Članovi našeg Kluba po drugi put su izvršili uspon na najviši vrh Južne Amerike, Akonkagvu (6963 mnv) na Andima. Prvi put je to bilo 2008. Godine u oviru ekspedicije koju je organizovao Extreme summit team iz Beograda, kada su sva 4 člana naše Ekspedicije stigla na vrh. Ovog puta, kompletnu organizaciju i izvođenje ekspedicije je izveo naš Klub.

Datum: 02.02.-23.02.2014.
Ekspedicija: Akonkagva 2014.-6963 mnv;
Učesnici: Neno Kaluđerović (PK Kapetan Angel-Cetinje), Savić Glendža, Ivan Femić, Aleksandar Đajić (vođa ekspedicije);

Planiranje ekspedicije počelo je još u maju kupovinom avio karata za Argentinu i prikupljanjem informacija o našoj novoplaniranoj ekspediciji. Naravno kao i sve ekspedicije od formiranja Kluba i ova je bila u organizaciji Visokogoraca CG.Datum polaska i povratka sa ekspedicije diktirale su penjačke takse za Akonkagvu kao i cijena avionske karte u tom periodu što su ujedno i glavni troškovi ekspedicije.

Što se penjačke sezone tiče ona traje od 15 novembra završno sa krajem februara. Imaju tri tarife naplate zavisno u koje doba sezone penjete. Odlučili smo se za termin koji pada u opseg srednje penjačke tarife. Najnižu smo izbijegli zbog ulaska u vrijeme nestabilnih meteo prilika. Ovo se ispostavilo kao ispravno jer se kamp posle nas počeo pripremati za evakuaciju zbog ranije nadošle zime.

Fizičke pripreme, kao što praktikujemo počele su šest mijeseci prije polaska sa pojačanim treninzima u omiljenom soliteru četiri mijeseca prije odlaska.

Dan 1

 

Polazak iz Podgorice letom za Rim u poslepodnevnim časovima. U rimu smo prespavali, prethodno obilazeći vječni grad. Bacili smo i po novčić u Fontanu želja za uspiješnu ekspediciju.

Dan 2

 

Slobodno prijepodnevno vrijeme iskoristili smo za još jedan đir Rimom a u poslijepodnevnim satima hvatamo let za Buenos Aires. Tu smo morali prepakovati stvari i predati ručni prtljag i rančeve tako da se samo sa dokumentima i ponešto literature za čitanje ukrcavamo na let.

Dan 3

 

Let do Buenos Aairesa preko Madrida prošao je odlično. U Buenos Airesu smo morali otići sa međunarodnog aeredroma do nacionalnog koji je udaljen 60 km taksijem da bi nastavili let za Mendozu. Vožnja taksijem je bila naše upoznavanje sa gradom. Ima dosta zelenila i djeluje nekako mediteranski ako se izuzmu sve te silne rešetke na prozorima, zaštita protiv velike stope kriminala u Argentini. Do Mendoze smo imali jedno međustajanje u San Juano o kome nismo bili informisani prilikom kupovine karata. Let do Mendoze nam je pokazao drugo lice Argentine, neka vrsta polupustinje i nigdje nijednog drveta ili šume na vidiku. U Mendozi nas sačekuje vozač Lanko agencije koju smo angažovali za logistiku ekspedicije. Vrijeme je odlično i nije vruće. Pomalo je oblačno sa slabim vjetrom. Prethona iskustva drugih ekspedicija govorila su nam da je u Mendozi u ovo doba godine užasno vruće. Dovezli smo se do hostela koji samo ranije rezervisali preko bookinga. Tu doživljavamo potpuni šok jer to nema nikakve veze sa onim što nam je prezentirano na internetu. Sa gazdom hostela sam se dogovorio da odemo sa njim u obilazak i nađemo pristojniji smještaj. Savić i Neno odlaze pješke istim povodom. Posle sat vremena i obilaska desetak hostela ništa pristojnije nismo našli. Srećom, Savić i Neno su dobro obavili zadatak i našli smještaj u hotelu, maltene u samom cantru grada, za pristojnu cijenu. Smjestili smo se oko 21 h i mrtvi umorni od dvodnevnog puta otišli na večeru a nakon toga na zasluženo spavanje.

