i gomila planinara. Prostora ima dovoljno, pogled je prelijep pogotovo na Visoke Tatre ali podjednako sam se okretao i put Niskih, ne toliko zbog njih, koliko zbog doline u kojem je smješten Poprad i beskrjanih žutih polja pokrivenim preslatkim gomilama sijena valjkastog oblika. Sa jedne strane su kameni i stjenoviti vrhovi a sa druge šume i pitoma polja. Krivan je nacionalni sibmol Slovačke i njihovog nacionalnog buđenja. Posle dugo godina u sklopu Mađarske i države Hazburgovaca imali su kratak period zajedničkog života sa Česima dok konačno nisu dobili svoju državu. Slovačka ima oko 5 i po miliona stanovnika i članica je EU.

Zadržali smo se dugo na vrhu i po velikoj vrućini krenuli užurbano nazad. Nismo mogli dočekati šumu i potok gdje sam svako malo kvasio šešir i glavu. Sišli smo do kola, odavno nam auto nije bilo milije, izvadio sam pivo iz potoka i odmorili smo nekih sat vremena. Malo jezerce nastalo od potoka koji se ulivao u njega djelovalo je odlično za brčkanje nogu, međutim, posle dvadestak sekundi shvatismo da to i nije baš dobra ideja. Mnogo hladna voda. Vratili smo se u Poprad i opet u prodavnicu, ovaj put “Tesko”, đe se rodila velika ljubav ka ovom prodajnom lancu kojeg ćemo često posjećivati tokom ove ekspedicije. Primjećujem na parkingu čudno ponašanje ljudi, svi se vrte oko kangoo-a i gledaju tablice, to mi je bilo čudno, rekoh, viđi što su ovi Slovaci radoznali ali ajde proće ih za dan dva.
Imali smo dilemu što uraditi sledeći dan. U ekipi nas je četvoro, na Gerlahovski bi morali uzeti dva vodiča sto bi nas kostalo 480 € . Odlučili smo se da u Slovenskom Raju na miru, uz internet i pivo, razmislimo o svemu. Našli smo odličan auto kamp Podlesak u kome noćenje u dva šatora sa korišćenjem parkinga i wc košta 16 €. Tuširanje je 0.30 € i traje 3 minuta. Pivo u kafani u kampu je 1 € veliko točeno od 0,5 l. Za naredni dan isplanirali smo relaksacionu šetnju kroz kanjon.
5

05.08. Sucha Bela kanjon

 

Rastežemo se kao žvake, ostali bi još u šatorima ali nas je vrućina poćerala. Idemo na kafu u obližnju kafanu i raspitujemo se za kanjon Sucha Bela. Na fotografijama vidimo da je to opremljen kanjon sa stpenicima i sajlama i da će to biti prava šetnja. Hladovina kanjona na toj vrućini legla nam je vrhunski. Hodamo kanjonom, gužva je ogromna, ali je lijepo. Postoje manja jezerca tj. bazenčići i u jednom takvom izvadili smo piva iz ranca i ostavili ih da se hlade i naravno navalili po njima posle 7 minuta, koliko kažu da je potrebno da pivo u limenci ili flaši primi temperature vode. Radoznali prolaznici nam se osmjehuju, vide grupu ljudi okupljenih oko malog bazena koji piju pivo i još se slikaju sa Politikinim Zabavnikom trudeći se da naprave što egzotičniju fotografiju. Milena, Savić i Ljubo imaju ih nekoliko i sve su dobre, ali nikad ih neće poslati Zabavniku, čini mi se. Ne znam tehničke podatke o kanjonu ali postoje stepenice na vertikalama pored vodopada tako je prolaz osiguran, a i atraktinvost mu je na nivou tako da bih ga preporučio za prolaz kao i neki od ostala tri kanjona koja su slična a kreće se sa skoro istog mjesta, odnosno mala je udaljenost između polaznih tačaka. Koliko god lagan bio uz svu našu šetnju i zadržavanje trebalo nam je oko 5 sati da se vratimo do kampa. Imali smo još dosta od dana i riješili smo da otklonimo dilemu Grelahovski. Bilo je raznih predloga od toga da se ide bez vodiča, pa dako nas ne uhvate ili da se odrede dvoje koje bi išli a dvoje da idu na Slavkovski pješke ili Lominicki žičarom (postoje samo alpinistički smjerovi za ovaj vrh).

