Vratili smo se našim planinama. Neki su tu konstantno, iz vikenda u vikend rješavaju dilemu gdje narednog? Durmitor je destinacija kojoj se vraćamo svako malo, ljeti, zimi, nikada nam ne može dosaditi. Naš prijatelj Zele iz „Bukvalista“ na pomen Durmitora zna da kaže: „ljubomoran sam što vam je Durmitor tako blizu, a ja moram da vozim cijelu noć da bih došao“.

Datum: 06.-08. 07. 2012.;

Učesnici: Bukvalisti i Visokogorci;

Vrhovi: Sedlena greda 2227 m, Stožina 1905 m, Međed 2287 m;

 Već nedelju dana naši prijatelji novosadski „Bukvalisti“ krstare Durmitorom. Odlučujemo da im se pridružimo ovog vikenda. U petak veče stižemo u kamp „Mlinski potok“ kod našeg starog prijatelja Mine Šamšala gdje se organizuje žurka do prilično kasnih sati. U subotu ujutru, ne baš rano, jedna ekipa odlazi u Nevidio gdje ih čekaju Boris i Ćero, manja grupa kreće na Terzin bogaz preko Lokvica, neki ostaju u kampu da odmaraju, a najbrojnija grupa odlazi kolima na Sedlo odakle krećemo na Sedlenu gredu. Iako je jako vruće, uspon prija, pogled je fantastičan, gledamo masiv Bioča sa Velikim Vitlom kao na dlanu. Za većinu članova ekipe je ovo prvi uspon na ovaj durmitorski vrh pa ne kriju oduševljenje grebenom kojim se stiže na njega. A svima odgovara što uspon na Sedlenu gredu nije naporan, lagano se sa Sedla stiže za nekih sat ipo. Na vrhu odmaramo i izležavamo se prilično dugo. Još bi i više da nas nisu potjerala ogromna jata velikih letećih mrava kojih je bilo na milione i nismo se mogli odbraniti od najezde ovih insekata.

U silasku, odmah nakon spuštanja sa grebena na travnatu padinu dočekuje nas najljepša durmitorska slika: nekoliko divokoza izlazi iza stijene na samo dvadesetak metara od nas. Među njima i dva prelijepa mladunca. Nakon posmatranja jedni drugih od par sekundi, divokoze su se dale u bijeg južnim padinama Sedlene grede a mi nastavili spuštanje. Nakon dolaska na prevoj, autima se upućujemo na izvor Studenac gdje ručamo i odmaramo uz hladnu vodu sa ovog izvora a potom krećemo na karakteristični durmitorski vrh Stožinu. Bio je to lagani uspon, i završetak našeg laganog dana posvećenog Durmitoru, jer nam je svima odgovaralo ovakvo planinarenje, za naše uslove i navike, reklo bi se šetnja.

U nedelju se upućujemo na Međed. Od Mlinskog potoka se penjemo u pravcu Lokvica, pa markiranom stazom iz Inđinih dolova krećemo prema sjevernoj padini Međeda, i prilično eksponiranom padinom brzo dobijamo na visini. Stižemo na dva vrha Malog Međeda (2223 mnv) sa kojih se pruža najljepši mogući pogled na biser Durmitora i Crne Gore, Crno jezero. Uživamo u pogledu, čokoladicama i šta je već ko ponio, a nakon dvadesetak minuta krećemo u dva kilomatra dugi greben Međeda. Ovo je najatraktivnija ali i najzahtjevnija markirana staza na Durmitoru i preporučuje se samo iskusnim planinarima. Na žalost na ovom grebenu su se dešavale nesreće, jer najopasniji djelovi staze nisu osigurani i svaka greška ovdje je kobna.

Jelena (11 god) se dobro snalazi i bez ikakvog osiguranja i bez zaostajanja za grupom prelazi greben manirom iskusnog visokogoraca. Nakon Kučkog, Ljevorečkog, Vasojevićkog koma, Pasjaka, Bobotovog kuka i drugih vrhova, i Međed joj ne pada teško. Prelazimo na najviši vrh masiva Sjeverni vrh Velikog Međeda (2287 mnv) pa nakon prilično dugog odmora krećemo dalje. Uslijedio je Južni vrh (2285 mnv), pa prilično opasno spuštanje prema Velikoj previji. Odatle se spuštamo u Veliku Kalicu kod bivaka gdje se spremala ceremonija dodjele medalja i priznanja najuspješnijima u današnjem slalomu na obližnjem Velikom nametu. Ovdje je prethodnih sedam dana trajao ski kamp za djecu koji je danas završen takmičenjem. Stižemo i da podijelimo medalje pošto nas je organizator pozvao da to uradimo najmlađim učesnicima. Ovo je još jedna u nizu mogućnosti koju pruža ova planina, skijanje usred ljeta, pa čak i organizovanje takmičenja u ski disciplinama.

Odmaramo u hladu ispod stijene uz pivo koje smo iznijeli i ohladili u snijegu. Nema ljepšeg ukusa od piva iz snijega! Ili je možda tajna u tome što je ovo pivo prošlo kompletan greben Međeda! Poput one norveške rakije koju šalju preko ekvatora, vraćaju i tek onda ide u prodaju.

Nakon dugog izležavanja, svi zajedno krećemo prema Maloj kalici i dalje kroz šumu do Crnog jezera i kampa. U kamp stižemo u 18,30 nakon 11 h provedenih u planini. Na kraju, najteži dio priče, pakovanje i svako na svoju stranu: neko za Podgoricu, Neko za Novi Sad, neko na more, a neko, bogami, ostaje jer mu je bilo malo sedam dana Durmitora…

 Milan Radović