Priča o crnogorskim transverzalama u našem klubu nije od juče. Najveći problem u organizovanju te priče su uvijek slobodni dani, već nekoliko mjeseci je u planu CT-1 krajem maja ove godine. Međutim, prije desetak dana najvećem inspiratoru transverzala u našem klubu, Borisu, pada na pamet ideja da se odradi i PPT (planinarska primorska transverzala) za vaskršnje praznike, što znači da bi na raspolaganju imali svega četiri dana.

Marko i ja u startu prihvatamo ideju i počinju, naravno samo retoričke pripreme „možemo mi to“. Boris je kao i uvijek najveći optimista i razmišlja o prolasku za četiri dana, a ja razmišljam o pet do šest dana, što se poslije svega i pokazalo koliko toliko realnim. Marko u početku odustaje, ali se ipak dva dana pred polazak odlučuje da pođe sa nama, uz odricanje  od dijela svoje zarade koju mora prepustiti svojim kolegama na poslu da bih ga mijenjali na radnom mjestu. I tako cijela ova priča počinje.

U srijedu poslije podne počinje obilazak svih boljih podgoričkih marketa u potrazi za kaloričnom i dehidriranom hranom, koja je potrebna za održavanje organizma u dobroj formi, a da ne optereti ranac koji treba nositi nekoliko dana na leđima uz svu ostalu opremu. Izbor je očajan.  Uveče se sastajemo, a gdje bi drugo nego u Lovcu, i sa Duletom i Džajom razmjenjujemo nedostajuću potrebnu opremu. Džaja nas čudno gleda i cijelo vrijeme se smješka, nije mi jasno što je čovjeku. Na kraju ću saznati.

Svanuo je i taj četvrtak, 21.04.2011.godine gospodnje. Počinjem sa pakovanjem s obzirom da prethodno veče nisam imao života za to iz nepoznatih razloga. Obrni okreni, ranac mi je težak dvadeset i jedan kilogram, raspakuj prepakuj, sve mi treba i opet dvadeset kilograma i petsto grama. Čak mi ni žena nije otišla na posao, da bi mi pomogla u pakovanju, kada je vidjela u kakvoj sam drami. I najzad u jedan i pet krećem iz kuće, mada sam kod Borisa na Zabjelu trebao biti oko jedan, svraćam kod Jelene po vreću za Marka, obijam podgoričke knjižare u potrazi za jastučetom za pečat, koje nam je bilo potrebno za ovjeru kontrolnih tačaka i svraćam u Gurman preko morače po svoj prvi obrok toga dana. I naravno kasnim. Stižem na Zabjelo po Borisa, on je već na ulici i mislim da u glavi već penje Rumiju. Najzad stižemo po Marka u Golubovce, Boris vrši vizitu naših rančeva i meni miče skoro polovinu hrane i podmetač, ranac mi je osjetno lakši, ali po slobodnoj procijeni ima oko sedamnaest kilograma. Sada smo po težini rančeva sva trojica tu negdje. U 14 i 30 krećemo iz Zete. Putujemo kroz tunel Sozina i u Baru najzad nalazimo jastuče za pečat, zbog kojeg sam izgubio sigurno pola sata u Podgorici, i nastavljamo za selo Lunje gdje nam je polazna tačka transverzale. Na skretanju sa puta Bar – Ulcinj skrećemo za selo Lunje, gdje je Boris rekao, ipak se odlučujemo da bi bili sigurni da pitamo čovjeka koji nailazi automobilom iz tog pravca da li smo na pravom putu i on nas šalje glavnim putem dalje prema Ulcinju. Nakon nekoliko kilometara zaustavljamo se da bi pitali prolaznika na sred magistrale za selo Lunje, „U to vam vam je daleko, ima nekih sedam kilometara do skretanja“, u autu nastaje smijeh, čuj sedam kilometara daleko, mada će taj smijeh sutradan preći u nešto kiseliji oblik. Nastavljamo dalje i nailazimo na putokaz Kunje. Totalna nedoumica. Borisu pada genijalna ideja, koja je trebala da se desi bar dan ranije i zove našu Anu iz Bara. Ana nas šalje na naše prvobitno i pravo skretanje za Lunje. Vraćamo se nazad i naravno opet gubimo vrijeme. Najzad u 16 i 10 stižemo u selo Lunje, pakujemo se pozdravljamo sa mojom ženom i sinom koji su nas dovezli do polazne tačke transverzale i koji su nam bili prva logistika.