Dan 4

 

Ne žurimo sa ustajanjem. Imamo dosta vremena danas za pripremu svih neophodnih dozvola i papira oko ekspedicije. Kontaktirali smo i posijetili Lanko agenciju. Platili smo dio troškova do Penijentesa. Dogovaramo prevoz do Penijentesa ujutro u 10 h. Zatim odlazimo u nabavku hrane. Nismo baš oduševljeni izborom, ali šta je tu je! Inače zbog smanjenja troškova ekspedicije ugovorio sam uslugu noćenja u kampovima bez hrane. Potrgovali smo i nešto gotovih jela koje je skoro nemoguće naći u trgovinama. U par dosta skupih prodavnica planinarske opreme kupujemo još sitnica koje su nam neophodne za uspon. Mendoza kao grad nam se dosta svidio. Djeluje kao da je otet od pustinje i mnogo se vodi računa o zelenilu i čistoći, makar u onom dijelu grada gdje smo bili. Ljudi su dosta srdačni i veseli. Jeftino, definitivno, ništa nema osim vina koje je i zaštitni znak ovog kraja.

Veče u hotelu provodimo pakujući transportne vreće koje ćemo predati organizovanom transportu mulama čim sutra dođemo u Penijentes. Inače te stvari će nas čekati u baznom kampu Plaza de Mulas.

Dan 5 Mendoza – Penitentes 2700m

 

Ustajemo rano, šaljemo po koji mejl kućama, potom pakovanje i polazak kombijem u 11 h za Penijentes. Put je trajao 3 sata. Penijentes je skijaško mjesto na ulasku u nacionalni park Akonkagava. Tu smo smješteni u planinarskom domu Lanko agencije. Smještaj je solidan, hrana takođe. Čak dobijamo i lubenicu za desert. Predajemo transportne vreće za transport mulama i plaćamo prevoz. Transportne vreće u prosijeku su težile oko 25 kg. Penijentes nalazi na visini od 2700 mnv pa se ovdje praktikuje noćenje jer se ovo računa kao prva aklimatizacija.

Dan 6 Penientes – Horkones – Conflenca (3,390m) – Plaza Francia (3800 m)

 

Ustajemo rano ujutro i tuširamo hladnom vodom pošto nismo znali da bojler radi na lož ulje i treba se podložiti prije upotrebe. Posle doručka predstavnici Lanko agencije dolaze po nas i u 10.20 h krećemo prema Horconesu. To je inače ulaz u nacionalni park do kojeg ima oko 20 min vožnje. Tu se čekiramo, zadužujemo kesu za otpatke sa brojem vezanim za penjačku dozvolu. Pokupili smi takozvane ček karte gdje se evidentiramo i upisujemo medicinske preglede po dolasku u svaki visinski kamp. Na ulazu u nacionalni park lijepo se vidi južna strana Akonkagve popunjena snijegom , izgleda veličanstveno. Krećemo do Confulence, prvog visinskog kampa u 11.30 h. Tempo je malo brži od planiranog jer se svi dobro osjećamo pa stižemo u kamp za svega 2 h. Put vodi prvo desnom pa onda preko interesantnog drvenog visećeg mostića lijevom obalom rijeke Horkones. Prijavljujemo se rendžerima i našoj agenciji za smještaj. Imamo sreće jer je kamp prazan i mogli smo da biramo gdje ćemo da spavamo. Dan je bio užasno topao i prašina nošena blagim vjetrom nam je išla na živce.

Po dolasku u kam počastili su nas voćem i đusom. Prvobitni plan da ovdje ostanemo da noćimo još jednu noć zbog aklimatizacije odbacili smo jer nam se ne boravi u ovim uslovima ješ jedan dan. Pošto se svi dobro osijećamo, dogovaramo da sjutrašnju planiranu aklimatizaciju na Franciju na 3900 m odradimo danas. Uspon nam je trajao 2 h a silazak 1,5h . U grupi jedini ja osjećam blage simptome visinske bolesti, glavobolju i mučninu. U kamp se vraćamo oko 17 h.

