U okviru priprema za ekspediciju na najviši vrh Evrope, Elbrus, koju ćemo realizovati u julu ove godine, izveli smo uspješan uspon na Kučki Kom, najviši vrh impresivnih Komova…

Datum: 14. april 2018.;
Planina: Komovi;
Vrh: Kom Kučki 2487 mnv;
Učesnici: Marija Stanišić, Saša Popović, Slobodan Cmiljanić, Ćazim Fetahović, Nenad Jevrić i Milan Radović;
Savladana visinska razlika: 1028 m;
Ukupna dužina treka: 16,12 km;
Trajanje ture: 10:40:22 h;

Zima ne posustaje… makar, kada su u pitanju planine u Crnoj Gori. Prepune su snijega koji se polako stabilizuje i postaje povoljan za planinarske izazove. Vrijeme polako prolazi, sezona zimskih uspona takođe, zato je bilo potrebno da napravimo neku ozbiljniju akciju u sklopu priprema za Elbrus. Kako neki od članova ekspedicije rade i subotom nijesu bili u prilici da „odrade“ ovu zanimljivu turu, ali smo bili pojačani sa dva člana koja su često dio ekipe ali, na žalost, ovoga puta će propustiti Elbrus. Jedan član ekipe je istog dana penjao Vasojevićki Kom.

Nakon uvida u prognozu i najave dobrog vremena za subotu, u četvrtak veče se dogovaramo da pokušamo uspon na najviši vrh Komova, izazovni Kučki Kom koji je u sezoni snijega još atraktivniji i izazovniji. Već sutradan poslije posla uslijedilo je okupljanje i iz dva pravca dolazak na Trešnjevik. I ovoga puta naš domaćin kod koga smo se smjestili na katunu Štavna (sat vremena pješačenja sa Trešnjevika) je Mikša Ćulafić. Pravi domaćin, tradicionalnog gostoprimstva i manira, čovjek koji na najbolji način turistima i posjetiocima Komova otkriva ljepote ovoga kraja. Smještajne prostore održava čistim, i u ovo doba godine kada je put do samog katuna neprohodan ima uslova da posluži piće i hranu, tako da ga preporučujemo svim planinarima koji imaju namjeru doći na Komove. Kod Mikše je uvijek domaćinska atmosfera…

U subotu ujutru ustajemo u 3,30 h. Spremanje se malo odužilo tako da smo start ture pomjerili za 4,30 h. Noć je vedra, temperatura ispod nule, snijeg prilično zamrznut. Komentarišemo kako je falilo još dva stepena u minusu pa da površica drži do podne…

Zajedno sa četveročlanom ekipom koja ovog jutra penje Vasojevićki Kom krećemo iz Božićkog katuna na kome se nalaze Mikšine vikendice i odlazimo do livade Konjic u podnožju Vasojevićkog Koma gdje se razdvajaju ljetnje staze. Mi nastavljamo ljetnjom varijantom traverzirati prema Međukomlju. Ubrzo, već preko prvog sipara shvatamo da je greška što smo donijeli odluku da krenemo tim smjerom jer je strmina jako eksponirana i na dosta mjesta se ne može traverzirati normalno već otpenjavajući ili bočnim kretanjem uz zabijanje cepina do kraja što jako usporava kretanje i crpi snagu. Jedina povoljna okolnost je što je još uvijek mrak, snijeg u gornjim dijelovima je stabilan i drži tako da nema opasnosti od kamenih ili sniježnih lavina koje su ovdje česte kada sunce krene da „radi“ svoj posao…

Nismo imali drugog izbora ni mogućnosti da izmijenimo smjer kretanja pa smo uz dosta opreza i priličnu sporost koju su diktirali uslovi snijega i padine, stigli u Međukomlje prilično iscrpljeni i za puna tri sata hoda. U Međukomlju nas dočekuje fascinantna slika koja uvijek oduševi, izazove neko posebno treperenje u duši i tijelu, koliko god puta se našli na tom mjestu… Moćne stjenovite barijere okićene snijegom koje okružuju ovaj velelepni amfiteatar, ostavljaju nas bez daha i daruju ljepotom nad ljepotama pružajući mogućnost da i fizički doživimo koliko smo mali u odnosu na prirodu i njene sile. U vrijeme svitanja kada prvi sunčevi zraci padnu na moćne stijene Kučkog Koma i Srednjeg Koma i pretvore ih u zlatno grumenje iz sna o planinarskom raju, privilegija je i sreća naći se na zaleđenim padinama ovog amfiteatra…

Ekipa koja se uputila na Vasojevićki Kom je već na vrhu, čujemo njihovo dozivanje a potom ih i vidimo na samom vrhu. Nama uspon praktično tek počinje jer nam traverziranje do Međukomlja nije donijelo novu visinu već samo približavanje najvećem od trojice komovske „braće“ kako ih nazva Nešo Jevrić, član naše „odprave“…

Kroz Međukomlje imamo i prilično jak i hladan vjetar ali on je tu tek da upotpuni ovaj doživljaj za sva čula, put sa koga se uvijek vratimo bogatiji, ispunjeniji, smireniji… Svjetlosna prelamanja preko grebena Vasojevićkog Koma i Bavana koja se oslikavaju na drugoj strani amfiteatra, Kučkom i Ljevorečkom, donose sliku u dvije nijanse, sliku moćne planine odjenute velikim bijelim pokrivačem iako je polovina aprila. Snijeg je prilično tvrd i dobro drži tako da napredujemo dobro idući cik-cak uz strmu padinu. Nema potrebe ići ljetnjom varijantom prema Ćafi od Carina već direktno penjemo uz padine Kučkog Koma koje su u ljetnjim mjesecima siparne i nemoguće za uspon.

