Dugo godina smo posmatrali sa Jezerca, Rosita i Kolata ovu grupaciju na Prokletijama i maštali da jednog dana popnemo nešto u tom masivu. Izazov je bio ogroman a podataka malo. Sami dolazak do Valbone zbog loših puteva predstvlja veliki problem ali ljepota ovog mjesta jednostvano natjera čovjeka da im pored svega toga ipak dođe u posjetu. Prošle godine smo probali prvi put u septembru, pa onda ove godine u maju ali nismo uspjeli popeti željeni vrh. Ovoga puta smo uspjeli, mada je bilo vrlo naporno što smo i očekivali. Ipak, 20 sati hoda prevazišlo je sva naša očekivanja i planove. Da ne bih ponavljao priču o masivu Prokletija na ovim linkovima sa prethodnih tura mogu se naći korisni podaci: https://www.visokogorcicg.com/?p=1644

https://www.visokogorcicg.com/?p=1644

Masiv: Prokletije;

Vrh: Gyrke e Hapt 2632 mnv (na nekim kartama 2625);

Datum: 13.-15. jul 2012.;

Vrijeme uspona i silaska sa pauzama: malo manje od 20 sati;

Ekipa: Leo Đokić, Milena Krasić i Boris Čelebić;

Najavljane su velike vrućine i svjesni smo da nas čeka teška tura ali ipak radosno krećemo na put. Nisam bio siguran da ćemo popeti vrh prije svega jer smo već probali dva puta i teren je negostoljubiv, ali kako god, makar će Milena i Leo vidjeti Valbonu, do sad nisu bili tamo. Krenuli smo u oko 7 h iz Podgorice i kod zgrade opštine Tuzi našli se sa Leom. Samo što smo se prepakovali u pasata, potrudio se da se pošali sa nama. Verglaj ne verglaj neće da upali. Leo se sjetio nekog majsotra u blizini, malo smo sačekali da mu dođe kolega i onda se pojavio i vrlo brzo našao rješenje. Dao nam je parče žice da prespojimo da pali direktno na plin ako bude pravio problem. Leo ga je častio za učinjenu uslugu a potom smo i provjerili da li ovaj izum radi, pa kad smo i to provjerili onako osokoljeni novom alatkom krenusmo dalje. Na granici su nam tražili međunarodnu dozvolu ali zahvaljujući Leonardu i to smo nekako prošli, ja naravno nemam taj dokument. Inače Leo je imao malu nezgodu dan prije ture, poklizao se na pločice ispred kuće i dobro se udario, kako je još krenulo sa granicom i paljenjem auta, šalili smo se da će biti dobro da se u jednom komadu vratimo. Put je dug a bilo je i vruće ali nekako smo ostavljali kilometre iza sebe. Milena je spavala pozadi a ja i Leo pričali gdje i kako sjutra. Zadržavali smo se često ne bi li popili vode i ponešto jeli ali prvo veće zadržavanje imali smo u hotelu malo prije Bajram Curija. Lijepo mjesto ušuškano u šumi sa ribnjakom. Popismo po pivo ali nam se otvori apetit pa na kraju naručismo teleće i praseće pečenje, salatu, kozji sir, pirinač i još neke drangulice. Probah da častim taj ručak ali Leo je insistirao da plati on i žao mi bilo da mu kvarim merak i onako dug je put pred nama biće prilike za revanš. Na izlasku iz restorana Milena je primjetila dva medvjedića u kavezu pa smo otišli da ih vidimo, morao sam pomaziti jednog i ako me malo bilo strah da me ne gricne. Kad sam vidio da je dobronamjeran, još su se i emocije rasplamsale. Satima sam posle razmišljao o toj čudnoj sceni sa međedom. Onako sit brzo mi se prispavalo pa je Leo uzeo da vozi. U B. Curi uzesmo lubenicu i nastavismo ka Valboni. Trebalo nam je 8 sati do mjesta Rogam u Valboni. Smjestili smo se u dvorište jednog restorana i iznenadili kad su rekli da možemo besplatno raširiti šator kod njih, Leu je bilo muka da širi šator pa je ipak uzeo sobu za 10 € po noći što je dobra cijena. Koristimo dok se još vidi da definitivno utvrdimo rutu, sa ovog mjesta jedna putanja nam se učinila najrealnijom pa smo se za nju i odlučili, pa kako bude. Trebalo se probiti kroz jednu šumu iznad katuna, pa do travnatih polica u pravcu Brijaseta, potom na greben pa se prebaciti na drugu stranu. Uslijedila je lagana večera i nedugo druženje. Ujutru nas je čekalo rano ustajanje i valjalo je malo odmoriti od duge vožnje i vrelog dana.