Kako nismo uspjeli ugovoriti manju cijenu ili ubjediti vodiča da vodi grupu od 4 osobe (ako bi se nešto desilo na usponu, a otkriju da je vodio četvero posledice bi bile katastrofalne po vodiča) a odustali smo i od ideje da idemo bez vodiča (na kraju se ispostavilo pametno jer je gotovo nemoguće da izađete na vrh, a da vas tamo ne sačeka jedan od brojnih vodiča, koji su ujedno i gorska služba spasavanja, a imaju i pravo da vas legitimišu. Za samostalan uspon predvidjene su novčane kazne i zabrana ulaska u zemlju.). Ja sam predložio da ja ostanem, pa su uslijedili još neki predlozi, na kraju je Milena objasnila da svi mi želimo više od nje da idemo gore i da je to plan odavno, a da je ona odnedavno čula za taj vrh i da je najbolje da ona ne ide. Nismo se mnogo protivili, žao mi je bilo što je ispalo ovako, možda po malo i sebično s naše strane ali želja za Gerlahom je bila prejaka kod nas da bi propustili ovakvu ponudu. Čuli smo se sa vodičem i dogovorili da se nađemo u 5,20 h u Tatranskoj Polianki. Popodne smo krenuli u oblast Levoča i obišli istoimeni gradić i zamak, tvrđavu Spiški zamak. Spiški zamak je jedna od najvećih evropskih utvrda podignuta u 9 vijeku i bila je od drveta da bi kasnije zamjenjena kamenom. Danas je turistička atrakcija a i često se koristi za snimanje filmova. U prosjeku je godišnje posjeti oko 150 000 posjetilaca. Dominira regionom i strateški je pozicionirana. U vršnoj kuli tvrđave nalazi se muzej, u cilju racionalizacije troškova poslali smo Ivana da provjeri kako su to sredili i da fotografiše a mi obilazili samu tvrđavu i dio koji je dostupan svima bez doplate. Ne bih mnogo o detaljima građevina, danas u svijetu interneta i wikipedije sve se lako nađe.
6
Posle ove tvrđave krenuli smo nazad. Mileni se učinilo zanimljivim da svratimo u utvrđeni centar grada i ispostavilo se kao dobra ideja. Levoča, stari srednjovjekovni grad, ima očuvano gradsko jezgro. Prelijepi grad, koji na žalost nismo imali vremena detaljno upoznati ali smo vizuelno bili u potpunosti zadovoljni arhitekturom i prijatnom atmosferom u njemu. Par podataka sa vikipiedije: prvi spomen 1294, podigli je Slovaci, srušili Mongoli, naselili Njemci a upravljali Mađari. I na kraju opet pripala osnivačima. Nekad je imala važan trgovački značaj, koji je vremenom izgubila, a pad je počeo 1922. Danas važno turističko mjesto Slovačke. Osim uništenja od strane Mongola veliki požar je bio katastrofalan za grad kada su sve građevine u gotičkom stilu uništene, dok je odnova bila u renesansnom stilu. Grad je zaobišla i željeznica, što je dodatno usporilo obnovu.

