Zaboravljena zemlja (albanske Prokletije), 28.-30.04.2012.

 Prokletijski vijenac u Albaniji je jedan od najneistraženijih planinskih vijenaca u Evropi, ujedno i jedan od najljepših. Izazov za sve prave visokogorce, željne novih iskustava, novih vrhova i otkrivanja nepoznatog. Kad to čovjek vidi, onda u potpunosti shvati turističku krilaticu ove nam susjedne države „zaboravljena zemlja“.

 

Datum: 28.-30.04.2012.;
Planina: Prokletije u Albaniji;
Učesnici: Zoran Prljević, Boris Čelebić i Milan Radović;

Krajem septembra prošle godine tročlana ekipa Visokogoraca CG odlazi u nepoznato: Cilj: dolina Valbone i masiv iznad nje i najviša tačka u ovom masivu Gryk e Hapt, treći vrh iza Jezerca i Đeravice na Prokletijama sa visinom 2625 m. Popeli su jedan u nizu vrhova ovog fantastičnog masiva koji se u mnogim kartama označava po jednom od vrhova kao Hekurave masiv, ali ne i glavni cilj Gryk e Hapt. Ono što su tada konstatovali jeste da ovaj masiv zaslužuje da mu se posvetimo narednih godina, drugo, nema podataka da je ovaj vrh ikada penjan, i treće, da je pristup vrhu prilično komplikovan.

Prvomajski praznici su idealna prilika da se više dana posvetimo planini. Ovog puta smo odustali od tradicionalnog prvomajskog uspona na Bobotov kuk i Durmitor, kako bi se po drugi put posvetili albanskim Prokletijama. Boris već duže vrijeme ispituje nazive toponima, moguće prilaze i prolaze do vrhova u ovom masivu i impresionira sa koliko podataka raspolaže kada počne pričati o ovom području. Danima je analizirao karte i google earth kako bi napravio plan za pristup Maja Gryk e Hapt. Dogovor je pao: selo Dragobija.

U subotu, 28. aprila, u ranu zoru krećemo prema Albaniji sa cijem da se zadržimo više dana i pronađemo najkraću varijantu pristupa vrhu. Put između Tuzi i Skadra i dalje je u fazi rekonstrukcije pa vožnja ovim dijelom izaziva priličnu nervozu. Šta da se radi, alternativu nemamo. Nastavljamo dalje od Skadra putem prema Tirani, ali, nedugo zatim odvajamo lijevo i krećemo u avanturu koju, u ovom dijelu svijeta, možete doživljeti valjda jedino u Albaniji. Put uzak, doduše bez rupa, ali na dosta mjesta posut odronima, vijuga usjecima, dolinama, obodima i strmim padinama brda i proteže se u nedogled. Ovakve krajolike i ovakvu vožnju doživio sam još jedino u Nepalu primičući se Himalajima. Odlučujemo da ne idemo na Komani jezero, odnosno da izbjegnemo trajekt, i da uživamo u planinskim predjelima sjevera Albanije. Prolazimo mjestašca Rape, Fushe-Arrez i druga, dok ponovo nismo ugledali Komani jezero, spustili se na put ispod brane i dalje nastavili prema Bajram Curiju, koje je poslednje veće naselje u sjevernom dijelu Albanije. Ovdje odlučujemo da odemo na ćevape i pivo i malo razgledamo varošicu. Gazda ćevabdžinice misli da smo Englezi, ali brzo prihavata: Podgorica- Mali i Zi.

Upućujemo se u najljepšu prokletijsku dolinu, alpskog izgleda, Valbonu. Iako je put u izgradnji, sada se proširuje i makadamski je, ova dolina dobija svoje prve turističke kapacitete: restorane, kampove, prenoćišta. Čini se da će ovdje uskoro biti dosta turista i planinara, a to će umanjiti žar za otkrivanjem i dolaskom u ove krajeve. Zato zajednički konstatujemo da bi valjalo što češće dolaziti u ove krajeve, otkrivati staze, smjerove i vrhove dok još o njima nema nikakvih informacija.

