Južni dio Prokletija koji pripada Albaniji predstavlja veličanstven planinski masiv u svakom pogledu. Doline i vrhovi alpskog izgleda, neotkriveni putevi do njihovih vrhova, potpuna divljina, nepoznanica šta vas čeka na tom putu, sve ovo i još mnogo toga karakteriše uspon na vrhove Južnih Prokletija…

Datum: 08.-09.06.2013.;
Planina: Prokletije (južne);
Vrh: Gjuraj e Planit 2051 mmv;
Savladana visinska razlika: 1430 m;
Učesnici: Marina Đurović, Boris Čelebić i Milan Radović;

U poslednje vrijeme dosta često posjećujemo Južne Prokletije u Albaniji. Privlače svojom atraktivnošću, blizinom našem području, ali prije svega neistraženošću. Planinarski motiv da otkrijete novi smjer, novu stazu, novi vrh izgleda se može zadovoljiti još jedino u ovom području. Za mnoge vrhove nema nikakvih dokaza da ih je neko penjao, na internetu ne možete naći bilo kakvu informaciju, čak neki nisu upisani u mape. Jedan od takvih vrhova je i Gjuraj e Planit, moćna stijena koja se vidi iz svih djelova Podgorice kao najdominantniji masiv Južnih Prokletija koji oivičava pogled na istoku. Pionir ovih pohoda i istraživanja Boris Čelebić je došao na ideju da ovaj vikend posvetimo upravo ovom vrhu i da pokušamo pronaći prolaz do njegove krune.

Nakon što je Boris dobro izanalizirao raspoložive mape i napravio plan, krenuli smo u nepoznato u subotu ujutru prema Tuzima i dalje ka crnogorsko-albanskoj granici i prelazu Božaj. Na prelazu obavljamo kratke formalnosti i nastavljamo prema Skadru. Put je nov i odličan, sa kružnim tokovima, raj za vožnju…

Prolazimo gradić Kopljik i nedaleko odatle sa glavnog puta skrećemo lijevo prema selu Linaj. Ubrzo kreće makadam, najprije u prilično dobrom stanju a potom sve lošiji kako odmičemo dolinom prema moćnim planinama. Fotografišemo naš cilj u daljini. Šta li nas čeka? Neku blagu jezu i uzbuđenje osjećamo svo troje. Žao nam je što još neko od naših drugara iz kluba nije krenuo u ovu svojevrsnu avanturu ali šta je tu je.

Pitomom i niskom dolinom idemo dalje do sela Kurtaj. Prelazimo snažni planinsku rijeku, Borisov Kangoo dobro napreduje iako je put u očajnom stanju i nije pametno kretati ovamo bez klasičnog terenca.

Uz jedan manji peh kada nas je šoder i pedenca natjerala da se uvalimo u kanal pored puta, stižemo u selo Rrjoll, poslednju naseobinu u ovoj dolini. Selo je ukliješteno između strmih padina okolnih vrhova, sa snažnom istoimenom rijekom koja ide sredinom doline i razdvaja usku ravnicu i livade na dva dijela. Kuće su stare i oronule, nema puno tragova života u ovom selu udaljenom od civilizacijskih dostignuća. Selo je na maloj nadmorskoj visini (oko 600 m) pa oko puta se mogu naći sočne trešnje a uspijeva i loza i ostalo voće. Sve je zeleno i sve buja, ovo proljeće puno kišnih padavaina učinilo je prirodu posebno raskošnom.
Parkiramo auto na mjestu kad se dalje nije moglo, pakujemo teške rance sa kompletnom opremom za kampovanje i krećemo u 12,40 h. Prolazimo pored velike kaptaže i ogromnih vodovodnih cijevi koje vode dolinom negdje, najvjerovatnije za Kopljik i Skadar. U početku gubimo stazu, ali je brzo nalazimo u šumi i dalje se držimo nje jer bi trebalo da nas odvede do našeg cilja, katuna u kome imamo namjeru kampovati.

Staza je dobra i jasno vidljiva, stoka iz sela očigledno ovom stazom odlazi na pašnjake na obroncima planine. Zbog velike vlage u vazduhu jako je sparno i izuzetno teško za kretanje. Ranci su prilično teški jer nosimo vreće i šator, uže i ostalu opremu za zimske uspone. Ne znamo šta nas čeka gore i moramo imati sve. Za svaki slučaj.

