Završena je ekspedicija „Alpi 2011“ u organizaciji našeg kluba a u kojoj su učestvovali: Mirela Jurić, Igor Škero, Bojan Anđelić, Danko Karić (PD Vučji zub-Trebinje), Branko Tomić, Dragan Ješovnik (PD Ljubišnja-Pljevlja), Tanja Pavličić i vođa ekspedicije Milan Radović (Visokogorci CG).

Svi učesnici su izveli uspješan uspon na najviši vrh Italije Gran Paradiso. Na ovom usponu smo imali odlične vremenske uslove. Na žalost ne i na usponu na Mon Blan. Dolaskom u Šamoni krenuo je front hladnog i nestabilnog vremena koji je zahvatio veći dio Alpa. Iako su vremenske neprilike bile takve, a prognoze govorile da se loše vrijeme potrajati, pokušali smo da izvršimo uspon. Krenuli smo sa 1800 mnv jer planinski tramvaj nije radio zbog lošeg vremena. Već od tog momenta smo osjetili veliki izazov koji planina nosi kada su ovakve vremenske prilike. Prvih 500 metara visinskih smo hodali po jakoj kiši, da bi nas naredni dio uspona pratio ledeni vjetar i snijeg. Na uspon iz doma Di Gouter (3800 mnv) prema vrhu smo krenuli u dvije naveze, uz još samo dvije koje su  krenule tu noć. Uz nisku temperaturu, najveći problem je predstavljao olujni vjetar i mećava. Na platou ispod bivaka Valot (4300 mnv) vjetar je pojačao (kako su govorile i prognoze) da gotovo nismo mogli hodati. Uspjeli smo da se sklonimo u bivak gdje su bile dvije naveze koje su krenule na uspon neposredno prije nas, a koje su po našem dolasku krenule odmah nazad. Kako se nije moglo dalje, nakon kratkog odmora u bivaku odlučili smo da krenemo nazad. Tada nam je dodatni problem napravila magla koja je smanjila vidljivost na bukvalno dva metra. Mećava je zamela tragove pa smo se našli u problemu kako se u opštem bjelilu snaći i vratiti. Prisebnošću svih članova ekspedicije, a mora se priznati i uz dosta sreće, uspjeli smo da se bezbjedno spustimo na Di Gouter. Na žalost, ne i dvojica engleskih planinara, koji su izgubili stazu, i u takvim uslovima nisu mogli preživljeti do jutra. Pronađeni su smrznuti na padinama Mon Blana. Kako su vremenske prognoze govorile da će se loše vrijeme nastaviti, čak i pogoršati, narednih dana, odlučili smo da okončamo ekspediciju. Mećava i novi snijeg su nas pratili i u silasku prema domu Tete Rousse i dalje. Na žalost, u silasku niz tehnički najzahtjevniju dionicu, stijenu Di Gouter, Tanja je imala peh i zadobila povredu članka lijeve noge. Uspjeli smo uz pomoć užeta da je spustimo do doma na 3200 mnv, odakle smo je naredno jutro transportovali helikopterom u bolnicu u Šamoniju.

Atmosfera u ekipi je, i pored ogromnih problema izazvanih lošim vremenom na Mon Blanu, bila sjajna, a svi učesnici ekspedicije su pokazali da bi uz malo bolje vremenske uslove bili na najvišem vrhu Zapadne Evrope. Ali, naučili smo svi lekciju da je planina, ipak, gospodar situacije. Mon Blan je tu gdje je oduvijek bio, i sigurno je da će mu se učesnici ove ekspedicije vratiti vrlo brzo.

Uskoro ćemo postaviti detaljan izvještaj sa fotografijama.