Kada me je Dragan Jaćimović pozvao da na Komovima asistiram u organizaciji uspona i vježbe ženskoj ekspediciji koja se sprema za Himalaje, prihvatio sam bez razmišljanja. Biti u društvu sedamnaest žena na planini i obučavati ih tehnikama kretanja u zimskim uslovima je bio prilično lijep izazov.

Datum: 28.02.-02.03.2014.;

Planina: Komovi;

Vrh: Vasojevićki Kom 2461 mnm;

Učesnici: Radmila Krgović, Biljana Medenica, Milan Radović + ženska himalajska ekspedicija Extreme summit team-a;

U petak veče, zajedno sa dvije dame, učesnice serije trening tura za prvu žensku himalajsku ekspediciju u organizaciji Extreme summit team-a, Biljanom Medenicom i Radmilom Krgović zapućujem se prema Komovima. Vremenska prognoza ne najavljuje baš dobar vikend za planinarenje, ali ranije obećanu asistenciju mojim starim prijateljima Draganu Jaćimoviću i Aleksandru Rašinu na trening turi na Komovima, morao sam da ispoštujem. I pored prilično lijepog izazova, 17 žena na turi, moje klupske kolege se nijesu odlučile da krenu na Komove. Neko je bio zauzet, neko je vjerovao prognozi, a neko je otišao na drugu stranu…

Elem, stižemo na Trešnjevik, snijega na putu nema iako je tokom dana padao u Kolašinu. Ostavljamo auto kod kafane, pakujemo teške rance, i polako, snijegom i ledom prekrivenim asfaltom idemo do katuna Štavna. U planinsku kuću (kolibu) PK Železničar na Štavni stižemo u 23 h, nakon 1,45 h pješačenja. Kasno je da bi Radmila i Biljana širile šator, to ostavljaju za sjutra, pa svo troje spavamo u kolibi koja je prilično neadekvatna za zimski boravak u njoj. Nema peć, a ispod krova nije pokovana tako da velike šupljine propuštaju vjetar i mraz, pa je spavati u njoj jednako kao da spavate napolju. U takvim uslovima šator je bolje rešenje.

Budimo se rano. Ivona Jočić iz Berana koja je stigla na Trešnjevik istovremeno sa ekipom iz Srbije telefonom me kontaktirara za putanju kretanja. Cijela ekipa na čelu sa Rašinom stiže oko 8 h. Dan je, za razliku od prognoziranog, odličan. Nebo prošarano oblacima, ali sunčano je i bez vjetra. Dok su djevojke postavljale šatore, sa Rašom dogovaramo što nam je činiti. Usaglašavamo se da je najbolja opcija da iskoristimo povoljne vremenske prilike i organizujemo uspon na Vasojevićki Kom danas, a da sjutradan, za kad su najavljene padavine organizujemo kurs kretanja po fiksnom užetu.

Saopštavamo djevojkama plan, koji prihvataju bez pogovora i  dogovaramo pokret u 10 h. Velika grupa je bila spremna u 10,20 kada krećemo prema padini Vasojevićkog Koma. Ja idem na čelu kolone, a na začelju je Raša. Između 17 djevojaka, spremnih da i iz ove ture i sebe izvuku maksimum i pokažu spremnost za velike domete u visokogorstvu. Nakon vožnje cijele noći i pješačenja sa Trešnjevika koje je trajalo gotovo 2 sata,  nije bilo lako krenuti na, obzirom na stanje snijega, prilično zahtjevan uspon. Na početku uspona, na 1830 mnv pravimo pauzu za poslednje provjere opreme, namještanje dereza i dogovor za uspon. Krećemo zimskom rutom, direktnim usponiom, kuloarom prema stijenama sa lijeve strane. Smjenjuju se dionice različitog snijega. Na pojedinim djelovima snijeg je dubok i jako se propada, a onda dođe na red dionica na kojoj je stari snijeg zaleđen i cepin ne pomaže previše, a novi debljine desetak cm pravi problem derezama. Obzirom na eksponiranost koja je ozbiljna i na dužinu kuloara, kretanje u ovim uslovima je jako zahtjevno i za ozbiljne i iskusne visokogorce. Ipak, djevojke napreduju bez  ijedne riječi koja bi oslikavala napetost, strah ili umor. Ekipa za respekt. Još kada vam svaka djevojka kaže da vas voli, onda je vodiču lako, bez obzira koliko morao da prti.

Sa dobijanjem na visini, otvara se pogled na Bjelasicu, Sinjajevinu i Moračke planine. Djevojke ne mogu da sakriju oduševljenje prizorom koji pruža uspon na Komove, pogotovu one koje su ovdje prvi put, a takvih je dosta. Sami vrhovi Komova su u magli, tj. niska oblačnost je zatvorila stjenovite forme ove planine, ali bez obzira na to, svi uživamo u pravom zimskom ambijentu i usponu. Na vrhu kuloara pravimo pauzu za odmor. Jedan zec „kapitalac“ nam presijeca put i izaziva opšte oduševljenje. Vidjeti životinju u ovim uslovima i surovom ambijentu je još jedna slika koja upotpunjuje uživanje i razlog više da se odupremo limitima koji nas prate.