Vratili smo se u kamp s namjerom da se častimo nekim, finim toplim ručkom ili bolje rečeno, večerom u restoranu u kampu. Međutim, počela je golgota, sporo smo se spremali i kad smo došli u restoran rekli su nam da je kuhinja zatvorena za danas. U svom tom metežu dolazi momak koji je imao šator pored nas. Izvinjava se, kaže imao je raspravu sa djevojkom oko naših tablica i pita se iz koje zemlje dolazimo i da li je to u Evropi? Razotkrili smo misteriju gledanja u tablice i došli do zaključka da se u Evropi geografija nedovoljno izučava! Ne zna on gdje je “najplavlje nebo na svijet!” Obilši smo sve objekte oko kampa, upalili kola i krenuli u gradić udaljen 15 km, pa se vraćali pa opet išli ali i tamo sve zatvoreno. Na kraju je Ivan kupio hladne sendviče na benzinskoj pumpi i to je bio obrok za laku noć. Laka noć je došla kasnije nego što smo mislili i uopšte nije bila laka. Trebali smo leći ranije, da odmorimo, ali legli smo oko 23 h. Jedan par sa kamp prikolicom se oko ponoci bučno raspakivao, uz sve to bilo je i malo treme tako da je to bila jedna besana noć sa malo sna ili nimalo, mislim ako je već besana.

06.08. Gerlahovski štit ( tur. agenciji Grand za vazda hvala ) i kanjon Hornad

 

Sat je zvonio u 4,30 i svima se spavalao ali činjenica da ćemo ka Gerlahu učinila je da skočimo na noge i za 15 minuta već smo bili u kolima i vozili se ka Polijanki. Dolazimo do Polijanke i nalazimo se sa vodičem. Očekivali smo nekog oko 30 godina i nadobudnog obzirom na način kako je žena koju smo kontaktirali telefonom bila neprijatna, jer se sve svodilo na to znate li koliko to košta, ni malo ne vodeći racuna da smo u romingu. Prijatno smo se iznenadili kad smo vidjeli čikicu, koji je po Zokijevoj procjeni trebao imati 65 godina, a ustvari imao je 58, nije mnogo omašio. Godine provedene po planini, radeći kao vodič, gorski spasilac i inžinjer za lavine (namjerno i kontrolisano izazivanje lavina) učinili su da izgleda starije. To je malo umirilo našu sujetu da nas drugi vode po planini tako da smo sa vodičem koji se zove Jure opušteno krenuli ka vrhu.

