Na tragičan način okončao je život  planinar Dragan Ješovnik, moj prijatelj i prijatelj našeg Kluba. U svojim rodnim Pljevljima Dragan je bio jedan od najaktivnijih planinara. Slovenački geni i blizina Ljubišnje i Durmitora vodili su ga često u planinske visine iz grada u kome nije baš bilo previše onih koji su gajili ovaj stil života.

Sanjao je Dragan velike visine i visoke svjetske planine, nabavljao opremu, prikupljao informacije. Ta želja ga je dovela do našeg Kluba u kome je našao prijatelje sa kojima je mogao ne samo da sanja nego i da ostvari svoje planinarske snove. 2011. godine se priključio našoj ekspediciji na Alpe u kojoj je popeo Gran Paradiso, najviši vrh Italije. Na žalost ekipa tada nije uspjela, zbog izuzetno loših vremenskih uslova, da ispenje Mon Blan nego je bila prinuđena da se vrati sa Valota i visine od 4300 m. Svejedno, Dragan je pokazao potencijal za velike domete u planinarstvu. Ova ekspedicija je probudila u njemu želju za najvišim visinama, a bio je očaran uspjesima Visokogoraca Crne Gore i voljom naših članova da podijele svoja iskustva i motivišu i druge planinare da iskuse svoj potencijal i mogućnosti. Dragan je imao ozbiljne pregovore sa prijateljima iz Slovenije da se priključi njihovoj ekspediciji na K2. Sa neskrivenom nadom u uspjeh isticao je kako će učiniti sve da razvije našu zastavu na drugom po visini svjetskom vrhu. Ali, čovjek snuje a Bog odlučuje. Sudbina je imala druge planove. Dragan je na Cetinju započeo novi porodični život a K2 je ostao da čeka Dragana i zastavu Visokogoraca. Na žalost, Dragana neće dočekati, zastavu, nadamo se hoće.

Dragan je nastavio sa još većim žarom da odlazi na crnogorske planine u svim vremenskim uslovima. Sa ponosom je na svakom vrhu razvio zastavu Visokogoraca Crne Gore, a na ovogodišnjem Lovćenskom planinskom maratonu je nastupio za naš klub i osvojio prvo mjesto u kategoriji stariji veterani, iako formalno nije bio član Kluba. Naravno, svi u Klubu su ga prihvatali kao svoga i dio ekipe. Ostalo je samo da se formalizuje njegovo članstvo, a i to je bilo izvjesno, nakon njegovog najavljenog preseljenja u Podgoricu gdje je završavao kuću. Radovao se tom danu najviše iz razloga što bi mogao češće biti u planini sa nama.

Ljetos nije uspio otići na Pamir zbog toga što je međunarodna ekspedicija u kojoj je najavio učešće otkazana u poslednjem trenutku. Često je isticao žal što mu je na taj način izmakla i naša ekspedicija na Alpe, koja je bila uspješna. Govorio sam mu da se ne brine, Mon Blan je tu i nikuda neće otići. Ali, tačno je, planine nikud ne idu, ali idemo mi, odlaze ljudi, ponekad bez pozdrava i na način koji niko nikada neće razumjeti i shvatiti. Umjesto planinskih visina Dragan je izabrao da penje bezdimenzionalne visine u kojima nema studeni ni zaleđenih vena. Izabrao je na način pred kojim „zapire ljudsko poznanje“. Zanijemili su svi koji su saznali strašnu vijest, a posebno mi koji smo ga dobro poznavali i sa kojim smo dijelili te veličanstvene trenetke na planinama. Jer, teško je shvatiti i prihvatiti da je čovjek takvog smirenja i sa toliko životnog iskustva mogao udariti na svetinju života, posebno života kojeg on sam daruje.

Ne može niko, posebno ne mi koji od planine pozajmljujemo energiju za svaki životni izazov i borbu, opravdati niti shvatiti toliku muku da bi se platila takvom cijenom. Ali, zbog svih onih zajedničkih momenata koji zauvijek ostaju u našim dušama, zbog one energije zajednički stvarane koja je mnoge motivisala da se vrate sebi i prirodi, dužni smo pomoliti se Bogu za upokojenje duše prijatelja. Mi nismo tu niti da opravdavamo niti osuđujemo. To je Božija nadležnost a samo on zna šta je u svakoj ljudskoj duši koja je najviša tajna…

Dragane, iako si bio stariji, znao si tražiti i poslušati moj planinarski savjet. Sada žalim što nisi tražio savjet i u tvojoj najtežoj borbi. Nisi smio uraditi to. Kako te pogled na planinu ne vrati snovima o kojima smo pričali? Koja se muka može platiti ovakvom užasnom cijenom? Ovdje “ljudsko zapire poznanje”…

Milan Radović