Odlazimo na redovni medicinski pregled kod rendžera gdje smo utvrdili dobro stanje i nalaze kod svih članova ekipe. Uslijedila je večera, potom spavanje. Noćili smo u velikom grupnom šaturu sa 20 mjesta u kome smo bili samo nas četvorica. Današnji dan smo završili sa pređenih 30 km i popetih 1200 mnv što je, svakako, previše za prvi dan ekspedicije, ali šta je tu je. Sutrašnji dan se računa jednim od tri najteža na ekspediciji uz završni uspon i povratak istom dionicom. Problem je što većinu puta prolazimo po skoro pustinjskom predjelu dolinom rijeke Horkones, koju zovu “Dolina smrti” uz jaku dnevnu temperaturu. Sama dužina etape i visinska razlika je priča za sebe.

Dan 7 Conflencia – Plaza de Mulas 4350 ( H1000m, 8-10h, 26km)

 

Ustajemo veoma rano i krećemo u 5,30 h iz Confluence. Krećemo rano jer treba preći što veći dio dionice prije izlaska sunca i samim tim izbjeći pustinjske uslove u dolini Horkones. Uslovi za hodanje u tim jutarnjim satima su bili fenomenalni. Temperatura oko nule sa blagim vjetrom. Posle 3,5 sati hoda izuzetno jakim tempom došli smo do kraja doline i tek onda dočekali prve sunčeve zrake. Sve vrijeme uživali smo u pogledu na vrhove i grebene Anda sa obje strane doline kako se bude u crvenulu zore. Prvi dio razvučene etape u kome smo prošli visinsku razliku od 400 m prolazimo prilično lagano.Uslijedila je druga etapa visinske razlike 600 m, koja je eksponirana i koju prelazimo za 1,5 h. Čim smo krenuli uz padinu u daljini smo ugledali plato gdje je smješten bazni kamp. Ukupno ostavljamo 5 sati za čitavu trasu do baznog kampa Plaza de Mulas. U ovom drugom dijelu uspona opet sam imao blagih problema sa visinskom (zbog definitivno brzog tempa kojim smo napredovali ali sve u cilju izbjegavanja najtoplijeg dijela dana) dok se drugi članovi ekspedicije nisu žalili na problem. Usput smo morali izbijegavati krda mula u punom trku koji porteri gone niz padinu, oslobođene tereta. Dosta ima i razbacanih kostiju od uginulih mula tokom svih ovih godina. Dolaskom u BC smještamo se u slobodni šator Lanko agencije i prijavljujemo se rendžerima. Iz BC vidimo Akonkagva koja stoji nadvita nad nama kao neki div. Vrlo je malo snijega na obroncima masiva. Skoro pa ni malo. U kampu je vruće i prenatrpano planinarima. Duva nekakav vijetar koji nam zadaje dodatne probleme noseći ogomne količine prašine. Zadnjih 5 dana, kako kažu, nije bilo penjanja zbog jakog vijetra. Sutra većina kreće dalje a mi ostajemo na zaslužen odmor. Bila su ovo dva žestoko naporna dana. U BC srećemo i našeg starog prijatelja Aleksandra Rašina sa svojom ekipom,inače člana Exteme summit team-a iz Beograda. Dao nam je dosta korisnih informacija oko uspona i organizacije u samom BC. Uputio nas je gdje možemo pogledati svakodnevno besplatnu meteo prognozu. Odlučili smo da medicinsku kontrolu odradimo sutra posle prospavane noći i zasluženog odmora. Jedva sam dočekao spavanje.