Prolazimo pored Velicke pleso, planinskog jezera pored kojeg se nalazi hotel Sliezski dom. Nije ostavio utisak na nas, ni jezero ni okolina. Objekat je toliko ružan i odudara od okoline da je uspio pokvariti cjelokupnu sliku tog predjela. U početku, staza je lagana i utabana u pravcu Poljskog prevoja, a posle pola sata odvajamo se i krećemo uz sipar koji uskoro smjenjuje stijena. Tu postoje osiguranje i to je prvi detalj na usponu. Nekih 50 m potrebno je pažljivo ići a potom već nastupa lakši teren na kojem se bez ozira na lakoću kretanja ne treba previše opuštati. Takav teren je sve do grebena, kada počinju česte kaskade , svako malo činilo nam se da je vrh tu ali nekako nam je izmicao. Od prvog detalja po pravilima vodičke službe kretali smo se u navezi, a vodič je držao jak tempo i brzo smo napredovali. Čobanskom terminologijom rečeno, vezao nas je na kratko uže, što nam je pravilo probleme. Kad sam išao zadnji, često sam slikao i Zoran me vukao, tj. često me cimao što mu je sigurno crpilo snagu. Kad smo silazili išao sam prvi i tada bi ja znao zategnuti Zorana užetom što ga je opet remetilo u kretanju po ne baš lakom terenu. Kako god Zoran je dobio ideju kako da me ubuduće obuzda u želji za brzim hodom po planini. Izlazak na vrh bio je prelijep, izobilje vrhova i lijepo vrijeme sklopili su zanimljivu sliku koju je besmisleno opisivati kad već možete vidjeti fotografije. Nas troje smo uživali u pogledu i po starom dobrom običaju izvadili pivo, koje je vazda u ranac. Krenuli smo nazad, ja sam išao prvi, vodič zadnji, opet pravila. Negdje je bilo lako, negdje malo teže, uglavnom fino. Na par mjesta smo se morali osiguravati. U početku sam sve gledao na Ivana, ima najmanje iskustva od nas i do skoro se bojao visine, bar tako kažu da je bilo na Vasojevićkom, ja gledao nisam. Kad sam vidio kako samopouzdano, ali ipak pažljivo, skakuće s kama na kamen, nisam se mnogo obrta na njega. Što bi on rekao, što se mene tiče, najveći uspjeh što sam savladao strah od visine. U potpunosti sam ga podržao u ovoj konstataciji. Silazimo iz stijenovitog dijela i kad sam ugledao smet, mojoj sreći kraja nije bilo. U kampu nemamo frižider i ovaj prirodni ledomat odlično će posližiti. Vodič umire, od smijha, dok ja trpam led u ranac. Dolazimo do velikog jezera, zove se Batizovske pleso, prelijepo je i imam želju da se okupam ali mi vodič kaze da, iako je zabranjeno mogao bih uskočiti ali se ne isplati jer je toliko hladno, da bi posle dva zamaha izašao. Nisam baš siguran u to ali odložih brčkanje za, što bi Ana Mijušković rekla (kad joj ponude pivo) kasnije ću. To kasnije da ja znam još joj došlo nije, a teško da će i ovo moje. Ivan pravi dobre slike, a mi lagano klackamo dolje. Vodič Jure odlazi lijevo do na Velickoe pleso, a mi posle kraćeg razmišljanja pozdravljamo se sa njim i idemo lijevo, direktno na Polianku. Dosadnijeg silaska nema, a i dugo je. Jedan dio staze ide po safaltu, bride nam tabani svima, oću kući. Kod kola oporavak i pravac prodavnica, Tesko naravno! Maštamo o pivu već neko vrijeme, kad smo došli u prodavnicu shvatamo da smo toliko žedni i da je vruće da svi hrlimo ka sladoledu i sokovima. Popio sam 3 litra soka. Uzeli smo pivo i odustali od namjere da spremamo roštilj u kampu, nije bilo života u nas za to. Stižemo u kamp Podlesak i stiže mi poruka od Milene da je otišla u kanjon Hornad i da će izaći u Čingov i da dođemo po nju pošto je od našeg kampa udaljen 15 km. Vraćmo se u kamp i konačno oko 20 h sjedimo u kafani i pijemo pivo. Smišljamo što da jedemo a Savić insistira da časti večeru, posle malo pregonjenja pristajemo i selimo se u obližnji restoran. Stižu nam raznorazne mućkalice ali finog ukusa, međutim umor je vidan. Tura je bila teška pogotovo nas je vrućina iscrpila. Ja i Savić se brzo povlačimo a Zoran i Milena uspijevaju popiti po još jedno pivo.
7

7. dan selidba za Poljsku

 

