Ovaj vikned proveli smo u Bosni a motiva je bilo i vise nego dovoljno. Milanje imao prezentaciju svoje knjige u Banja Luci a mi smo krenuli na 23. memorijalni uspon na Bjelašnicu. Uspon se organizuje povodom tragične smrti 7 planinara iz Zemuna koji su stradali 1961. godine. Više inforamcija o tragičnom događaju možete naći na sajtu Železničara https://www.zeleznicar.org.rs/hidden/1351-v-xxiii-memorijalni-uspon-na-bjelasnicu .

Planina: Bjelašnica;

Vrh: Opservatorija 2067 mnv;

Organizator: PSD ŽelezničarBeograd i HPD Bjelašnica 1923;

Datum: 25.-27. novembar 2011.;

Ekipa: prisustvovalo je oko 30 planinara iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore a među njima naši  Milijana Đeković, Milan Radović, Zoran Prljević, Bojan Bošković i Boris Čelebić;

 Popodnevna, ali noćna vožnja i dobro raspoloženje učinili su da put do Bjelšnice i ne izgleda tako dugo.Uspjeli smo bez većih poteškoća pogoditi put do doma sarajevskog Željezničara.  Planinarski dom Bijele vode na visini oko 1400 mnv ušuškan je u bukovu šumu. Dočekuju nas ljubazna domaćica Naza, par planinara iz matičnog društva iMilankoji je stigao iz Banja Luke sat vremena prije nas. Da bi odmorili od puta i vožnje odmah uzimamo po jedno ili dva sarajevka pivo. Kreće razgovor sa planinarima koje smo zatekli u domu, ispostavlja se da imamo zajedničke prijatelje. Ali, tako je to među planinarima ili poznajete one koje sretnete u planinama ili imate zajedničkog prijatelja, tek komunikacija je uvijek prisna i neposredna.

Ujutro ustajemo sa prvim zracima sunca,spremamo se, pijemo kafu i krećemo ka mjestu okupljanja. Samo što smo krenuli Milanu stiže vijest da mu je umrla tašta i on mora hitno krenuti za Podgoricu.

U 8 sati nalazimo se sa organizatorom i učesnicima kod hotela Maršal (Babin do) koji je na visini od 1273 mnv odakle i počinje naš uspon. U početku staza prati žičaru a potom skreće u bukovu šumu i vodi do bivka pod Velikim Kotlom 1720 mnv. Potom uz strmu padinu osiguranu sjalama izlazi na greben Kotlova i dalje grebenom do samog vrha. Cijelo vrijeme uspona vremenske prilike su nam išle na ruku a ekipa je bila dobra kao i atmosfera. Bojan i pored imobilizacione kragne je išao više nego odlično, gorštačka urođena forma ne gubi se lako, a sreća na njegovom licu, što je ponovo aktivan, ne da se sakriti. Izlaimo kod spomenika stradalim planinarima i polažemo vijenac. U tom trenutku svi su zapazli jedina dva mala oblaka čudnog oblika. Komentarišemo njihov čudan izgled, a inače su bili i jednini oblaci na horizontu ako ne računamo maglu u kotlinama. Od tog trenutka prošlo je petnaestak minuta a vrh Bjelašnice je pritisnuo gust oblak, vjetar je pojačao a temperatula zančajno pala. Gledali smo da siđemo što prije. Još jedan dokaz ćudljivosti planina, mada je datum takav da su se mogle očekivati i teže promjene vremenske situacije. Zoran i ja stižemo dosta prije ostalih jer smo krenuli direktno prema domu. Čekali smo učesnike pohoda  ispred objekta uz sarajevsko pivo bez obzira na sitnu kišu koja je počela padati. Ekipi se vratila do  hotela i onda došla do doma Bijele vode. U domu smo se družili nekih sat vremena koliko da se ponešto popije i da bi organizator podijeli zahvalnice klubovima učesnicima pohoda među kojima su bili Visokogorci Crne Gore.

U nedelju smo otišli na ćevape uSarajevoi posjetili Baš Čaršiju. Dan je bi fin i nigdje nismo žurili. Uslijedila je lagana vožnja do Podgorice uz predah u kafani Zvonce u Pluižinama.

 Boris Čelebić