Tanja Pavličić i Dragan Bulatović na vrhu
Ekspedicija: “Damavand 2007”
Visina: 5671 mnm
Trajanje ekspedicije: . 14.-30. jun 2007.
Organizator ekspedicije: PD Bistra, Skoplje
Učesnici ekspedicije iz našeg Kluba: Dragan Bulatović, Tanja Pavličić
U prvi pohod crnogorskih planinara na Damavand-krov Irana krenuli smo Tanja Pavličić i ja 15. juna 2007. godine iz Skoplja sa još 13 makedonskih planinara. Vođa ekspedicije bio je Živko Temelkoski naš prijatelj i predsjednik PD „BISTRA“ iz Skoplja.Damavand je slaboaktivan vulkan u Iranu, koji pripada planinskom masivu Alborz ili Elburs kako ga još zovu. Ovaj planinski masiv dugačak 300 i širok oko 100-ak km. izdiže se kao prirodna prepreka između Kaspijskog mora i iranske pustinje. Damavand sa visinom od 5671 m predstavlja najvišu tačku ovog planinskog masiva i ujedno važi za najviši vrh Irana i Srednjeg istoka i najviši vulkan u Aziji. Mnoge legende vezane su za ovu planinu, pa možemo slobodno reći ono što je Olimp za Grčku ili Lovćen za Crnu Goru to je Damavand za Iran. Shodno tome opjevan je od strane brojnih persijskih pjesnika. Da je simbol Irana možemo ilustrovati i činjenicom da je na poleđini iranskog novca (rijal), u svim apoenima, prikazan Damavand, dok je sa prednje strane lik vođe Islamske revolucije Imama Homeinija.
Putovanje autobusom od Podgorice do Teherana (skoro 4000 km) traje, sa pauzama, četiri dana i noći i zaista je naporno ma koliko autobus bio luksuzan. Prvi susret sa ovim gradom nas je stvarno impresionirao, u pitanju je zaista ogroman grad u kome živi preko 15 miliona stanovnika, a danju kažu u njemu boravi i čitavih dvadeset. No i pored toga naš je utisak bio da sve besprekorno funkcioniše. Odlična infrastruktura, moderna arhitektonska zdanja, široki bulevari sa hiljadama automobila, puno zelenila i cvijeća, sve to odaje utisak moderne metropole u ekspanziji. Savemeni metro izgrađen prije nekoliko godina se ne razlikuje od bilo kog u nekom od velikih evropskih gradova. Ljubazni i predusretljivi ljudi, od kojih mnogi govore engleski jezik, na svakom koraku su pokazivali naklonost i želju da nam budu od pomoći. Teheran i Iran uopšte facinirali su nas, tih dana, kako svojom kulturom i tradicijom tako i svojom ekonomskom snagom. U teheranu smo bili smjesteni u hotelu u centru grada, preko puta parka u kome je nekad bila američka ambasada. Odmah tu je i stanica metroa, pa smo to prvo poslijepodne iskoristili za kraći obilazak nekih interesantnih lokaliteta kao što su Azari skver i nekoliko muzeja, koje smo uspjeli samo spolja pogledati. Sledećeg jutra nastavili smo put prema našem culju-Damavandu.
Nakon četiri sata vožnje od Teherana, najprije minibusom a potom kamionima, stigli smo do prvog baznog kampa Gosfandsara na visini od 2900 m. Ovo je privremeno boravište lokalnih stočara tokom ljetnjih mjeseci. Tu je lijepa džamija i jedan tvrdi objekat u kome se može prespavati. Međutim na ovom mjestu nema pijaće vode iako se po suvom plastičnom crijevu, ispred džamije, može zaključiti da je ranije bila dovedena sa potoka koji se nalazi nekih 300-400 m iznad. Isti dan uradili smo aklimatizacioni uspon do 3500 m i vratili se nazad. Već sledećeg dana popeli smo se do drugog baznog kampa Borgah e Sevon na 4150 m. U ovom kampu ima u izobilju vode koja se topi sa okolnih snježnika. Takođe, ovdje postoji objekat za smještaj planinara kapaciteta 15-ak jednostavnih spratnih ležajeva od daske. Čitav objekat je jedna prostorija koja služi za spavanje, a takođe i za spremanje i konzumiranje hrane. Oko objekta postoji veliki broj mjesta za šatore. U kampu je bilo dosta penjača uglavnom Iranaca. Pedesetak metara visočije u toku je izgradnja novog velikog planinarskog doma. Nakon dobre večere i prespavane noći sledećeg dana smo radili aklimatizaciju do visine od 4600 m. Vrijeme je bilo dobro, cijela ekipa je dobro podnijela ovaj uspon.