Dan 8 Plaza de Mulas 4350 – dan odmora

 

Ustajemo nepotrebno rano u 8 h posle neprospavane noći. Vjetar je lumpovao cijelu noć. Šator iznutra okovan ledom. Mene je cijelu noć mučila glavobolja i stomak. Doručkovali smo i ispratili Rašinove na uspon. Telefonirali smo kućama ( 2 min razgovora 5 €) i javili se internetom iz galerije kod Mikela. Vezu je dosta teško uspostaviti a vezano je za pozivni broj ka Crnoj Gori. Prošetali smo u toku dana do starog hotela koji više, na žalost, ne radi. Tu su nekad bili dobri uslovi što se tiče hrane, komunikacija, tuširanja. Posle odmora odradili smo medicinsku kontrolu. Moramo malo više uzimati vode po savjetu doktora, što je ovdje dosta teško jer se voda konzumira iz nekakvih starih plastičnih buradi a kad umočiš prst u nju nokat se ne vidi koliko je mutna. Da ne pominjem da svak umoči ruku kad zahvata vode. Sve u svemu uslovi za higijenu su loši i vidim već da će to biti noćna mora za sve nas. Neno i ja već osjećamo problem dijareje. Ni meteo prognoza nam ne ide na ruku. U dane kada bi trebali biti na vrhu ( 13.-14. februar) najavljena je jaka mećava. Zakačiće nas nevrijeme definitivno!! Ipak pakujemo stvari za sutrašnji aklimatizacioni uspon do Nido de Conodoresa. Treba sutra iznijeti klupski šator i napraviti visinski kamp koji će nas čekati kad krenemo u završni uspon. Takođe, dio stvari i hrane potrebnih za završni uspon iznosimo i ostavljamo gore. Posle aklimatizacije sutra opet radimo medicinsku kontrolu što će biti najbitniji pokazatelj za dalje.

Dan 9 Plaza de Mulas – Nido de Condores 5560m – Plaza de Mulas ( H 1200m, 6-7h, 2h)

 

Spavali smo konačno dobro! KONAČNO. Ustajemo rano, oko 7 h. Noć je bila neuobičajeno hladna. Doručkovali smo i u 8 h krenuli na aklimatizaciju prema Nidu. Poranili smo jer su najavili sunčan dan a ovdje je velika vrućina problem za penjača zbog dehidracije. Savić i ja smo izlazimo prvi za nekih 4,5 h a Neno i Fema kasnije jer je Neno osjećao simptome visinske bolesti. Pride, i dalje je uveliko imao problem sa dijarejom, kao i ja. Tokom penjanja je bilo hladnjikavo sa blagim vjetrom. Vidljivost dobra pa imamo pogled na sve strane. Ambijent za uživanje. Napravili smo pauzu na Plaza Canada (5050 mnv) i nastavili dalje ka Nidu. Dosta planinara je radilo aklimatizaciju na Canadi. Prebrojali smo u ovom međukampu preko dvadesetak šatora. Staza je vijugala cik-cak i sve vrijeme imamo pogled ka BC i glečeru Horkonesa. Na Nidu smo razapeli klupski šator za nas četvero dok smo drugi ostavili u BC da nas čeka sa povratka ako ne bude mjesta za spavanje u šatoru agancije. Učvrstili smo ga kamenjem i u njemu ostavili dio opreme i hrane za završnicu uspona. Sreli smo se sa Rašinom koji sutra planira uspon na Coleru a preksutra završni! Sreli smo i Banjalučane koji su se upravo vratili sa vrha. Nazad krećemo u 14,30h i nogu pred nogu, zbog bolje aklimatizacije, spuštamo se u BC oko 17 h. Na medicinskoj kontoli prolazimo dobro što nam je dalo podstreka za dalje. Pojeli smo supu oko 20 h i otišli na spavanje. Sutra ne žurimo nigdje.

