Zelengora je po nekima, najljepša planina u BiH, prije svega zbog 10  ledničkih jezera i raznolikosti terena gdje se prepliću šumovita podnožja i travnati proplanci na višim kotama, do kamenih vrhova koji se nalaze na padinama okrenutim ka rijeci Sutjesci. Riješili smo da provjerimo tu tvrdnju i krenuli u posjetu ovim, nama do sad, nepoznatim terenima.

Datum: 14-16 oktobar 2011;

Planina: Zelengora;

Vrh: Bregoč 2014 mnv;

Jezera: Orlovačko, Jugovo, Kotlaničko, Štirinsko i jezero Donje Bare;

Znamenita mjesta: Tjentište, Ljubin grob, Dragoš sedlo, Vučevo;

Ekipa: Zoran Prljević, Boris Čelebić;

 U petak, 14.10.2011. krećemo u pravcu Hercegovine i grada Gacka. Riješili smo da idemo na prelaz Krstac do kojeg se stiže zaleđem Golije kroz čuveni klanac Duga, poprište mnogih bitaka između Crnogoraca i Osmanlija, inače stari karavanski put. Kad smo došli u mjesto Krstac koji je inače veće selo iznenadili smo se kad smo vidjeli veliki manastir i konak pored njega. Ljepotom i veličinom ne bi ga se  postidio ni mnogo veći grad. Inače čuli smo da radove finansira mještanin koji živi i radi u inostranstvu a iznosi su sa mnogo nula. Prešli smo u Hercegovinu, ušli u Gacko i krenuli ka prevoju Čemerno. Kada smo stigli na prevoj mrak je već prilično pokrio horizonte, pred nama je bilo 20 km makadama do Orlovačkog jezera i 4-5 raskrsnica na kojima nismo smjeli  pogriješit. Sreli smo dva čovjeka i pomogli su nam dosta oko identifikacije pravog puta do našeg cilja, kao i prethodno gledanje karata i google-a. Sve u svemu pogodili smo jezero bez ijednog promašaja. Izlazimo iz kola i dočekuje nas jak vjetar i temperatura ispod nule. Širimo šatore i vraćemo se u kola gdje večeramo i analiziramo karte i pravimo plan za sjutrašnji uspon. Legli smo rano i naspavali se dobro ali vjetar je takav da sam imao osjećaj da spavam napolju a šipka od šatora se pod udarima vjetra par puta dobro primakla Zoranovoj glavi.

Bregoč-Kotlaničko-Štirinsko i Jugovo jezero

 Sati oko 6, a telefon  zvoni uveliko. Ne ustaje nam se i ne izlazi napolje, hladno je a vjetar pjeva neku pjesmu ne baš finu za uši. Vidljivost slaba, ima i oblaka, jedva ustajemo i spremamo stvari pakujemo vreće, šator i podmetače. Uz kafu i rakiju provjeravamo po dnevnom svjetlu da li je plan od sinoć dobar i najzad oko 8 krećemo na uspon. Lagana i dobro utabana staza ubrzo prelazi u mnogo takvih staza, gledamo kartu i uspijevmo potrefiti pravu putanju dok u jednom trenutku ne nađosmo markaciju. Nastavljamo markiranom stazom, temperatura -5, vjetar jak i smrzavamo se. Na meni i gornji i donji dio aktivnog veša, polar i vindstoper, naravno kapa i rukavice kao u sred zime. Pojavljuje se vrh, okovan je mrazom kao i krst koji se nalazi na vrhu. Izlazimo na vršni greben i jedva uspijevamo da ostanemo na nogama i da se krećemo. Pogled puca na sve strane, prema Crnoj Gori: Maglić, Volujak, Bioč; prema Bosni: Treskavica i Lelija, a oko nas vrhovi i vrhovi, uglavnom travnati i okovani mrazom. Obišli smo greben i krenuli na suprotnu stranu sa namjerom da dođemo do puta i pređemo na drugi dio planine gdje su i dva najveća jezera. Opet gledamo kartu i krećemo stazom za koju će se uskoro pokazati i da je markirana i idemo bez većih problema do Kotlaničkog jezera koje je zaista fantastično. Jezero se nalazi na 1525 mnv, duboko je oko 11 m, a površina mu je 3 ha. Kažu da ima ribe, okolina jezera je pitoma. Pravimo kraći odmor, jedemo i pijemo pivo. Potom stočarskim stazama idemo do Štirinskog jezera, najvećeg na Zelengori koje se nalazi na 1672 mnv.  Potom se vraćamo na istu stazu, pa ponovo na put, i njime do Jugovog jezera i Orlovačkog gdje su nam bila kola. Jugovo jezero je malo vještačko jezero koje je dobilo ime po lovočuvaru iz NP Sutjeska koji je i dao ideju kako ga napraviti. Idemo na Tjentište, poprište najveće bitke Narodno oslobodilačke borbe, svraćemo u restoran Mladost na pivo i pitamo domaćina za dozvolu da raširimo šatore, na što su oni bez problema pristali. Posle noćenja na Orlovačkom meka trava oko restorana, šuma i visina od 500 m činili su da imamo osjećaj kako smo u hotelu sa mnogo zvjezdica. Zasapli smo rano, posle par čaša vina, jer smo bili umorni i ubijeni vjetrom i hladnoćom. Poslije svega trebao nam je dobar san.

Ljubin grob, Donje Bare i Dragoš sedlo

 Ustajemo i krećemo ka Brodu da sipamo gorivo (za nas pivo, za vitaru benzin, svakome što voli) i onda makadamom preko Dobrog dola ka Ljubinom grobu, čuvenom mjestu gdje su crnogorski partizani uz ogromne žrtve pružili žestok otpor mnogobrojinim i bolje opremljenim Njemcima. Nailazimo na spomenik i predivnu prirodu ali ono što je ostavilo najveći utisak je pogled na vrhove Zelengore. Vraćemo se nazad i skrećemo dobrim makadamom do jezera Donje Bare, vrhunsko mjesto za kampovanje i uživanje, a pored njega je i spomenik drugoj Dalmatinskoj brigadi. Potom žurimo do Tjentišta da bi stigli da posjetimo i Dragoš Sedlo i uživamo u pogledu na vodopad Skakavac. Nalazimo vremena da odemo i do groba Save Kovačevića. Sižemo na Prijevor i idemo do osmatračnice da napravimo par fotki, još jedan fantastičan pogled na Zelengoru ali i na Maglić, Trzivku i Volujak. Sa Prijevora idemo na Vučevo na kome nismo bili prije toga i koje nas je iznenadilo svojom ljepotom i bogatstvom šuma. Tražimo put do Mratinja, pa iako  je skretanja mnogo, snalazimo se dobro. U jednom trenutku mislimo da smo promašili put i vraćemo se nazad ali srećom nailazimo da strica i sinovca koji su pošli u pečurke i koji nam kažu da smo na dobrom putu. “Samo nastavite tuda, ima jedan kratak dio puta koji je loš a poslije izlazite na Mratinjski katun, tamo je bolji puti i to vam je to”. Olakšanje je bilo veliko, malo smo gubili nadu da smo potrefili put a mrak je bio na pomolu. Sve u svemu, pogodismo put, dođosmo do Mratinja, a to je kao da smo kući.

 Boris Čelebić