Dugo smo čekali Poljsku, vijest o plaćanju vodiča na Gerlaha stvorila je lošu sliku o Slovačkoj kao mešetarima i jedva smo čekali krenuti u drugu, nama bratsku i takođe slovensu Poljsku. Kako li smo prešli granicu i stigli u Lysa Polana policajac nam govori da se ne može kolima na Morsko oko, a gužva je kao u Sutomoru usred sezone. Vruće mi je i gužva me nervira, već mi fali Slovačka (zemlja bez satnovnika) urlam u kolima kako ću da krepam i žalim što ne odosmo žičarom na Lominicki štit, ali bi mu ga rabota. Produžavamo za Zakopane sa namjerom da žicom odemo na Kasprowy vrh i grebenom na Svinicu. Parkinga niđe i sve se plaća, ovi Poljaci deru bolje od Slovaka, koji ustavri i ne deru osim za Gerlaha. Zakopane, mali fini gradić sa prevelikom gužvom i previše kebaba. Ne mogah odoljet Živjec pivu i za to se ne pokajah, ali jedan kebab je učinio da mi narednih nekoliko dana bude obilježeno iznenadnim i užurbanim povratkom u smještaj ili prvi ugostiteljski objekat. Inače, gdje god da uđete i u Krakovu i u Zakopanima bez obzira, kafana, muzej, pošta.. pred vratima toaleta sačekaće vas ljubazna starica sa istaknutom cijenom upotrebe toaleta od 1do 2,5 zlota. Šta ćete raditi u WC-u to ih ne zanima uopšte, cijena je fiksna. Obiđosmo suvenirnice i prodavnice alpinističke i planinarske opreme, ima ih dosta i krenusmo na novi parking. Platismo 20 zlt. Pješke nekih 15 minuta ka žičari, a tamo red kao nekad, u srećna vremena, kod nas, ispred pumpi ili prodavnica za hleb i mlijeko. Samo smo se okrenuli i sjeli na prvo mjesto gdje se moglo sjesti i zapaliti cigar. Omrza mi je život bio, maštam o Sibiru, nigdje nikog i nije vruće, ali opet hoću da umrem. Vraćamo se do kola, bacili smo 20 zlt. Nije bilo šanse ni žicom da odemo gore a kamoli posle grebenom 3 sata do Svinice. Vraćamo se na Lysu Polanu. Došlo je vrijeme da se krene na Risy. Gužve koja je bila kad smo dolazili sada nije bilo i prolazimo par km. do velikog parkinga gdje plaćamo parking za dva dana. Savić odustaje od ovog uspona i ako ga nagovaramo da ne čini to, makar ne sad, već da odluku ostavi za sjutra. Ali tvrdoglav je-Murinac je to, iz Pepića podno Goleša i uz to autor Sizifa od Zeletina! Kaže „u životu nisam planinario koliko u ova 4 dana“. Mi ostali silom prilika morasmo put vrha. Kako god, svo četvero čekala nas je tročasovna šetnja, uglavnom asfaltom, manjim dijelom prečicama, planinarskom stazom, do planinarskog doma na Morskom Oku. Zoranava familija nam je provjerila da ima nekoliko smještaja slobodnih a iako ne bude, valjda nas neće izbaciti iz doma, uvijek ima mjesta makar na podu. Ne hoda mi se asfaltom, a uz to i gledam karuce što ih konji vuku i lagano napreduju u pravcu u kom se i mi vučemo. Iz principa nećemo da im damo 40 € za nas četvero, da nas prebace do doma. Što ne smeta jednom vozaču da ponudi cijenu od 10 € za svo četvero ali samo za narednih 4 km puta, glat smo odbili i tu ponudu. Poslije vidimo da su tih 4 km ustvari jedva 1 km. Što više upoznajem Poljake, čini mi se da su nam od svih Slovena najsličniji. U sumrak stižemo u dom, Zoran grabi na recepciju da nam uzme krevete, a ja u wc. Milena i Savić kuliraju ispred doma. Izlijeće Zoran iz recepcije viče „pasošiii“, trebalo je da ih ja donesem no ja zaboravih od preče rabote, malo mi se naljutio ali njega to brzo prođe. Lijegamo.

07.08. Risy the bigest peak of Poland

 