Dolina Valbone je, malo je reći, fantastična. Dolinom protiče istoimena snažna planinska rijeka, na samom ulasku u dolinu postoji idealan kompleks stijena za bavljenje alpinizmom. Sa obje strane doline uzdižu se strme padine visokoh brda sa kojih se sliva mnogo vodenih stubova. Iza ovih zelenih, šumovito-kamenitih gromada uzdižu se snijegom okićeni šiljci prokletijskih vrhova. Ambijent dostojan himalajskih dolina kroz koje se stiže do nepalskih osamhiljadaša. Posmatrajući vrhove iz ove doline imate utisak da su oni visoki preko četiri hiljade metara. Dolina se širi i sužava, grupice kuća skoncentrisane su u nekoliko sela, a putem se konstantno penjete do zadnjeg dijela doline, ujedno i najljepšeg,  zvanog Rogam,  odakle se pruža pogled koji ostavlja bez daha, na jednoj strani prema Maja Jezercu, i na drugoj na Gryk e Hapt i njemu susjedne vrhove. Analiziramo mogućnost penjanja ovog vrha iz doline Valbone, odakle su ga prvi put pokušali popeti Ana, Boris i Zoran. Odlučujemo se za varijantu koju smo ranije dogovorili, iz sela Dragobi.

Vraćamo se nazad, makadamskim putem, do sela Dragobi, smještenom na ušću još jednog planinskog potoka-rijeke u Valbonu. Selo je na duplo manjoj nadmosrskoj visini od Rogama u Valboni, i smješteno je na svega 500 mnv. Dolazimo do jedne kuće gdje namjeravamo pitati domaćina za dozvolu da pored kuće ostavimo auto i da noć provedemo na njegovoj livadi u šatoru. Buljuk djece dolazi da vidi nenadne goste. Među njima, simpatična djevojčica sa knjigom u rukama prilazi i na tečnom engleskom daje nam potrebne podatke i informacije. Prevodi ono što mi kažemo đedu i ono što on kaže nama. Đed nam sa oduševljenjem dozvoljava da podignemo šator na livadi, gledajući sa velikom znatiželjom kako postavljamo našu kuću od platna. Uslijedila je večera i rani odlazak u vreće jer nas očekuje naporan dan.

U nedelju rano ujutru već smo spakovali šator i sa teškim rancima prešli drveni most na lijevu obalu rijeke i krenuli stazom koja vodi prema katunu ispod planine. U rančevima: šator, podmetači, vreće, garderoba, hrana za nekoliko dana, gas, kuvala, posuđe, voda… Staza je lako vidljiva i nema bajazni da je promašimo. Bar do katuna. Brzo ulazimo u bukovu šumu i konstantno se penjemo.  Na 1000 mnv pravimo prvu veću pauzu, pored izvora koji prave rijeku i odakle se uzdižu strme litice polukružno savijene stjenovite barijere visoke 1500 metara! Mjesto neodoljivo podsjeća na dolinu Vrata i Triglavsku Bistricu i pogled sa nje na čuvenu sjevernu stijenu Triglava.

Približavajući se ogromnom stjenovitom zidu uviđamo da je uspon na Gryk e Hapt iz ove doline nemoguć, osim alpinističkim smjerovima. Jedina varijanta je preko prevoja Ćafa Droces, zaobilaženjem najvećeg dijela ovog masiva i penjanje sa druge, jugozapadne strane ovog vrha. Krećemo prema stijenama i ulazimo u zasniježenu padinu prilične eksponiranosti. Od prvobitnog plana da idemo lijevo prema nekom katunu traverzirajući i polako dobijajući na visini odustajemo jer vidimo kuloar ispred nas za koji procjenjujemo da vodi na gornji plato ispod moćnih stijena. Prvi dio kuloara penjemo prilično brzo i pored teških rančeva, i pored eksponiranosti, jer je snijeg dosta tvrd i dereze dobro „rade“. Ali, već u gornjem, užem dijelu kuloara vidimo da nismo napravili dobar izbor. Snijeg je znatno mekši, propada se do koljena, a zaustavljeno kamenje u mekom snijegu svjedoči o potencijalnoj opasnosti: kamenim lavinama koje dolaze sa okolnih stijena. O sniježnim i ne razmišljamo.