Pod stijenu Kučkog Koma dolazimo oko 10 h, pratimo ljetnju stazu i prema grebenu penjemo direktno uz strmi sniježni jezik koji se zadržao u kuloaru, desno od stjenovite ljetnje varijante. Ne znamo šta nas čeka na grebenu, ali izlaskom gore doživljavamo novo oduševljenje. Pogled na sve četiri strane završava na planinama, bliže i dalje, ne znamo gdje prije pogledati. Nemamo puno vremena za uživanje u pogledu jer treba savladati najopasniji dio današnje avanture, vršni greben okićen oštrom sniježnom kapom koja izgleda poput onih italijasnkih kapa Musolinijeve vojske. Ne znam kako mi ona pade na pamet ali oštri brid sa čije se ivice strmoglavo spuštaju ambisi na obje strane pomalo izazivaju jezu i podsjećaju na tu kapu koju smo gledali u partizanskim filmovima…

Oprezno prelazimo dio grebena koji je nešto širi i dolazimo do prve strehe. Procjenjujem da nije potrebno postavljati fix. Pravim stopnike u strehi hodajući bočno i osiguravajući se bajlom za, još uvijek prilično zaleđeni vrh strehe. Onda opet stjenoviti dio grebena sa koga je vjetar oduvao sniježnu kapu pa ponovo streha. Tu već procjenjujemo da je potrebno postaviti uže radi sigurnog prelaska jer taj dio treba preći bukvalno balansirajući ivicom sniježnog grebena. Pogled na jednu ili drugu stranu mora proizvesti malo straha i u takvoj situaciji sigurnost koju pruža činjenica da ste ukačeni na fiksno uže pomaže da taj strah ne parališe noge i osigura koncentraciju na naredni korak… Sve u svemu, jedna dionica koja je izazovna i upotpunjuje ukupnu sliku i zadovoljstvo učinjenim i savladanim usponom…

Cmika me osigurava dok prelazim ovaj dio grebena i na njegovom kraju pronalazim isturenu stijenu koja mi služi da postavim štand. Cmika to isto radi na svojoj strani grebena i, polako, jedan po jedan član tima, bezbjedno prelaze pod sami vrh.. Potom, nekoliko metara penjanja u stijeni i na vrhu smo pored metalne šipke na najvišoj tački mitskih Komova. Desetak minuta je prije 11 h, tačno po planu…

Uslijedilo je slikanje, potom i upisivanje u knjigu uspona na vrhu i tako je odlepršalo bezmalo sat vremena… Ali, teško se odvojiti od svih tih vrhova, od slika koje staju u pogled i želju… Jednu jedinu. Da se nastavi taj put, put vrhova i planina i da on traje. Jer, jedino je to važno za nas koji živimo životom pečatanim prirodom i planinom, vječnom energijom koja se ne može pronaći u drugim dimenzijama ovog šara kojim hodimo i koji nam je Bog dao na korišćenje. Da se nastave ti trenuci koji su iznad svega što dobijamo od života jer oni nose u sebi mjeru slobode, duševnog mira i vječnosti… Da se nastavi ta emocija koje ne prestaje, samo se umnožava novom ljepotom sa svakim korakom, bio on na stabilnom sa pogledom na moćne stijene i padine, bio na krušljivom i uskom grebenu ili sniježnoj strehi gdje je pogled prikovan samo na narednu stopu i gdje se više lebdi nego hoda… To je ta filozofija uspona koji se, u stvari, dešava u čovjekovoj duši u isto vrijeme za koje nam koraci mole planinu za dozvolu da budemo dio nje i uživamo u njenoj ljepoti…

U povratku, snijeg je značajno mekši ali uspijevamo da greben savladamo bez najmanjeg problema i bezbjedno. U podnožju stijene, na visini od oko 2300 m pravimo prvu veću pauzu za objedovanje, odmor i uživanje na suncu…

U silasku odlučujemo da pomjerimo traverzi prema Štavni u dno padine, prema Ljubaštici, jer bi povratak istom stazom bio jako nebezbjedan jer prijeti opasnost od lavina koje se otiskuju niz padine i kuloare Vasojevićkog Koma.

Povratak se odužio zbog prilične iscrpljenosti i jakog zračenja, posebno penjanje iz Ljubaštice na Štavnu. Stižemo kod Mikše nakon nešto više od 10,5 sati provedenih na planini. Dočekuje nas domaćin sa hladnim pivom i ekipa sa Vasojevićkog, Danijela, Sanja, Rade i Vladeta… Uživamo u pogledu na Komove i ukusu piva koje je, uvijek, nakon dobre planinarske ture, posebno dragocjen…

I tako… Svaki tren proveden na planini je dio poezije kojom treperi duša planinarska. Postoje dani kada je planina posebno lijepa, ako se ta ljepota uopšte može gradirati. Ovo je bio jedan od tih dana. Vjerujem da isto osjećaju svi članovi ekipe koja u dva dana druženja nije imala drugu temu osim planine i emocije koju dobijamo od nje. To je ono što me, kao nekog ko će voditi još jednu značajnu ekspediciju, raduje. Žao mi je što i ostali članovi tima nisu bili dio ove priče ali biće još prilika…

Milan Radović

Kučki Kom 14.04.2018.