Uspon na jedan od najtežih osamhiljadaša predstavlja prvi uspješan uspon crnogorskih planinara na vrh viši od 8000 metara. Po prvi put je Crna Gora upisana u spisak država koje su imale uspješan himalajski uspon. I to ne bilo kakav. A kakav je vrh u pitanju dovoljno je navesti neke statističke podatke: Do našeg odlaska ovaj vrh je za 52 godine popelo svega 308 planinara. Primjera radi, Everest su popela 3684 planinara. Na Manasluu su, do naše ekspedicije, poginula 63 planinara, što ga čini jednim od 4 vrha sa najvećim procentom smrtnosti. Među njima je i alpinistička legenda osamdesetih godina, Slovenac Jernej Nejc Zaplotnik. Evo kako je nama bilo:

Ekspedicija: „Manaslu 2008“

Trajanje ekspedicije: 27.08.2008.-10.10.2008.

Vrh: Manaslu 8163 m/nm;

Organizator i vođa ekspedicije: Extreme summit team, Dragan Jaćimović;

Učesnici ekspedicije iz našeg kluba: Dragan Bulatović i Milan Radović;

Nepal. Zemlja nevjerovatnih kontrasta. Zemlja dvije najveće svjetske religije-hinduizma i budizma i preko trideset naroda i plemena, iako jedna od najsiromašnijih država na planeti, dom je  duhovno najuravnoteženijih ljudi koje sam sreo na svojim putovanjima. Katmandu. Život milionskog, siromašnog  i mističnog grada odvija se na otvorenom. Ulicama bez trotoara, bez saobraćajnih znaka i signalizacije kreću se automobili, motori, bicikli, rikše, pješaci, krave, psi i majmuni koji skaču sa grane na granu i po simsovima zgrada. Iako od ranog jutra vlada neopisiva gužva, sve se odvija u potpunoj harmoniji. Nema svađe, ljudi su strpljivi i predusretljivi prema strancima.  Nepal je, ipak, najpoznatiji po spektakularnim prelivima svog pejzaža. Sve što smo vidjeli leteći helikopterom do podnožja “Planine duše”, ostavilo nas je bez daha. Od zelenih, kaskadno poređanih pirinčanih polja, preko šumovitih brda ispresijecanih stotinama pjenušavih rijeka sa fascinirajućim vodopadima, pa do zastrašujućih planinskih kolosa, čiji vrhovi vječito okovani snijegom i ledom, podupiru nebo nepoznate plave nijanse. Slike za nezaborav.

A nezaboravna je i slika Manaslua, Planine duše, koju smo ugledali odmah po dolasku u selo Sama Gaun na početnu tačku, kao i sve slike doživljene do vrha našeg najvećeg planinarskog uspona. Ljepota sa kojom smo se sreli doživljavajući ovu planinu prevazilazila je sve himalajske fotografije, filmske zapise, sve zapise pronađene na mnogim internet prezentacijama i časopisima. Prevazilazila je ljepotu snova našeg prvog susreta sa Himalajima,  sanjanog godinama.

Moćni Manaslu

Na padinama Manaslua

Manaslu je jedan od 14 himalajskih vrhova viših od 8000 metara. Visok 8163m, osmi je po visini, ali jedan od četiri najteža i najopasnija vrha na svijetu. Zbog svog geografskog položaja više je izložen monsunima, vrijeme je nestabilno, konstantno prijeti opasnost od lavina. Osim toga, uspon na ovaj vrh sadrži mnogo tehničkih poteškoća. Zato Manaslu nije često penjan, a uspon na njega smatra se izuzetno zahtjevnim. Poređenja radi na njegovom vrhu stajalo je dvanaest puta manje alpinista nego na Everestu. U pokušaju da se domognu ovog kolosa u srcu regije Gurka, na njegovim padinama je zauvijek ostalo preko 60 planinara, ili 23% u odnosu na one koji su uspjeli. Među njima i član prve jugoslovenske ekspedicije 1983. godine, Slovenac Nejc Zaplotnik, legenda svjetskog alpinizma. Nedavno je na ovom vrhu stradao Franc Oderlap, takođe Slovenac, čovjek koji je popeo Mont Everest, Čo Oju i mnoge druge svjetske vrhove.

U baznom kampu Manaslua, početkom septembra 2008. našlo se 350 planinara iz cijelog svijeta. Više nego što ih je popelo ovaj vrh za 52 godine od prvog uspona koji su izvršili Japanci 1956. godine. Na našem prvom susretu sa Himalajima upoznali smo  svjetsku penjačku elitu. Huanita Oirazabala, Edurne Pasaban, Kingu Baranowsku, Nives Meroi, Romana Beneta, zvijezde velikih alpinističkih nacija. „Planina duše“ ili, kako je alpinisti često zovu, “Planina ubica” testirala je našu spremu, znanje, iskustvo, strpljenje, taktiku, snagu tijela i duha preko četrdeset dana. Vrijeme najvećih iskušenja kroz koje je prošlo petnaest članova ekspedicije iz Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore i Italije, predvođenih Draganom Jaćimovićem. Većini je to bio prvi susret sa magijom zvanom Himalaji. Četrdeset dana u carstvu leda i snijega. Svaki novi dan, novo iskustvo i nova taktika u borbi za milost planine. Ko, ovdje, ne shvati da je planina gospodar, taj nema nikakve šanse da se nađe na njenom vrhu, a mnogi zauvijek ostanu u njenim ledenim njedrima.