Taman kad smo pomislili da izlazimo iz kuloara na plato, otvara nam se novi problem. Kuloar je bukvalno lijevak i sad kad smo izašli iz najužeg dijela, ulazimo u široki dio, ali ne manje eksponiran i još opasniji kad su lavine u pitanju. Još kad smo čuli grmljavinu neke lavine koja se sručila negdje u blizini sa stjenovitih vertikala, samo smo se pogledali i bez riječi krenuli gore pokušavajući da se što prije iščupamo sa ove nebezbjedne sniježne ploče ispresijecane pukotinama koje prijete da odvoje neku od ovih flanki i da krenu dole, kud im je prirodni put.

Ipak, prati nas sreća pa stižemo do platoa udaljenog od stjenovitih barijera niz koje non stop curi snijeg poput vodopada. Zoran odlučuje da na pogodnoj poziciji započne podizanje kampa ukopavajući šator na visini od 1748 mnv, iako je široka lavina završila na svega tridesetak metara iznad pozicije određene za naše konačište. Boris i ja, ostavivši rančeve odlučujemo da krenemo uz padinu prema grebenu nebi li se nakačili gore i snimili kakav prolaz za sjutrašnji nastavak priče. Iako je snijeg premekan i padina sa svakim metrom sve strmija, bez ranaca na leđima brzo grabimo prema grebenu. Otvara nam se pogled na padinu Gryk e Hapta na južnoj strani, sa koje pretpostavljamo da postoji varijanta za uspon na vrh. Ali kako dođi do te strane, kako zaobići cijeli ovaj masiv u ovakvim uslovima i kako izbjeći lavine za koje su i teren i vremenske prilike idealni?

Završni dio prema grebenu je toliko eksponiran da vađenje cepina predstavlja pravu avanturu sa dobrim šansama da vas skoro previs odbaci nazadačke, a to bi značilo par stotina metara niže… Na 2140 metara smo, a svega desetak od izlaska na greben. Ali, avaj. Streha koja je okovala greben je mnogo viša nego što nam se učinilo kad smo krenuli prema njoj. U svakom momentu može krenuti, a ako bi je pokušali savladati, zasigurno bi nam to bio poslednji greben… odozgo vidimo da lavina koja se zaustavila iznad šatora nije slučajna, i da tu postoji šansa i za drugu, možda jaču, a tada tih tridesetak metara ne bi značilo ništa. Kažem Borisu da polako odpenjava, krećemo nazad. Izvlačimo se iz nezgodne situacije, na poziciji gdje je to moguće okrećemo leđa padini i krećemo prema Zoranu koracima od sedam milja. Zoran je već ukopao šator i raširio ga, čekali su se samo klinovi. Kažemo mu da „ko na brdu ak i malo stoji, više vidi nego onaj pod brdom“ što će reći da smo malo više vidjeli, a to malo je da što prije moramo napuštati ovaj nebezbjedan prostor. To, opet, znači da je Zoranov trud bio uzaludan, pa i svih trojice jer najmanje dvjesta metara moramo dole. Naravno, niz kuloar kojim smo popeli ne možemo, idemo desno, tražimo prolaz za spuštanje i pronalaženje bezbjedne pozicije za prenoćište. Suvišno je naglašavati da se i dalje lavine prolamaju sa svih strana. U jednom dijelu spuštanja gdje imamo mix snijega i stijene, Zoran se okliznuo, i ja sam samo mogao da gledam kako pokušava da se izbori sa šeširom koji mu je ranac nabio na oči, istovremeno pokušavajući da se zaustavi cepinom, štap je ipak bio samo smetnja. Rezultat: desetak metara preleta preko stijene, pocijepane pantalone i malo modrica. I zaključak: nikad štap i cepin zajedno.

