Umjesto na Badnji dan kako je bilo planirano, na Maganik smo ove godine krenuli dva dana kasnije,  na drugi dan Božića. Pohod smo odložili zbog lošeg vremena i to se pokazalo kao vrlo pametna odluka jer je vrijeme za uspon 8.januara bilo skoro pa idealno. Kažem “skoro”  jer je nedostajao snijeg, pa smo do katuna Poljana umjesto po njemu gazili po suvoj zemlji i imali u sred zime praktično ljetnje uslove.

Datum: 08.01.2014.;  

Ruta: Selo  Granica 1000 m – katun Đatlo (1350) – katun Poljana 1650 m – Međeđi vrh 2139 m;

Visinska razlika: 1100 m;

Vrijeme provedeno na usponu: 3 i po sata;

Vremenske prilike: pretežno vedro sa umjerenim hladnim vjetrom na vrhu;

Broj učesnika: 7;

Učesnici: Radisav Rakočević, Janko Šćepanović, Milan Radović, Boris Čelebić, Marko Rešetari Ivo Perčin;

Vođa uspona: Dragan Bulatović;

U skladu sa dogovorom od prethodne noći, Visokogorcima Milanu, Borisu i Marku  pridružio se u 6 sati u Podgorici Ivo  Perčin koji je krenuo dva sata ranije iz Tivta. Druga ekipa u kojoj smo bili Radisav Rakočević, Janko Šćepanović i ja krenula je, takođe, u 6 sati iz Kolašina. Sastali smo se oko sat vremena kasnije kod mosta Presjeka, na mjestu gdje se sa magistralnog puta Podgorica-Kolašin skreće prema rovačkim selima Trmanje i Gornja Rovca. Nakon srdačne razmjene novogdišnjih čestitki i želja, među kojima su naravno bile i one za nove planinarske podvige, odmah nastavljamo vožnju uskom i krivudavom cestom prema selu Granica. Odatle je zbog veoma lošeg puta podgoričko-tivatska ekipa  nastavila pješice, dok smo nas trojica sa malenim ali moćnim terencem Daihatsu Terios nastavili do katuna Đatlo, mjesta našeg budućeg planinarskog doma. Nadamo se da ćemo ove godine započeti izgradnju ovog za nas veoma važnog infrastrukturnog objekta koji će nesumnjivo doprinijeti boljoj planinarskoj i turističkoj valorizaciji Maganika. Vjerujemo da bi postojanje jednog ovakvog objekta uz naše znanje, iskustvo i dokazani entuzijazam  moglo pretvoriti Maganik u regionalni centar ekstremnih sportova.

Razloga za društvenu i ekonomsku opravdanost izgradnje ovakvog objekta  ima napretek ali ovom prilikom ćemo pomenuti samo neke od njih:

–          Maganik je Mag među planinama,  sa svojim prirodnim i kulturnim atrakcijama  predstavlja top planinarsku destinaciju za  alpiniste, speleologe, planinske bicikliste i dr. Forme kraškog reljefa poput Treštenog vrha, kanjon rijeke Mrtvice, surovi katuni Razbjena jela i Tisovo brdo, Savina lazba…, brojne jame i pećine među kojima se ističu nedavno otkrivena Iron Deep (najdublja jama u Crnoj Gori sa za sada otkrivenom dubinom od preko 1000m i vertikalom od 400 m) i još nedovoljno istražena pećina Vranštica u selu Mrtvo Duboko. Sve ovo su  svjetski prirodni fenomeni koji na ovo područje privlače  ljubitelje ekstremnih sportova iz cijelog svijeta. Podizanjem planinarskog doma i stvaranjem uslova za udoban jednodnevni ili višednevni boravak broj posjetilaca će biti mnogo veći.

–          Postigli smo  sporazum sa Planinarskim savezom Crne Gore  po kome će  PK “Visokogorci Crne Gore” biti domaćin planinskih staza (brinućemo se o identifikaciji, markiranju, postavljanju signalizacije i održavanju planinskih staza) na Maganiku i dijelu Moračkih planina. Ove godine krećemo sa markiranjem prvih planinarskih staza na ovoj planini.

–          Na Maganiku kao ni na okolnim planinama u prečniku od 60 km,  ne postoji nijedan planinarski dom ili objekat slične namjene.

–          Centralna pozicija. Planinarski dom će biti podignut na lokaciji Đatlo i biće udaljen 40 km od Nikšića, 50 km od Kolašina  45 km od Podgorice i oko 45km od Danilovgrada.

–          Vrhunska biciklistička staza Top Trail 2 prolazi pored samog doma, dok staze Top Trail 1  i Top Trail 4  prolazeu njegovoj blizini.

–          Nekoliko planinskih staza iz Nacionalne i lokalne  mreže prolazi pored ili u blizini budućeg Doma.

Izgled našeg budućeg doma na Maganiku

Dok sam objašnjavao navedene razloge Radisavu i Janku i pokazivao im lokaciju našeg budućeg doma, Milan se  javio telofonom da je njegov dio ekipe blizu, pa smo nastavili dalje, da bi se uskoro sastali sa njima kod  Vuksanove vode.

Nakon kratke puze i okrepljenja suvim voćem i hladnom planinskom vodom nastavili smo dalje strmim livadama za koje smo konstatovali da bi mogle poslužiti kao mini ski centar, čime bi se tokom zimskih mjeseci dodatno obagatila  planinarsko – turističko ponuda Maganika. Početak ove zime je zbog nedostatku snijega zaista izuzetak, za koji se nadamo da neće postati pravilo, pa smo, umjesto sniježnog pokrivača, na livadama iznad 1400 m vidjeli procvjetalo cvijeće. To što usred zime na planini nema snijega i nije baš pružalo ugodan osjećaj. Posebno ako, poput mene, imate na nogama plastične cipele “Asolo 8000”.

Pravi zimski uspon zapravo smo započeli tek od katuna Poljana (1595 m), odakle smo nastavili  snijegom prošaranom  južnom  padinom prema Međeđem vrhu. Milan, Radisav, Ivo i Ja smo izveli prvo ponavljanje smjera “Božica” (prvi put penjan 2013.), dok su Boris, Janko i Marko u gornjem dijelu izašli desno iz smjera i popeli novi koji su nazvali “Mali maljugani”. Na Međeđem vrhu 2139 m  uživali smo oko sat vremena u hrani i piću, te jasnim i prekrasnim vidicima na sve crnogorske planine od mora do Durmitora. Povratak je uslijedio uobičajenom rutom niz Čistu  stranu pa preko katuna Maganik do Poljane, s tim što su Boris i Marko uhvatili neku prečicu direktno ispod Čiste strane do katuna Poljana. Konačno lijepi doživljaj ovog zaista prekrasnog dana upotpunili  smo, đe bi drugo nego po starom dobrom običaju, u krčmi kod našeg prijatelja Raša u Međuriječju. Dok su se krčmom  orile, srećom još nezaboravljene, pjesme poput one “Oj da mi te sresti neđe, u rovačke, mala, međe…”,  pilo se  pivo i rezala domaća  slanina, a neki  bogami  nijesu odoljeli ni  mirisu  starog dobrog kotrobana.

                                                                                                                 Vođa pohoda

                                                                                                         dr Dragan Bulatović

Maganik (08.01.2014.)