Ujutro lagan doručak i krećemo ka vrhu. Prolazimo pored Morskog oka, lijepo je, ali iznad njega na pola sata hoda prostire se jedno od ljepših jezera što ikad vidjeh, zove se Czarbi Staw pod Risy-jem. Hodamo lagano, napredujemo brzo, a kako ni sam neznam !? Staza je u prvom dijelu lagana posle nas dočekuju sajle i lanci, osigurano je dobro i na većini mjesta možda i nije trebalo ali, Poljacima svaka čast. U slučaju magle staza se lakše prati, ovako je dostupan vrh i manje spretnim planinarima a i ako padne kiša mokra stijenena izglačana od mnogo hodanja se lakše savlada. U Poljskoj svi planinare!! Toliko je ljudi izašlo na vrh da se pitam jel iko ostao kući. Uz to sam dobio odgovor na pitanje đe su otišli Slovaci? Preselili su se u Poljsku! Vrh Risy ima dva vrha. Slovački koji je viši i visok je 2501 mnv i Poljski koji ima 4 metra manje i udaljeni 20-30 m vazdušne linije tu negdje. Popeli smo oba da ne izazovemo kakvi incident, zbog ljubomore države kojoj bi uskratili svoju posjetu. Na putu do vrha, malo iznad drugog jezera iznenadila me srna koja na čistini, lagano pase a naše prisustvo je natjeralo da samo malo baci pogled na nas i vrati se prvobitnoj aktivnosti. Dok smo se mi mučili gore Ivan je uživao u vožnji konjskom zapregom. Išao je dolje da ponese naše stvari, vreće i podmetače koje smo badava nosili za svaki slučaj, ako na podu zaglavimo. Posle se opet vratio na jezereo, pa uhvatio krug oko jezera, sreo Milenu pa su prošetali zajedno dok smo na terasi ispred doma ispijali pivo okruženi hiljadama posjetilaca koji su opkolili jezero, poneko je i brčkao noge, doduše ne više od koljena. Sad već sjedimo zajedno, Milena časti pivo, Savić hot-dogove i uživamo u hladu suncobrana. Vraćamo se nazad, kao i Saviću dosta nam je više planine, dosta mi je i ovoga izvještaja ali moram zbog generalnog sekretara. Jurimo ka Krakovu, opet je vruće i umorni smo, stajemo na benzinsku pumpu i razgovarmo sa točiocem goriva tj. plina, rekosmo mu gdje smo bili. Umire od smijeha, kaže, ja nikad nisam bio na Morsko oko a živim na 20 km od njega. Savić upada, nemoj ni da ideš, neću ni ja. Nikad više!

Konačno Krakow! Ukućani ili ti familija Zorana Prljevića, sa svim elektronskim pomagalima, našla nam je odličan smještaj gdje nas je krevet u dvokrevetnoj sobi koštao po 15 €, čisto i udobno povoljno i blizu centra (10 min. hoda). Tu noć smo bili umorni ali merak nam je bio da prošetamo do centra. Ustvari Zoran je išao prvi, tako da je to bilo samo da protrčimo do centra. Malo smo lutali ali ipak nađosmo centar grada. Zoran je bio već jednom ovdje ali su mu se parkovi malo preselili ali, brzo se kalibrirao. Na trgu pijemo živjec, cijena 3 eura. Zanimljiv grad ali pravo obilaženje ostavljamo za sjutra. Svraćamo opet na kebab i ja opet trčim do hotela.

08.08. Krakov dan prvi

 

Ustajemo rano i uz kafu sa automata krećemo u oblizak grada. Zoran ode da obavi neke formalnosti, familijarne, mi malo gledali suvenire, posjetili kulturno istorijske spomenike, spolja. Potom su došli na red sportski detalji i planinarska oprema, po neko je nešto i kupio . U pauzi između trgovine najljepši detalj iz Krakova: 8nailazimo na noćni klub đe u popodnevnim satima daju pivo od pola litra po akcijskoj cijeni od 1 € ili 4 zlt. Sišli smo u taj podrum i pobjegli od sunca i vrelog dana. Ledno pivo silazi niz grlo, kao nikad do tada, a nama se otvorio pisak , najbolji od kad smo na putu. Milena je završila kod osoblja da joj poklone ili da ukrade, kako li već, čašu za pivo, a Zoran ostao kratkih rukava ili praznih ruku. Izlazimo napolje, nevjerovatan prizor, pada kiša! Tu se dijelimo u dvije grupe i do kraja dana putevi će nam se mimoilaziti. Ja i Milena u večernjim satima odosmo u najbližu kafanu i nađosmo dobro pivo i kobasicu za male pare, kobaja 9 zlt, pivo 4 zlt uz živu muziku. Muzika malo na poljskom, malo na ruskom, ponešto na engleskom, tek napravi se vrh noć.