Jedanaest dana iščekivanja

Manaslu, 8163 m/nm

U početku je sve išlo po planu. Bazni kamp na 4800 m, aklimatizacija na tu visinu, prvi visinski kamp na 5700 m. i pomjeranje visinske granice na koju smo aklimatizovani. Na toj visini odustaje najstariji član ekspedicije, prethodno je u bazi ostao još jedan zbog zdravstvenih problema. Planina nemilosrdno vrši selekciju. Dragan Bulatović i ja,  dobro podnosimo. Zbog bezbjednosti, raspoređujemo se u dvije grupe. Prva grupa odlazi na aklimatizaciju u c-2 na 6800 m. I, taman kad smo se mi iz druge grupe spremali za taj uspon, vođa ekspedicije radio vezom naređuje povlačenje, jer prognoze najavljuju obilne sniježne padavine. Vraćamo se u bazu, prva grupa pukom srećom izbjegava lavinu koju jedva preživljava naš najbolji Šerpas Padava, desetostruki osvajač Everesta. Narednih 11 dana snijeg pada bez prestanka, u baznom kampu se borimo da sačuvamo šatore od zatrpavanja. Vrijeme curi, raste nervoza, da li ćemo uopšte dobiti šansu da pokušamo uspon na vrh? U visinama bjesni mećava, planina je dobila drugu dimenziju, staze ne postoje, fiksna užad su pokidana, merdevine postavljene preko ledničkih pukotina, zatrpane. Neki od penjača iz drugih ekspedicija zajedno sa svojim Šerpasima pokušavaju probiti, ali ne ide. Vođa ekspedicije, koji sve vrijeme pokušava unijeti optiizam u ekipu, priznaje da su šanse male. Da li će toliko uloženog truda, priprema, novca, biti uzaludno? Mnogi nemaju dovoljno psihičke snage da izdrže iskušenje koje je nametnula planina. Svaki dan po neka ekspedicija napušta bazni kamp. Ostaju rijetki, najuporniji. Nada umire poslednja.

I onda, bukvalno u poslednji čas, sunce obasjava planinu, gledamo neizrecivu ljepotu Himalaja. Zbog velikog snijega koji je napadao, udružujemo više ekspedicija za juriš na vrh. Prema prognozama, imamo samo četiri lijepa dana, prije dolaska novog talasa padavina. Šerpasi javljaju da stari visinski kamp  na 6800 m. ne postoji. Ostao je zatrpan ispod 5 metara debelog sniježnog pokrivača, ne pomažu ni sonde da se detektuje. U njemu 6 boca kiseonika, nekoliko vreća za spavanje, gas, hrana… Sve iz početka. Postavljaju se nova fiksna užad, opremaju se novi kampovi. Prvi dan izlazimo do c-1 na 5700 m. Drugi dan, kroz dugački strmi kuloar i nekoliko vertikala i  pod stalnom prijetnjom ledničkih pukotina, lavina i ogromnih sniježnih seraka koji vise iznad nas, stižemo do c-2 na 6400 m. Prva grupa čeka da se neko probije do c-3, mi iz druge grupe ih, pod dodatnim teretom šatora, hrane, gasa i opreme, a bez podrške Šerpasa koji, gore, pokušavaju probiti, stižemo u međukampu na 6800 m.

Noć nade

Noć neizvjesnosti, noć nade, noć na minus trideset, na visini sa koje se dodiruju zvijezde… Sjutradan ujutru, svi zajedno ulazimo u zonu potpuno zaleđenih vertikala. Fiksna užad i klinovi pod teretom penjača jedva izdržavaju. Na 7000 stavljamo maske i uključujemo kiseonik. Na 7200 podignuta ruka smrznutog alpiniste pozdravlja penjače. Žmarci prolaze niz kičmu. Brzo zaboravljam ovu scenu, gledam u dereze penjača iznad mene i izbjegavam komade leda koji padaju i završavaju stotine metara niže u ledničkim pukotinama.

Na malom platou na visini od 7450 m. čekaju nas šatori  i prijeko potreban odmor. Tri sata je poslije podne. Saznajemo da je 20 članova Russelove ekspedicije danas pokušalo uspon. Informacije su kontradiktorne. Kažu, da su se vratiti sa samo stotinak metara ispod vrha. Zalihe kiseonika su im isticale a bilo je suviše kasno. Na ovim visinama je svaki minut života vrijedan i postoje vremenski okvori u koje se morate uklopiti. Kasnije stiže potvrda da se, ipak, nekoliko njih domoglo vrha. Ne razmišljamo puno o tome, mada je od velike važnosti da li su postavljeni fiksevi i probijena staza. Nadmudrivanje sa ostalim ekspedicijama, puštanje informacija i dezinformacija dio su taktike za uspon na vrh. Ipak, razmišljamo o sebi, o sjutrašnjem danu, o vrhu koji je, sada, tako blizu, a samo prije dva dana izgledao nedostižan.

