Ideja da jedna od akcija obilježavanja dvogodišnjice kluba ne bude planinarska, ali svakako u prirodi, pokazala se odličnom. Prvi vikend septembra proveli smo kampujući na obali Pivskog jezera u Plužinama i krstareći ovim magičnim jezerom.Pivsko jezero je vještačko jezero nastalo izgradnjom brane Mratinje, koja je sa svojom visinom od 220 m jedna od najviših u Evropi. Jezero je dugo 42 km. Potapanjem ovog dijela kanjona rijeke Pive potopljena je neponovljiva ljepota, ali, mora se priznati, nastala je nova i specifična ljepota i vrijednost koja, na žalost, još uvijek nije valorizovana. Ako se što urezalo u moje pamćenje iz djetinjstva to je izgradnja ovog velelepnog objekta, duboko u kanjonu ispod moga sela, ili još preciznije ispod kuće u kojoj sam proveo jedan dio svog djetinjstva. Sva ta buka moćnih mašina koja se prolamala kanjonom, pa slika visećeg mosta rastegnutog sa jedne na drugu stranu obale iznad gradilišta i strah prilikom njegovog prelaska, doduše u majčinom naručju, još uvijek su svježi u mom sjećanju. Tada nisam znao da je u pitanju izgradnja najvećeg infrastrukturnog objekta u Jugoslaviji sedamdesetih godina, i da će ova brana promijeniti ne samo pejsaž ovog kraja, već i klimu, način življenja i još mnogo toga.

Elem, od tada je prošlo 35 godina, prepješačio sam svaku stopu Pive i njenih visova, ali, nisam plovio tirkizno plavom površinom jezera. Praveći plan obilježavanja dvogodišnjice Visokogoraca Crne Gore, pored korisnih akcija i uspona na vrhove, dogovaramo kampovanje na nekoj lijepoj lokaciji, druženje i uživanje. A koja bi bila ljepša od obale Pivskog jezera?

U subotu ujutru 03. septembra kreće prva ekipa, Jelena, Boris, Duško i ja. Tovarimo moj desantni čamac za 10 osoba i pravac Plužine. Na obali jezera podižemo kamp. Dok Duško, Jelena i ja pripremamo čamac, Boris je zabacio udicu i bukvalno u prvom pokušaju izvukao ribu. Jelena je zapovijednim glasom tražila da se riba pusti,  a Boris nije imao šansu ni da protestvuje… Ipak ćemo se doveče morati zadovoljiti ćevapima, kobasicama i vratom iz frižidera, a pastrmka je, zahvaljujući Jeleninoj bolećivosti, nastavila svoj život. Samo da bude opreznija jer na obali jezera peca mnogo ribolovaca.

Nakon kratke pripreme našeg čamca, startujemo sa krstarenjem. Idemo u pravcu brane i pristajemo na lijevoj obali jezera ispod pećine u kojoj su entuzijasti iz Plužina napravili klupe i stolove, osposobili roštilj, šank i druge sadržaje za odmor i objed tokom krstarenja. Nakon polustanog zadržavanja upućujemo se prema mostu i krstarimo prema Komarnici. Uživanje u vožnji jezerom i pogledu na moćne stijene okićene borovima garniramo kupanjem na sred jezera. Voda je prilično topla, Borisu smo bacili spasilačku bovu i tako ga vukli po jezeru. Vraćamo se u kamp gdje nas čeka Dragan sa porodicom. Sada sa njim i malim Ivom krećemo u novo krstarenje i nakon sat vremena provedenih na jezeru vraćamo se u “luku”. Popodne stižu  Đaja, Zoran i Marija, pridružuju nam se i prijatelji iz PD Piva i druženje može da počne. Đaja priprema roštilj pa uz njegovo majstorstvo i hladno pivo dočekujemo vrijeme za spavanje.

U nedelju rano ujutru sa Marijom, Đajom i Zoranom pravimo jedan đir do pećine i odmah se vraćamo nazad jer njih troje odlaze u kanjon Nevidio. Mi nakon doručka i kafe u obližnjoj ljetnjoj kafani ponovo krećemo na krstarenje. Ovoga puta idemo prema Mratinju uživajući u fantastičnom kanjonu i nevjerovatnoj i jedinstvenoj boji jezera. Voda je, čini se, još toplija nego juče, pa ne propuštamo kupanje na jezeru čija je dubina 188 metara. Vraćamo se u popodnevnim časovima u Plužine kako bi se spakovali za povratak. Sve u svemu, bilo je ovo prekrasno iskustvo i doživljaj koji preporučujemo svim ljubiteljima prirode. U Plužinama postoje ljudi sa svojim brodićima koji organizuju krstarenje jezerom, pa svi koji su zainteresovani mogu da se organizuju i ponesu iz ovog fantastičnog kraja nezaboravno iskustvo. Ako se tome pridoda splavarenje obližnjom Tarom ili bajking Pivskom planinom, ili penjenje vrhova Durmitora sa jedne, i Maglića i Bioča sa druge strane, onda oni što vole aktivni odmor mogu u ovim krajevima pronaći sve vrste zadovoljstva.

Na žalost, i pored ovih izvanrednih potencijala, opština Plužine nema velike koristi jer nisu valorizovani na pravi način. Dovoljno je reći da “crnogorski Bled” kako Plužine nazva moj prijatelj Vlado Vujisić nema ni jedan kamp sa sadržajima koji bi omogućili kamperima da se zadrže nekoliko dana ovdje. Fantastična planinarska staza iz Mratinja na Maglić nije markirana, tako da je koriste samo iskusni planinari koji dobro poznaju ove krajeve. Nadamo se da će se to ubrzo propmijeniti i da će ove krajeve pohoditi ljudi sa svih strana svijeta jer im se ima šta pokazati. Što se tiče Visokogoraca, neće dugo vremena proći, opet ćemo u Pivu i na jezero, ovoga puta sa jačim motorom kako bi obišli svaki kutak magičnog jezera.

 Milan Radović