08.09. Krakov, dan drugi i odosmo za Bešku (ccc Deckatlon)

 

Na izlazu iz Krakova uđosmo u gore pomenuti market i ostavismo para i para na sportsku opremu. Morah spomenut. Put do Beške je bio dug. Stigli u Bešku. Dočekaše nas Zoranova majka Nada i brat Zdravko, tako da ne znam čime smo zaslužili takav doček. Iskoristio bih priliku da im se na tome i zahvalim i u svoje i u ime svih nas. Takođe, zahvalio bi se pogotovo Zoranu na istrajnoj i kvalitetnoj vožnji, osim kratkih dionica kada je kazaljka obrtomjera prelazila 3500 obrtaja, kao i Zokijevoj familiji na logističkoj podršci. Kad sam krenuo sa zahvalnicama, zahvalio bih Mileni na prilici za uspon na Gerlah i Saviću, njemu za to što nije mogao da pije pivo. Sjedjeli smo do kasno i družili se, Saviću se spavalo i opet nije mogao da pije. Dok smo išli prema Beškoj, stigla nam je informacija da su dva člana kluba, Femic Ivan i Savić Glendža, popeli Materhorn. Prijatno smo se iznenadili i prisjećajući se što se sve uradilo ove godine, osjetio sam velikui radost dok mi je u ušima odzvanjala himna Visokogoraca…

S isukanim cepinima, dereze su na noge
svakog dana uspinjemo mi najviše vrhove.
Monogo nam je sada fino, vazda pivo u ranac,
nek svi čuju nek svi znaju, ja sam Visokogorac..
Ranom zorom kad krećemo, il’ kraj vatre uveče
Naše misli stazu prte na planinske vrhove…

10.08. jeeeee-Fish (riblja čorba) Beška and fish (riba) from under Krcedin

 

Računao sam na ribu iz Milenkovog zamrzivača, ne znam kuđ je odplivala, ali kad smo stigli nije je bilo, a naš drugar otišao u Njemačku po auto te smo morali naći alternativu. Išli smo u Inđiju da kupimo libicu, znate onu žutu lijepu ali skupu i zove se Klap.(l=r) I kako je tamo nismo našli, odosmo na Dunav i nađosmo 9šarana, dunavca, divljaka, pravog. Vraćali smo se preko Krčadina. Zoran je čistio ribu a Zdravko je spremao odličnu čorbu. Došli su Zele i Tanja sa ćerkicom, svima nam je privlačila pažnju, slatka, hiperaktivna i neumorna. Ivan je našao novog foto modela, više je tu napravio fotografija nego na cijelom putovanju. Sjedimo do kasno a i Zele sa familijom, kojeg su kući čekali baštenski, restauratorski radovi, ostao je duže nego što je mislio. I mi zaglavismo do kasno. Savić opet nije mogao da pije pivo.

11.08. Kući, kući, kući letim ja…Podgorica, konačno!

 

Đe god da odem, rado se vraćam kući, na tome bi mi možda i Lesi pozavidio. Možda nije idealno ali mi je fino, tako je bilo i sad iako neke informacije koje sam dobio učinješe da mi euforija povratka, koja je jednako jaka kao i euforija odlaska splasne, ali biće dobro. U povratku svratismo na kratko do Zorana kući, Savić propio pivo, konačno!

Jedva sam čekao da stignemo kući. Stigosmo. Želje se ostavruju, pazite što želite. Sad mi se opet negdje ide. Opet taj Sizif !

Boris Čelebić

Оставите одговор