Dan 10 Plaza de Mulas – Canada 5050m – Plaza de Mulas ( H 8000 m, 3-5h, 1.5h)

 

Šator je jutros, standardno, okovan injem. Sačekali smo izlazak sunca i krenuli sa ustajanjem. Doručkujemo u 9 h, polako se pakujemo i u 11 h krećemo na drugu aklimatizaciju do Canade. Prošli smo međukamp do visine 5150 m , sjeli, odmorili nekih sat vremena i polako krenuli nazad. Vrijeme je fenomenalno. U BC nema Mikela dva dana tako da smo bez telefona i ne možemo se javiti kući što mi ide na živce ali šta da se radi. Meteo prognoza za prestojeći period ne nagovještava ništa dobro. Najavljuju snijeg sa jakim vjetrom. Moram promijeniti plan uspona ali o tome ćemo zajedno donijeti odluku. U kampu srećemo dva Čileanca koji su upravo sišli sa vrha. Oni su ga popeli direktno sa Nida za nekih 10 sati. Rekli su nam da je teško ali ako nam se vrijeme kvari i treba nam taj jedan dan, možemo pokušati. Sutra je dan za odmor pa sve odluke donosimo kad svane.

Dan 11 Plaza de Mulas

 

Jutros je temperatura osjetno pala i u šatoru je -3. Međutim, dan je već sa jutrom bio fenomenalan. To naravno znači da posle oviliko lijepih dana mora naići neko nevrijeme. U 12 h odrađujemo medicinsku kontrolu i svi smo OK. U Inka agenciju dobijamo najnovije prognoze koje govore da sutra počinje snijeg sa jakim vjetrom i tako sledeća tri dana! Zatežemo naš šator u BC da bi spreman dočekao snijeg. Sutra definitivno ostajemo u kampu da čekamo dalje informacije o vremenu.

Dan 12 Plaza de Mulas– Nido de Condores 5560m (H 1200m, 6-7h, 2h)

 

Jutros je temperatura u šatoru -5. Ustajemo oko 9,30 h, doručkujemo pa odlazimo da vidimo meteo prognozu. I dalje ništa novo: loše vrijeme sledeća tri dana a na dan uspona jak vjetar i temperatura -25! Pošto smo proveli 5 dana u BC, dva dana odmora, dva dana aklimatizacije i jedan dan čekanja lijepog vremena, shvatili smo da po najavljenoj prognozi vrijeme ne ide na ruku. Iz BC, 2500 m ispod vrha se teško može kontrolisati situacija i čekati dobar dan za uspon. Odlučili smo da idemo na Nido de Condores, prvi visinski kamp i tamo da čekamo pravi dan za uspon. Definitivno dogovaramo da vrh penjemo direktno iz Nida jer nije bilo najava da ćemo imati dva vezana dana lijepog vremena za uspon koliko bi trebalo da se preselimo na zadnji visinski kamp Colera i iz njega krenemo na završni uspon. Na brzinu smo spakovali opremu, višak stvari smo spakovali u transportne vreće i ubacili u naš šator koji ostaje u bazi. Iselili smo se potpuno iz šatora Lanko agencije. Krećemo u 12 h. Nisam uspio nikome da se javim jer nisu radili satelitski telefoni. Prenijeću Rašinu poruku da javi kad se sretnemo u povratku sa uspona da smo u pokretu. Do 5000 m bilo je sve dobro a onda je Nena počela da muči dijareja i visinska. Nije slutilo na dobro. Na Nidu smo se konačno smjestili oko 16 h. Snijeg je počeo da provejava već oko 13 h i najavio nailazak fornta. Savić i Fema odlaze po vodu u obližnju malu kaptažu od istopljenog glečera. Vjerovatno je ovo bila najbljutavija voda koju sam pio u životu. Druge nema tako da ćemo je konzumirati i narednih dana. Na putu do Nida sreli smo ostale ekspedicije koje su se vraćale sa uspona. Kažu da im je vrijeme bilo odlično, temperatura oko 15 stepeni, sunčano i bez vjetra. Nigdje do vrha nije bilo snijega. Da ne povijeruješ! Spremio sam nešto supe te smo večerali . Sa gorionikom imamo velikih problema, probao sam da ga očistim ali ne ide! Probaću sutra da riješim problem kad se odmorim od današnjeg dana. Uzeli smo malo slatkog i mrtvi umorni zaspali oko 21 h.