Staza vodi sa lijeve strane rijeke, najprije kroz šumu, potom uz eksponiranu padinu vijuga cik-cak usječena u stijenu. Potom kreće duga traverza kroz bukovu šumu kojoj nikad kraja. Jedino što nas osvježava u momentima teškog napora je cvrkut raznih ptica i pogled na divojarca koji nam je pretrčao stazu i izgubio se u gustišu uz zvižduk upozorenja svom krdu koje je vjerovatno obitavalo negdje u blizini. Poremetili smo ustaljeni mir životinjskog svijeta, vjerovatno poslednjih godina od kada katun nije aktivan nisu navikle na ljudsko prisustvo u ovoj divljini. Uz više kraćih pauza, uz litre znoja kojim se tijelo brani od ovih izuzetno teških prilika za pješačenje, konačno stižemo na ivicu šume i blago se spuštamo u nevjerovatno lijepu livadu okruženu moćnim padinama prokletijskih kolosa. Ubrzo pred našim očima izranja naš cilj i drugi stjenoviti vrhovi u njegovom društvu. Odlučujemo da nastavimo još malo očekujući da će nas uskoro dočekati katun. Tako i biva. Nakon penjanja sa livade obroncima padine nekih pedesetak metara visinskih, dočekuje nas široka zaravan sa mnoštvom pozida od nekadašnjih koliba kao i razvaljenih drvenih građevina koje svjedoče da je ovdje nekada, u ljetnjim mjesecima bilo itekako živo. Na žalost, sada je sve oronulo i zaraslo, a nekoliko grobova na lijevoj ivici livade svjedoči da su ovdje ljudi umirali i tu sahranjivani.

Sati je 17, nadmorska visina 1350 m, što znači da smo savladali oko 700 metara visinske razlike do katuna Stani e Perunit. Kilometre pređenog puta je teško odrediti ali, svakako, prešli smo mnogo kilometara za ovih 4 ipo sata hoda pod teškim teretom. Tražimo izvor ucrtan na karti i nalazimo na rijetko viđen prizor: na obroncima iznad katuna prava pravcijata česma. Otvaramo, iz nje potiče hladan i jak mlaz vode. Eto, ovdje ni to nije pomoglo da ljudi ostanu odnosno zadrže ovaj katun za svoju stoku tokom ljeta.

Postavljamo šator, raspremamo se, organizujemo večeru i malo druženje uz vatru koju smo uspjeli zapaliti iako su drva koja smo prikupili bila prilično vlažna.

Budimo se na prve taktove budilnika mobilnog telefona u 5 h. Teško je ustati, umorna tijela traže još sna pa se izležavamo još nekih pola sata a onda kreće spremanje za uspon na Gjuraj. Krećemo u 6,30 h. Iz kampa ne vidimo vrh koji je zaklonjen okolnim vrhovima i odavde ne možemo utvrditi pravac kojim bi se približili njegovom podnožju. Koristimo se iskustvom i pratimo konfiguraciju terena konstantno se penjući. Uskoro nas dočekuju prve hrpe snijega, ogromna borova stabla koja su pod naletom lavina kapitulirala i sručila se na stazu ali i nevjerovatan prizor: ogromne kolonije rijetke vrste guštera koji se ne može sresti u našim planinama-salamandra. Marina kao biolog je oduševljena prizorom i brojem salamandri koje se tromo kreću preko lednika.

Dolazimo u gornju uvalu sa čijeg lijevog boka vidimo završnu stijenu i dio lednika ispod nje. Vijećamo šta nam je raditi. Da li da krenemo lijevo pod stijenu i pokušamo grebenom jer nam se tako čini mogućim popeti ovaj vrh bar prema analizi fotografije koju smo napravili iz doline odakle se vidi znatan predio ispod stijene. Odavde ne vidimo šta nas čeka nakon eksponirane padine i iza vrha koji nam zaklanja pogled. Odlučujemo, ipak, da krenemo lijevo prema stijenama i padinama Koropita pa potom velikom strmom ledniku i pokušamo njime doći do stijene a anda da tražimo prolaz kroz stijenu.

Uz eksponiranu padinu obraslu crnim borom dolazimo u stjenovitu uvalu u koju se slivaju sipari i lednici sa okolnih stjenovitih vrhova. Analiziramo stuaciju, pogled na vrh nam je otvoren ali završni dio je nepoznanica. Dolazimo do ivice lednika koji se spušta sa visine od nekih 2000 metar niz padinu koja je očigledno sipar. Ovuda je nemoguće proći u ljetnjim mjesecima, ali nam lednik sada pomaže da se uz pomoć dereza i cepina domognemo uskog prevoja između našeg cilja i susjednog vrha sa lijeve strane koji je neznatno niži i koji neodoljivo podjseća na Očnjak svojom moćnom stijenom. Sa prevoja nam se otvara nevjerovatan pogled na dolinu Boge i vrh koji smo penjali jesenas. Pravimo kratku pauzu za fotografisanje, uživanje u pogledu i osmatranje završnog dijela. Čini se da smo pogodili pristup jer se može kroz stijenu uz nekoliko detalja koje treba oprezno savladati.