Negdje na 1500 m nalazimo, čini se, povoljnu poziciju za šator. Postavljamo ga uz zastrašujuća prolamanja koja dolaze sa zapadne strane. Ma sa svih strana, to je bolja definicija, na zapadnim stijenam je to samo očiglednije. Topimo snijeg, spremamo hranu, sušim cipele, snijeg je toliko mokar da nisu pomagale ni kamašne. Uveče konstatujemo da je toliko toplo da lavine neće prestati cijelu noć. Bili smo u pravu. Nakon lijepo prospavane noći, jedna nas budi tačno u 5 ujutru!

Ponedeljak, radni dan. Za nas takođe radni, ali u planini. Radimo ono što volimo, a to onda nije rad, to je zadovoljstvo. Pitamo se šta je najbolje uraditi u ovom momentu. Nakon kraćih konsultacija sva trojica prihvatamo: Kad smo već tu da probamo pronaći izlaz na Ćafa Droces, ili se bar tako čita ovaj prevoj na 2100 metara, između dva moćna stjenovita sektora. Nakon stotinak metara kreće vrlo težak dio cjelokupne priče: prelazak preko stopedeset metara širokog laviništa. Preskakali smo ogromne zaleđene gromade, upadali u pukotine između njih, zaglavljivali se, čupali, i sve to sa pogledom prema gore. Kao da bi mogli išta uraditi i da smo vidjeli…

Nakon toga kreće uspon, manje ili više eksponiran, ali jednako težak jer je snijeg toliko mekan da smo često upadali i do prepona. Pitali smo se da li ovo ima ikakvog smisla, ali nas je vukla pomisao da ćemo, vjerovatno, sa prevoja moći mnogo toga da vidimo, analiziramo… Tako je i bilo. Izlaskom na 2100 metara, samo smo konstatovali: šteta bi bilo kad smo uložili toliko vremena i energije da nismo došli na ovo mjesto. Kad se već nije dalo i da budemo na ciljanom vrhu. Uživamo preko sat vremena na prevoju, analizirajući kartu i teren, dešifrujući vrhove Prokletija, a posebno  pristup ka Gryk e Hapt, kada ovdje ponovo dođemo, po treći put. I nema više dileme: pristup je od sela Curaj Eperm. A samo do ovog sela od mjesta dokle se može kolima treba 6 sati pješačenja! Izgleda da se na ovom vrhu, u zimskim uslovima, mora preduzeti himalajska taktika sa sve baznim i visinskim kampovima.

Iako je postojala ideja da napravimo uspon na obližnji Hekurave, odustajemo od njega računajući koliko će nam vremena biti potrebno za povratak. Kako je snijeg takvog stanja da je svaki boravak u planini velika lutrija, odlučujemo da danas okončamo ekspediciju na albanske Prokletije. Vraćamo se u bazu, sa svim onim izazovima koje smo imali na usponu ova dva dana. Odmaramo, sušimo mokru garderobu, spremamo ručak i na kraju, sve to pakujemo i tovarimo na ramena. Spuštajući se niz kuloar, još jedan izazov je doprinio da zahvalimo Bogu što nam je dozvolio da se vratimo bez  većih problema. Kamen od nekoliko desetina kilograma se pojavio niotkuda i proletio kao topovsko đule na dva metra od Zorana. No, sve je dobro kad se dobro svrši, kaže stara mudrost. A izaći iz ovakve avanture srećan i zadovoljan, svakako je prevashodan cilj. Onaj drugi, planirani vrh, ostaje za drugi, pardon, treći put.

Otkrili smo zaboravljenu zemlju. Navukli se na nevjerovatni spoj ljepote i divljine koji još, valjda, samo ovdje možete doživljeti. I zato će, zasigurno, ovo biti jedna od naših čestih destinacija narednih godina. Teško je danas na ovoj planeti pronaći neki kutak gdje možete istovremeno uživati i otkrivati, pronalaziti nepoznate prolaze i staze kojih nema, koje po prvi put nastaju vašim koracima. To je ono što svako od nas koji smo obišli mnoge planine zemljinog šara traži i u čemu uživa. Pa eto, pridružite nam se neki naredni put…

Milan Radović

Zaboravljena zemlja

Оставите одговор