Dan 13 Nido de Condores 5560 m

 

Noć je pakleno hladna, probudili smo se u šatoru i temperaturi od -15 stepeni. Vjetar je tamburao skoro do pred zoru. Napadalo je nešto snijega, oko desetak cm. Ustali smo negdje oko 10 h i doručkovali. Neno i ja odlazimo do rendžera da vidimo za meteo prognozu i uradimo medicinsku kontrolu. Ovo prvo loše, makar sledeća tri dana. Snijeg sa vjetrom. Ovo drugo OK. Ostajemo do daljnjega u C-1! U kampu nema puno šatora. Većina se vratila u BC da čeka bolje vrijeme. Mi ostajemo pri dogovoru da ovdje sačekamo prozor za uspon. Posle podne opet snijeg pojačava. Uspio sam popraviti gorionik i skuvati nešto za jelo. Jela su vrlo neukusna pa, generalno, loše jedemo. Dijareja je i dalje veliki problem pogotovu za mene i Nena. Od 17 h zakucani smo u šatoru i ne mrdamo. Slušamo tamburanje snjiga i grada po šatoru. Prvi put čujem na ovoj visini jaku grmljavinu koja para nebo. Popili smo po šolju čaja pred spavanja i dopunili rezerve vode.

Dan 14 Nido de Condores 5560 m

 

Kako stvari stoje od jutrošnje selidbe na visinski kamp Colera nema ništa. Za nas. Noć je bila gotovo besana. Ne možeš spavati dok bjesni takav vjetar. Ventilacioni otvori su zavijani, unutrašnjost je okovana injem od kondezacije. Sve nam je skoro mokro! Doručkujemo oko 10 h i onako pothlađeni ležimo ne bi li se koliko toliko prosušili. Napolju vidljivost nije viša od 50 m. Neno dosta loše uzima hranu i tečnost. Ne pomažu naše sugestije. Sinoć smo imali skori svi problema sa dijarejom tako da nismo puno vode pili. Snijega je već u kampu oko 20 cm. Priča o direktnom usponu na vrh otpada. Što se šatora tiče odlično podnosi nevrijeme a nije bog zna ni tijesno. Nadamo se da će snijeg prestati da pada ili makar smanjiti do ujutro!

Dan 15 Nido de Condores 5560 m – Colera 5950 ( H 500 m, 3 h)

 

Šator je jutros zavijan ali makar snijeg više ne pada. Osvanuo je oblačan dan. Akonkagva sad izgleda po mom meraku. Ovejana snijegom a ne kao neka kamena pustinja. Napadao je od 30 do 50 cm zavisno od vjetra. Danas krećemo naviše. Pošto je, standardno, sve smrzlo tokom noći čekamo da otopli da bi šator skupili i spakovali se za uspon. Predlažem Nenu da se vrati u BC jer mu je zdravlje dosta narušeno. Odbija i odlučuje da krene sa nama. Uspon do Colere sa svim stvarima i rančevima od 20 kg po dubokom snijegu bio je pravi pakao. Oduzeo nam je svježinu i ogromnu količinu snage za završni uspon. Peli smo negdje oko tri sata. Usput smo sreli rendžere koji snose tijelo smrznutog planinara. Zamalo smo i put promašili zbog velikog snijega koji smo prtili. Stigli smo negdje oko 16 h. Presjeo mi je uspon, a bogami i ostalima. Na Coleri nas dočekuje jak vjetar i užasna hladnoća. Preumornim od uspona, konstantno nam fali vazduha. Širimo šator na ivici snage. Savić odlazi da vidi šta je sa Nenom jer ga nema skoro sat ipo. Pristiže, jedva živ. Ne mugu da vijerujem da je sa takvim zdrastvenim stanjem izgurao dovde. Slijedi topljenje snijega, skoro tri sata do kasno u noć, pa spremanje jela i pakovanje opreme za sutrašnji uspon.