Završni uspon na vrh Damavanda izveli smo u petak 20.juna 2007. Toga dana oko 11 sati i 30 minuta, prvi put, na krovu Srednjeg istoka zaviorila se crnogorska zastava. Damavand se može peti sa svih strana, gdje postoji više od 10-ak staza različitog stepena težine. Staza kojom smo mi išli vodi južnom padinom i važi kao najpristupačnija. Zahvaljujući tome, dobroj aklimatizaciji i psihofizičkoj pripremljenosti svih 15 članova ekspedicije, zajedno sa sjajnim vodičima Madžidom i Farzadom, ovaj drugi je zapravo bio naš kuvar, uzdigla se na visinu ovog prekrasnog vrha. Posebno moram da pohvalim našu Tanju kojoj ovo bješe prvi uspon iznad 3000 m, sve je sjajno podnijela.
Otežavjuću okolnost penjačima na Damavandu predstavljaju isparenja sumpornog gasa koja su naročito jaka iznad 5200 m. Mi smo imali sreće jer je duvao povoljan vjetar pa nas sumpordioksid nije previše davio.
Na Damavandu postoji i nekoliko glečera od kojih su najpoznatiji Dobisel i Siolex na sjevernoj i Jakhar na istočnoj strani planine. Inače interesantan je podatak da je Damavand osvojen tek 1900. godine.
Sjutradan nakon povratka sa vrha u podnožju nas je sačekalo još jedno divno iznenađenje. Tek što smo se smjestili u minibus ušla je nepoznata iranka sa korpicom punom ruža koje nam je podijelila, to je kažu način da se pokaže radost i poštovanje prema strancima.
Nakon najviše tačke u Iranu nijesmo smjeli propustiti priliku da posjetimo i najnižu i okupamo se u Kaspijskom moru, odnosno jezeru, koje predstavlja fenomen kriptodepresije i nalazi se 15 metara ispod nivoa mora. Posebno je bilo upečatljivo i simpatično vidjeti iranske kupačice kako, sa maramama na glavi kompletno obučene, ulaze u vodu, jer tako nalažu propisi Islamske republike.
Na putu do Kaspijskog mora vidjeli smo pećine u kojima su nekad živjeli Zoroastrijanci. Zaratustra njihov učitelj mudrosti (oko 660. – 580.g. prije n.e.) osnivač je dualističke religije kod starih Persijanaca. Formulisao je dva principa, dva duha: dobri duh Ahrimarazde i zli duh Ahriman. Ahrimarazdeu pomažu šest dobrih duhova: Istina, Dobrota, Mudrost, Vlast, Zdravlje i Dugovječnost, a Ahrimanu dva: Laž i Gnjev. Njegovo učenje prisutno je i danas kod Gebara u Persiji i Indiji. Ono što je jasno i što je dio zoroastrijanskih vjerovanja jeste činjenica da se sva stvorenja svijeta dijele u dvije grupe, na dobre i zle.
Takođe, u povratku sa Kaspijskog mora obišli i čuvene ski centre u okolini Teherana, od kojih Dizin predstavlja najvisočiji centar ove vrste u svijetu jer žičare idu do visine od 4000 metara.
Vratili smo se tako kući puni prelijepih impresija iz stare Persije, te čudesne zemlje koju danas zovemo Iran. Tako da toplo preporučujemo svima koji su u mogućnosti da je posjete, a nakon toga, svakako će kao i mi poželjeti da joj se ponovo vrate. Ukoliko u Iran budete putovali vlastitim kolima vožnja vas tamo neće skupo stajati jer, vjerovali ili ne, petnaest litara goriva košta jedan Euro.
Dragan Bulatović
Vaši komentari