Taj veliki MAG, ponekad MAGlovit, ali uvijek MAGičan, između ljutih stijena kučkih sa jedne, i komovskih sa druge strane, baš kao čuvar svoje sestre Crne Planine, uzvišen i ponosan stoji MAGLIČ.

Datum:    19.12.2021.

Planina:   Maglič, 2141mnv (Kuči)

Učesnici: Ivan Kalezić, Marko Rešetar

Na pitanje ‘hoćemo li u nedjelju na skijanje’ odgovaram kao pred matičarem, jednim velikim DA. Zato što je to poziv za Maglič i zato što je od Kaleze, čovjeka s kojim biste otišli na kraj svijeta, a da pritom ne brinete ni o čemu.

Skije, rančevi, biperi, sonde, čvarci, pivo, sve spremno za put.

U 5:30h krenusmo iz ravne Zete, ne skroz naspavani, ali želja da kliknu vezovi i krene se ka vrhu razbija pospanost. Uz dobru muziku i pogled na igru mjeseca i oblaka iznad Kamenika put prođe brzo i već smo na Veruši. Na našu sreću put je očišćen do „kapele“ što znači 3, odnosno 6km hodanja manje.

Temperatura -5, bez vjetra, provejava slab snijeg. Novog pršića 10, a ukupno oko 25cm snijega. Uslovno za lavine, ali o tom potom. Poslije 4km laganog hoda stižemo u katun Mokra gdje kod bivše vojne karaule pravimo kratku pauzu. Zatim nastavljamo kroz šumu s namjerom da prođemo pored kolibe našeg druga, kuda vodi i prečica ka gore, ali bezuspješno. Ne uspijevam da nađem stazu kojom sam prošao više puta. Kale s razlogom negoduje što smo bespotrebno izgubili skoro sat vremena, ali kako je on čovjek koji ne umije da se ljuti ni zbog krupnijih stvari, nabacuje osmijeh i regularnim putem nastavljamo dalje.

Katun Bušat, mjesto u samom podnozju Magliča, lijepo i surovo. Odavde kreće glavni uspon, sa 1600 na 2141mnv. Snijeg postaje raznolik. Skije propadaju od 5 do 20cm. Na početku prvog strmijeg dijela, oko 30 stepeni nagiba, radimo lavinski test. Pokazuje da je na pola metra rizičan sloj, ali ta dionica je kratka i rizik je minimalan. Izlazimo na greben sa kojeg imamo još oko 300m visinske. Ovdje već ima vjetra, koji svakim korakom postaje sve jači. Sunce bije tešku bitku sa oblacima koji se ne daju rastjerati. Korak po korak kroz sve jači i hladniji sjeverozapadni vjetar stižemo do crvene kutije. Nismo presrećni što je sunce izgubilo bitku jer ne možemo da uživamo u veličanstvenom pogledu i gubimo 150m visinske razlike prelijepog skijanja, ali sad je sve manje bitno od pitanja bezbjednosti. Vidljivost je svega par metara. Kale vadi GPS i polako otklizava ka dolje. Stajemo na svakih 10-15m da provjerimo pravac kretanja. Subjektivni doživljaji su pod tim okolnostima ipak malo drugačiji, pa je strah i od lavine na malo višem nivou. Desetak do petnaest minuta smo otklizavali dok smo izašli iz tog tetrapaka mlijeka i najzad progledali. Ispod nas je sada sve već čisto i kreću zavoji jedan za drugim. Ponovo smo kod karaule, ponovo stavljamo kože za prvi kilometar puta ka kolima, pa opet skidamo jer odavde put blago ide nadolje. Hitamo ka kolima, ka Ljakinoj kafani, ka domaćoj jabuci, pivu, čvarcima… umorni, nasmijani i zadovoljni, bogatiji za još jedno iskustvo i doživljaj. Ostavljamo tragove da ih vjetar pokriva, kako bi Maglič spreman dočekao neke nove goste, ljubitelje prirode i planine.

MARKO REŠETAR

[Show as slideshow]