Dan 16 Summit day, Colera – Aconcagua 6962m – Colera (H 1000, 9h, 3h)

 

Dan je osvanuo vjetrovit i užasno hladan ( -25), oprema na meni kao za Denali. Ali, ipak odlučujemo da je ovo SUMMIT DAY! To jutro smo se probudili u 4 h. Vjetar je tresao šator kao da će ga pokidati. Promolio sam glavu vani i vidio vedru noć. Posle tri dana snijega i mećave dobra novost. Počeli smo sa pakovanjem, topljenjem snijega, i ostalom pripremom i krenuli u 6 h prema vrhu! Neno ostaje u kampu Colera zbog očitih simptoma visinske bolesti i problema sa dijarejom, koju smo maltene u nekom obliku svi zaradili na BC (Paza de Mulas) zbog nehigijene i prljavštine! U samom startu shvatamo da neće sve ići po planu, staze su zametene tako da smo odmah promašili put i nakon nekih 30 minuta tražili novi! Od prvog koraka prtimo dubok snijeg što je u kombinaciji sa visinom prava pogibija! Snijeg je dubok od 20-50 cm. Ima ga smrznutog i prosutog, a vjetar pomiješan sa snijegom otežava ionako teške uslove za uspon. Nakon sat vremena srećemo nekog Japanca kojeg su sjutradan evakuisali zbog promrzlina i jedva je preživio. Na planini je na otvorenom proveo 24 h, nije imao snage da se vrati! Mi nastavljamo i korak po korak stižemo do čuvene traverze i pećine u podnožju Canalete. Tu nam se učinilo da će ova priča proći mnogo bolje nego što smo mislili. I pored svih ovih teškoća i prćenja stigli smo do Canalete za nevjerovatnih 4,5 sata. Tu smo pristigli neke Ruse koji su zajedno sa nama probijali putanju dalje. Ovdje nema nikakvih markacija, smjernica, ništa! Staza zavejana, a niko ne zna kud dalje. Ako imalo promašiš „utabanu stazu“ nailaziš na pokretne stijene ispod snijega i uspon se pretvara u očaj. E ovaj dio puta koju se prelazi za dva sata mi smo peli 4. Gore, dolje , traži put i promaši stazu i tako do vrha. Pri samom vrhu izvlačimo bukvalno zadnje atome snage.

Tačno u 13 časova stajem na vrh Akonkagve: KAAAAAAFFFFA AAAAAAAAAA! Na vrhu, zbog iscrpljenosti nije bilo puno radovanja – par fotografija i nazad. Vremenski uslovi su bili dobri ali sa izlaskom na vrh počelo je da se kvari vrijeme. To su ćudi planine, na ovoj visini se ništa ne može unaprijed znati ni predvidjeti. U međuvremenu vrh je zahvatio niski oblak. Obradovali smo se povratku prerano jer snijeg koji nam je otežavao uspon stvara problem i pri silasku. Povratak je trajao nekih 4 sata. Na jedvite jade stigosmo do Colere. Opet spremnje hrane i topljenje snijega što je u ovim uslovima i pri našem stanju bila noćna mora. Ni sam ne znam kad sam zaspao ovo veče.

Dan 17 Colera 5950 -Plaza de Mulas 4350 (3h)

 

Iako smo bili jako umorni od završnog uspona u teškim uslovima, nismo baš dobro spavali. Opet je duvao jak vjetar. Svi smo imali vrhunske cipele rađene za uspone po Himalajima, a svi zaradili promrzline u manjoj ili većoj mjeri. Posle pakovanja krenuli smo nazad oko 12 h i u BC smo bili oko 15! Stigli smo, naravno, iscrpljeni ali puni sebe. Staza do baze je bila dobra ali u popodnevnim satima vrijeme se pogoršava i u bazi. Kreće mećava, temperatur pada pa nam boravak u bazi uopšte nije prijao. Ja se nisam mogao ugrijati i tresao sam se kao prut. Konačno sam poslao mejl sa informacijom za klub i čuo se telefonom sa porodicom. Mjesta u zajedničkom šatoru Lanko agencije nema. Noćas moramo spavati u manjem šatoru koji smo ostavili da nas čeka u povratku. Razdužili smo smeće i rezervisali transport mulama za ujutro. Pošli smo da provjerimo prognozu za ujutru jer dolinom Horcones se nadvio kišni oblak. Na našu sreću ne najvljuju kišu te smo smirom mogli početi pakovanje.