Ustajemo oko 4 i po, prethodnu noć smo se spakovali pa relativno brzo krećemo. Već u 5 i 10 smo u pokretu sa teškim rancima na leđima( 4 litra vode plus dva piva, tri red bula, a kod Lea i termos i dvogled). Jedva sam ustao, hodam i spavam, prelazimo suvo korito od rijeke, fatamo se makadama i polako penjemo ka katunu. Na katunu nailazimo na čobane koji su izdigli sa stadima i u razgovoru sa njima saznajemo da do planiranih travnatih polica ima staza kuda ovce jave i da je u dobrom stanju. To nas je obradovalo a mene pogotovo, čak sam počeo i da pjevam, na žalost Milene i Lea. Dosta dobro smo se kretali ali posle staze čekao nas je teži teren i morali smo ići sporije i češće odmarati. Prošli smo ispod Gyrke i Maja Madhe i krenuli ka prevoju po terenu gdje se smjenjivao kamen, trava, sipar. Pred sami izlaz na greben imali smo težak sipar, nismo znali na koju od dvije tačke da izađemo jer nam je druga strana bila misterija  (gledali smo je iz daleka i na kartama i google ert ali to ne mora biti uvijek pouzdano).  Ja i Milena odosmo lijevo, prepriječismo sipar a ne jednom od dva zaostala smeta Milena se poklizala u ljetnjim čizmama ali sam je odmah zaustavio pa nije dobila na ubrzanju. Izlaz na greben je tehnički teži ovuda kuda smo mi prošli jer je stijena krušljiva i ispod je strm sipar ali je kad se izađe na drugu stranu mnogo lakše i bliže. Leova varijanta je lakša ali i duža jer se na toj strani treba spuštiti oko sto metara. Prešli smo na stranu ka selu Curaj Eperm i sastali se ponovo. Vijećali smo da li nastaviti dalje jer imamo problem sa vremenom. Do prevoja smo ostavili 7 sati i rizik je da nas ne uhvati mrak u povratku. Silazim još nekih 100 metara niz sipar i traverziram ispod Madhe vrha do mjesta odakle mogu da vidim Gyrke. Ne sviđa mi se to što vidim, daleko je ali ipak zovem Lea i Milenu koji su ostali na prevoju da krenu put mene. Već prilično umorni pogotovo zbog sunca i velike vrućine polako napredujemo ka vrhu, sad već ne razmišlajući o povrtaku. Teren je opet loš, mora se paziti na svaki korak i često se gubi visina. Tri sata nam je trebalo od prevoja do vrha, tako da smo posle 10 sati hoda konačno na vrhu. Jedemo, pijemo pivo i uživamo u nevjerovatno lijepom pogledu. Skontali smo da nas svakako hvata mrak pa smo se riješili častiti sat vremena odmora na vrhu. Krećemo nazad a Leo nalazi dosta dobru rutu bez gubitaka visine i vrlo malo uspona siparom, ponovo smo na prevoju. Malo smo se bojali silaska na tom dijelu ali uz malo više pažnje sve je prošlo kako treba. Kad smo prešli ovaj detalj nije nas više brinuo ni silazak po mraku. Dolazimo do početka šume i tu je trebalo ubosti stazu, po miksu trave i kamena nije baš vidljiva a već je stizala i noć. Leo govori da je izpod jedne stijene kod nekog bora i ide da pokuša da je nađe a ja i Milena čekamo na kamenu i odmaramo. Milena kaže da se ne sjeća tih borova ali noć je i teško se orijentisati. Posle nekog vremena Leo se vraća razočaran jer nije našao stazu. Riješih da siđem malo niže i pogledam da možda nije tamo staza jer mi se čini da smo nekako strmo izašli na taj proplanak. Mislimo se da ako ne uspijemo brzo naći stazu da ostanemo da noćimo tu, ponijeli smo hepo kocke, ima granja za loženje a i hrane nam ne fali, mada bi voda mogla bit problem. Na svu sreću nalazimo stazu i izbjegavamo taj scenario. Noć mrkla, ne vidi se ništa, koristimo čeone lampe i brzo silazimo niz šumu, dok mušice kojih je bilo milion kidišu na nas. U nekim trenucima lampu sam držao u ruci jer od mušica nisam vidio ništa a i u oči su mi upadale. Na izlazu iz šume dio puta na kojem smo jedva pratili, gubili pa opet nalazili stazu. Kad smo došli do katuna našoj sreći nije bilo kraja a dva šarplaninca su lajala to što su mogla. Čuo nas je čovjek iz katuna koji nam je i pokazao stazu i izašao da nam se javi i kaze kako smo imali sreće jer su ti psi svaku noć u ovo doba pušteni jer ne očekuje da ima ikoga tu. I u pravu je, bilo je oko 23 i 30. Od katuna do restorana i šatora vukli smo se kao šklopocija, stigli smo posle skoro 20 sati hoda malo prije jedan sat po ponoći. Navalio sam ko blesav na lubenicu a kad je Leo doneo hladnu Tirana beer od po litra mojoj sreći nije bilo kraja. Sjutra malo kuliranaja po Valboni i dugi povratak za Podgoricu preko prelijepog Skadra, meni bar, jedno od najljepših mjesta u kojima sam bio, grad sa dušom i ogromnom pozitivnom energijom ali ne samo grad kao grad, već i okolina i priroda sve zajedno. Možda ovo i nije realan sud ali na mene je ostavio takav utisak.

Prokletije su lijepe pogotove ovaj dio iznad doline Valbone, nekako su najzabačenije i teško je doći do njih ali se nadam da će biti još prilika da ih posjetimo jer gorostasi Brijaset, Bošit, Kakinjes, Gavnit, Hekurave i Škeljzen čekaju da ugoste radoznale planinare istraživače…

Boris Čelebić