Nastavljamo traverzirati, stalno se penjući prema prevoju „Vera Vincek“. Na prevoju nas dočekuje nešto jači vjetar. Nastavljamo ponovo jako eksponiranom padinom, direktno prema grebenu. Već su se na planinu navukli gušći oblaci, znatno je hladnije, stiže i umor, prošlo je više sati u konstantnom penjanju. Ipak, sve učesnice podnose izazove sa širokim osmjehom i zadovoljstvom u očima. Na kraju grebena, tamo gdje staza zavija na južnu padinu Vasojevićkog Koma, pod dejstvom vjetra stvorena je, ne toliko zahtjevna koliko opasna barijera. Sniježni nož dužine desetak metara u kombinaciji sa bjelinom kojom je obavijena planina, je detalj o kome treba razmisliti. Nije moguće sa sigurnošću utvrditi gdje sniježna naslaga stoji čvrsto na tlu a u kom dijelu je streha. Već je kasno da bi postavljali uže, pa Raša odlučuje da se ovdje, desetak minuta hoda prije vrha, okonča uspon. Ne bi da rizikuje, a želi i da testira dame kako reaguju na teške odluke. Uvijek je želja za vrhom jaka i što je vrh viši to je odluka da se odustane od vrha teža. Na ekspedicijama na visoke planine svijeta od ključne je važnosti da postoji dobra atmosfera u timu i da se pezpogovorno prihvataju odluke vođe ekspedicije. Ako je suditi po ovoj reakciji, koja god od djevojaka bude u timu, dobro će funkcionisati na Himalajima. Možda je neozbiljno da na osnovu jedne ture donosim zaključak, ali to je moje iskustveno mišljenje.

Raša polako, nakon fotografisanja, vraća djevojke nazad a ja nastavljam prema vrhu. Slijedeći instikt i iskustvo, prelazim ovaj sniježni nož sa koga zjapi provalija sa obje strane stotinama metara. Nakon tih desetak metara opreza, prelazim na južnu padinu sa koje je vjetar omeo snijeg, spuštam se dvadesetak metara prema ploči posvećenoj Pavlu Miloševiću, pa onda naviše do piramide koja označava kotu 2461 m iznad mora.Tačno je 15,15 h, bezmalo je 5 sati od kretanja sa katuna Štavna. Skidam ranac i upisujem se u knjigu uspona, u ovoj godini niko nije posjećivao Vasojevićki. Hladno je, sa jakim vjetrom, pogled je potpuno zatvoren pa odlučujem da odmah krenem nazad. Uspijevam da napravim jednu fotografiju na vrhu i krećem u povratak kako bih stigao ekipu i pomogao u povratku koji je uvijek teži i opasniji pogotovo u ovim uslovima.

Stižem ih na eksponiranoj padini iznad Verinog prevoja, prolazim kolonu kako bi prešao naprijed. Na prevoju pravimo pauzu da bi stavili pojaseve. I ovo je dio vježbe, da na planini u prilično zahtjevnim uslovima obuku pojas, pravilno ukače cepin i pripreme opremu za osiguranje. Ipak, za dodatno osiguranje nije bilo potrebe, a ni vremena, pa soliramo direktno niz kuloar. Neke od djevojaka su najrizičnije djelove otpenjavale, eto ovdje su imale odličan „poligon“ za uvježbavanje i ovog načina kretanja koji je prilično zahtjevan.

U kamp stižemo u 17,45 h, u sami sumrak. Djevojke se odmah bacaju na posao, spremanje jela i spremanje šatora za noćni odmor. Veče je donijelo novu gomilu oblaka, planina se zatvarala sa svih strana. I tada konstatujemo da je jutrošnja odluka da krenemo na uspon bila prava.

U nedelju ujutru, već u 7 h svi smo bili na nogama. Još sat vremena kuvanja kafa i čija, spremanja doručka u u 8 h krećemo prema padini Vasojevićkog Koma. Danas je po planu obuka u tehnikama kretanja uz fiksno uže, žimarenje i absajl, kao i zaustavljanje cepinom prilikom pada. Snijeg pada, planinu su prekrili oblaci, a raspoloženje je na nivou. Svaka od odjevojaka prilazi vježbi ozbiljno jer žele a savladaju tehnike i iz ove obuke izađu za novo iskustvo koje će im približiti i najsurovije planine u zimskom periodu.  Posebno je bila zanimljiva vježba zaustavljanja cepinom. Puno smijeha i duhoviti komentari razbijali su sivilo sniježnog dana na Komovima. Djevojke su brzo savladale ovu tehniku, neke su uspijevale i da u najkomplikovanijim padovima školski odrade zaustavljanje. Pored prijateljstva sa ekipom Extreme summit team-a koje me obavezivalo da pružim asistenciju na ovoj trening turi, meni je bilo zadovoljstvo raditi sa ovim djevojkama jer su sve bile motivisane i odgovorno su prišle svojim obavezama. Sve u svemu, bila je ovo jedna sjajna atmosfera, a Komovi odavno nisu dočekali ljepšu grupu. Uživali smo u još jednom vikendu provedenom na planini.

Oko podne završavamo sa vježbama, brzo se pakujemo i krećemo nazad prema Trešnjeviku, ostavljajući Komove da sanjaju svoj zimski san, zahvalni što nam je ova predivna planina omogućila još jedno uživanje u vikendu provedenom na njenim padinama.

Djevijkama želim dalje napredovanje i usavršavanje, mnogo lijepih trenutaka na planini, a onima koje se kvalifikuju za Himalaje da svoja iskustva nesebično podijele sa mlađim i nesikusnim planinarima. To je pravi pristup i put do zdravih stilova života kojima bi svi trebalo da težimo i damo doprinos.

Milan Radović

Komovi, 01.03.2014.