              Dan 18 Plaza de Mulas 4350 – Penijentes 2700– Mendoza

 

U šatoru je bilo preusko, iz tog razloga spavanja gotovo i nije bilo. Uz to je duvao jak vjetar. Ujutru oko 8 h krenuli smo sa pakovanjem a pokret je uslijedio oko 9,30. Transportne vreće smo predali agenciji koja će ih poslati mulama u Penijentes. Povratak je prošao u najboljem redu. Defender Lanko agencije nas je čekao u Horconesu, tu smo se odjavili kod rendžera i stigli u Penijentes na ručak. Tu smo pokupili transpornte vreće koje su stigle prije nas. Sačekali smo porevoz za Mendozu i naveče se smijestili u hotel. Konačno topli tuš posle 13 dana boravka u užasnoj prašini i prljavštini. U povratku sam dosta razmišljao o prethodnim danima i tome kako nas je Akonkagva cimala iz krajnosti u krajnost, i kako je svaki naredni tren donosio novu neizvjesnost i izazov. Nema šta, ova planina je za svaki respekt!!!

Dan 19 Mendoza

 

Ponovno tuširanje jutros pred doručak, čisto da me želja mine. Spavanje u krevetu nakon toliko noći provedenih u šatoru sve dovodi na svoje. Posle doručka odlazimo da izmirimo obaveze prema Lanko agenciji i rezervišemo prevoz do aredroma za sutra ujutro. Potom smo otišli u šetnju Mendozom i kupovinu suvenira. Dan u Mendozi je podnošljiv, bez jake vrućine karakteristične za ovo doba godine. Konačno smo jeli kako treba, roštilj i uopšte meso novdje je najčešća i tradicionalna hrana. Piva su litarska u lokalima i konačno posle dva mjeseca ponovo uživam u ukusu omiljene tečnosti

Dan 20-22 Let avionom Mendoza-Buenos Aires-Madrid- Rim – Podgorica

 

Od ova dva dana izdvojio bih doček na aredromu Golubovci koji je postao tradicionalan nakon naših ekspedicija na svjetske planine, a i druženje sa porodicom i prijateljima uz dosta pića i smijeha, odmah po dolasku.

Na kraju retrospektiva svega: bila je ovo izuzetno teška i naporna ekspedicija. Obzrom da se planina nalazi na drugom kraju planete, put do tamo mnogo umori učesnike prije nego što i počne penjanje. Logistički je bila dosta komplikovana za organizovanje a tamo kad dođete ljudi su ljubazni i samo treba tražiti pomoć i dobićete je. Ja sam postao otac neposredno pred odlazak na ekspediciju tako da sa malog Jakova morao ostaviti kući sa samo mjesec dana. To mi je bio motiv da uspijem ali i otežavajuća okolnost da se usresredim na zadatak zbog kojeg smo došli te da misli vratim od kuće u realnost. Na kraju, ja i on na slici koju sam ponio sa sobom uživali smo na kratko u pogledu sa vrha Akonkagve, najvišeg vrha zapadne i južne hemisfere! Takođe, imao sam dosta zdravstvenih problema pred sami odlazak. Više sam bio za hospitalizaciju nego za ekspediciju.Tek sam se bolje osjećao po dolasku u bazni kamp Plaza de Mulas. Ko kaže da visina i planina ne liječe? Ono što mi je još zapalo za oko je to da je Akonkagva planina kontrasta u svakom smislu. Temperatura u podnožju bude do +40 a na vrhu do -30. Mješavina polupustinje sa djelovima travnatih obronaka. Sami vrh je kombinacija sipara i stjenovitih formi.

Sve u svemu gorostas koga treba posjetiti i saživiti se sa njim da bi ponijeli još jedno nezaboravno planinarsko iskustvo za čitav život…

Aleksandar Đajić, vođa ekspedicije