Dragan Bulatović i Milan Radović na vrhu

U jednom šatoru nas petoro, sa punom opremom, rancima, bocama sa kiseonikom i teškim himalajskim cipelama, borimo se za malo prostora i tako rijedak kiseonik. Nekoliko puta tokom noći uključujem kiseonik nebi li se malo zagrijao. U polusnu dočekujemo 3 ujutru. Pripreme za završni juriš traju sat vremena. Na ovoj visini ne smije se napraviti nijedan nagli pokret. U 4 krećemo u završni juriš. Izuzetno je hladno, duva vjetar, na nebu milioni zvijezda. Strpljivo, gotovo u transu osvajamo metar po metar nove visine na ovom himalajskom divu. Radio vezom obavještavamo vođu u bazi o stanju ekipe i poziciji, on putem interneta šalje izvještaje za naše porodice i prijatelje koji ne spavaju. Pri vrhu, Šerpasi nijesu stigli da izfiksiraju strmu, izuzetno opasnu dionicu. Nas nekoliko prvih ne čekamo. Cepin u ruke i prepenjavamo poslednje desetine metara bez ikakvog osiguranja. U 9,30 sati, 4.oktobra 2008. g, izlazimo tamo gdje nema više. Vrh, nebo, ivica svijeta. Na stotine kilometara unaokolo vrhovi koji probijaju oblake. Naviru emocije, suze. Čvrst zagrljaj sa Draganom, i ne razmišljamo o tome da smo prvi Crnogorci koji su se ikada našli na vrhu iznad 8000 metara! Sa zemljom smo vezani pupčanom vrpcom, ovim vrhom, ali smo na nebu i tako se osjećamo. Tijelo treperi osjećajem blaženstva, osjećajem koji neutrališe umor i sve muke i probleme kroz koje smo prošli na putu do vrha. Kako se sve to zaboravi u samo jednom trenu koji pomjera granicu mogućeg. Trenu koji nas je upisao u vječnu knjigu Planine duše!

Drama na padinama Manaslua

 Povratak je donio pravu dramu. Iscrpljeni, članovi ekspedicije su se spuštali svako svojim ritmom. Samo nas je troje uspjelo stići do planiranog kampa na 6400 m. u toku dana. Šerpasi su pomagali posustalim. Niz padinu članovi neke druge ekspedicije spuštali su mladog francuskog alpinistu koji je dobio edem mozga na c-3. Na žalost, nije mu bilo spasa. Preminuo je u toku noći. Noć je uveliko obgrlila Manaslu, a neki penjači su bili visoko gore izloženi udarima vjetra i sniježne mećave. U kamp stižu Italijan Marko Salvi i profesor Apostolović. I kad se sve smirilo, iz mraka je pred naš šator banula Slovenka Simona i srušila se gotovo bez pulsa. Uvlačim je u svoju vreću, kuvam čaj. Doktor Čeliković, sa kojim sam dijelio šator, kontroliše puls i disanje. Ubrzo se koliko toliko oporavlja. Konačno, vođa ekspedicije iz baze, radio vezom potvrđuje da su se ostali članovi tima domogli međukampa na 6800 m gdje će prespavati. Sigurno će dobro zapamtiti greške, kao što su prekomjerno zadržavanje na vrhu i u kampu c-3, i izvući pouke za neku sledeću ekspediciju. Kako god, svi smo na svojoj koži osjetili magiju himalajskog osamhiljadaša, ali i posledice ove nepristupačne planine. Toliko nepristupačne, da se planinari nisu previše utrkivali da se domognu njenog vrha u prethodnih pedesetak godina od prvog uspona. Zadovoljstvo je biti u društvu najvećih alpinističkih imena današnjice, ali to znači i biti dio najekstremnijih poduhvata koje danas preduzimaju zaljubljenici planinskih nebovida.

Narednog dana bezbjedno stižemo u bazni kamp, na sigurno. Iz doline, na planinu navlačili su se gusti oblaci. Manaslu, čvrsto, za ovu godinu zatvara svoja vrata. Ko je uspio, uspio. A uspjela su 92 alpinista od 350 koliko ih je došlo sa namjerom da penje ovaj vrh. Sa 10 penjača na vrhu, naša ekspedicija je daleko najuspješnija.

Vratili smo se sa ove planine nekako čudno smireni i ispunjeni. Ostvarili smo veliki cilj, a cilj nije samo vrh, cilj je i put. Put do vrha. A ovaj put nas je naučio mnogo čemu. Ostajemo dužni ovoj planini, jer nas niko nije naučio tolikoj mudrosti i tolikom strpljenju i pružio toliko ljepote kao što je Planina duše…

(Cijela priča o usponu na Manaslu, i ne samo na Manaslu, može se pročitati u knjizi “Nebeske note” koju potpisuje autor ovog izvještaja)

Foto album sa ekspedicije možete pogledati na stranici Galerija – Ekspedicije

Milan Radović