Prvi i najopasniji detalj nas dočekuje na samom ulazu u stjenoviti dio. Nekoliko metara uglačane stijene uspijevamo savladati a onda predstoji lakši dio. Napredujemo oprezno, stijena je izuzetno krušljiva. Uspješno savladavamo i taj dio i izlazimo na sami vrh na kome se nalazi velika sniježna kapa u 9,50 h, nakon nešto manje od 3 ipo sata konstantnog penjanja iz katuna uz savladanu visinsku razliku od 730 metara. U sredini smo moćnog masiva i Južnih Prokletija sa razasutim vrhovima svuda unaokolo. Uživamo u pogledu na Prokletije, dio zetske ravnice sa Skadarskim jezerom. Pored sniježne kape od kamenja pravimo piramidu kao znak da je ovdje boravila ljudska noga. Ostavljamo zapis o trojcu koji je pronašao izlaz na ovaj malo poznati ili bolje rečeno nepoznati vrh i uziđujemo ga u piramidu. Nakon doručka i uživanja u pogledu od skoro sat vremena krećemo nazad.

Na izlasku iz stjenovitog dijela, u detalju koji je bio i najteže savladiv dešava nam se peh, tačnije Borisu. Marina koja je bila iznad Borisa u stijeni obara jedan veliki komad stijene koji je mimo svih pravila kretanja krenuo na Borisa koji nije bio direktno ispod Marine već više lijevo i čini se bezbjedan od ovakve pojave. Ali, kamen se odbio tako čudno da je poletio pravo na Borisa koji je uspio da ispruži ruku kako bi se odbranio. To ga je izbacilo iz ravnoteže i vidio sam samo varnice koje izbijaju od aluminijumskih klinova za snijeg koji su klizali po stijeni zakačeni na Borisov ranac. Mogli smo samo bespomoćno da gledamo šta će se desiti i da se nadamo da neće panuti ispod stijene jer bi to bilo fatalno. Srećom, Boris se ubrzo uspio zaustaviti u stijeni sa oguljotinama po rukama i nogama. Ali, to je bila mala cijena u odnosu na ono što se moglo desiti.

Silazimo na snijeg, ponovo stavljamo dereze i cepin i krećemo u spuštanje niz strmi lednik. Potom istim pravcem, lagano se spuštamo prema katunu zadovoljni što nam se posrećilo da se iz prvog pokušaja uspenjemo na vrh koji nije upisan ni u karte niti ima bilo kakvih zapisa o njegovom penjanju.
U kamp stižemo u 13 h. Odmah se dajemo na posao, pakujemo šator i krećemo nazad u dolinu. Dan je nešto povoljniji za hodanje od jučašnjeg ali daleko od dobrih uslova.

Kod auta stižemo u 17 h. Tu nas sačekuje novi peh. Guma na autu je izdušila, set za zamjenu je neispravan. Neki dječak iz sela nam donosi pumpu, uspijevamo da napumpamo gumu, ali obzirom da je prilično pocijepana to je bilo rješenje kratkog daha. Nakon što je guma ponovo legla, Marina i ja smo krenuli pješke a Boris nastavio da vozi na felgi, što je značilo da se može pozdraviti i sa gumom i sa felgom. Stigli smo ga u selu Kurtaj gdje mu je jedan mještanin pomogao da skine točak i zamijeni gumu. Nauk za sledeći put da se na ovakvu turu ne kreće bez pune opreme.

Silaskom u ravnicu, blizu izlaza na glavni put svraćamo u kafanu na ledno pivo kao mjeru najvećeg uživanja nakon naporne ture. Iz bašte kafane u daljini nekako ponosno je sijao naš vrh koji se bjelinom izdvajao u odnosu na ostali masiv u kome se nalazi. Ponosni na sebe, zadovoljni uspjehom i otkrivenim novim vidicima, vraćamo se u Podgoricu gdje ćemo tokom nedelje razmišljati o sledećem vrhu, sledećoj stazi, nekoj drugoj planini i nekim novim ili starim vidicima na nov način. Sve je to život sa planinom, život posvećen planini kao mjeri sudbine i tog jedinstvenog puta na koji smo ponosni. Idemo dalje, više, najviše…

Napomena: Obzirom da ovaj vrh nije označen na karti, a da su nam mještani iz sela u dolini ispod ovog planinskog masiva dali različite informacije o imenu vrha, moguće je da je njegovo ime drugačije od onog koji smo mi označili u ovom izvještaju, odnosno da je vrh pod ovim imenom neki drugi u masivu. Međutim, analizom svih dostupnih informacija (kojih je malo), naše je mišljenje da smo pogodili njegovo ime. U svakom slučaju, u narednom periodu pokušaćemo da dešifrujemo imena svih vrhova u ovom masivu…

Milan Radović