Najzad krećemo! „Selo Lunje, 21. April 2011. u 16 i 25, 703 metra nadmorske visine“, na diktafon, koji smo za ovu priliku posudili od našega Duleta, snimamo veličanstvenu i poletnu poruku o našem polasku, sa pojedinačnim predstavljanjem svakoga od nas ponaosob. Prateći markaciju kraškim terenom, ali utabanom stazom lako dobijamo na visini krećemo se dosta brzo s obzirom na teret koji nosimo na leđim. Boris je naravno nekih pet do deset minuta ispred Marka i mene, jer navodno kasnimo i nakon sat i dvadeset minuta izlazimo na Lisinj (1353 mnv). Pošto je kod Borisa sva papirologija, on je već u sva tri dnevnika udario pečate i kao zapeta puška spreman je za pokret, opet negdje kasni. Ipak slijedi kraći odmor od pet minuta i krećemo dalje prema selu Veliki Mikulići. Prvo što smo ugledali u Mikulićima je minaret džamije, gotovo odmah napuštamo markaciju i počinjemo spuštanje u pravcu sela po dobro strmom terenu. Čini nam se da napredujemo i štedimo vrijeme, međutim, ubrzo ulazimo u gustu šumu i drače i tu nastaju prvi problemi, glomazna i teška oprema svaki čas zapinje za grane, ruke nam do krvi grebe gusta drača, počinje dozivanje jer nam je vidljivost kroz šumu svega desetak metara, čak prelazimo i kanjon Vruće Rijeke, sva sreća u gornjem toku gdje nije toliko strm i dubok. Najzad, u selu Veliki Mikulići nakon otprilike sat i po, nailazimo na makadam, pa na asfaltni put gdje ponovo nalazimo markaciju i tu ponovo počinje trka s vremenom. Počinju se javljati suluda ideja da noću penjemo Rumiju pa da zanoćimo na vrhu, međutim malo iznad sela uz put se čuje blagi žubor vode i ukazuje nam se idealno ravna livada, pošto je već sumrak, a svakako moramo i spavati, a ne samo hodati, odlučujemo se da baš tu podignemo šator. Kuvamo supu, pečemo kobasice i naravno uz vatru sušimo oznojenu odjeću. Devet i trideset, povečerje.

Drugi dan, pet sati, buđenje. Skupljamo šator, pakujemo opremu i kuvamo čaj koji nikako da uzavri, što zbog jutarnje temperature koja iznosi svega dva stepena, što zbog Borisovog primusa koji je prethodni dan stradao u provlačenju kroz šumu, međutim tu je naš inovativni Marko koji stavlja suve grančice preko primusa sa jadnim plamenom, i čaj vri. Na svu sreću nije nam se desio sindrom Zele (našem prijatelju Zeletu je u sred kampa u Šamoniju eksplodirao primus op.a.). I najzad u šest i dvadeset krećemo ka Rumiji, nakon dvadesetak minuta nailazimo na „raj na zemlji“. Omanji vodopad sa kristalno čistom vodom, sa jedne strane vodopada je u stijeni uklesan krst i biblijski prizori, sa druge strane Vladimir i Kosara, a u sredini bazena mali mermerni oltar. Tu uzimamo zalihe vode, poslije će se ispostaviti i posljednje za taj dan, i krećemo dalje. Ubrzo stižemo u Dobri Do, gdje se poslije prelijepe ruske crkve put odvaja za vrh Rumije. Dvoumimo se da li da ostavimo rančeve negdje uz put i „istrčimo“ na Rumiju i po silasku nastavimo markiranom stazom ili da sa kompletnom opremom popnemo vrh i nastavimo rumijskim grebenom dalje do Bijele Skale, koja nam je sljedeća kontrolna tačka. Odlučujemo se za težu varijantu, a kako bi mi drugačije, i krećemo sve sa teškim rančevima ka vrhu Rumije. Tu nam se pridružuje jedan mali crni pas koji će nas pratiti sve do kraja „naše transverzale“. Na Rumiju (1595 mnv), bez većeg napora, izlazimo u osam i trideset, što znači da nam je iz Dobrog Dola do vrha trebalo svega sat i petnaest minuta, slijedi odmor koji Marko koristi za doručak, a Boris i ja u želudcu nosimo svega po bonžitu još iz Mikulića. U devet sati i sedam minuta krećemo ka Bijeloj Skali, nakon dvadesetak minuta ulazimo u prelijepu staru bukovu šumu koja je lagana za kretanje, međutim ta ljepota ne traje dugo, nailazimo na teren gdje nam se smjenjuje krš i ponovo niska i gusta šuma sa dračom. Rančevi ponovo zapinju za nisko granje, a stopala bride od upornog krša. Najzad nakon dva i po sata, u jedanaest i četrdeset  stižemo na Bijelu Skalu (903 mnv). Boris je već prije petnaestak minuta stigao i pomalo se smješka uz izvinjenja zbog odabira trase, što ga je spasilo od Markovih i mojih kritika, sve to prelazi u šalu i smijeh, i konačno shvatamo da Boris kada god nešto „zabrlja“ udari po „gasu“. U dvanaest i deset poslije odmora krećemo prema Sutormanu, našoj slijedećoj kontrolnoj tački, preko Gurze i Čukulera. Najzad ponovo pratimo markaciju po odličnoj stazi, gotovo da trčimo do Gurze stižemo za svega pedeset pet minuta, uz kraći odmor pravimo procijenu vremena, s obzirom da na tabli piše da je za trasu Gurza-Bijela Skala potrebno dva sata koju smo već prošli za odlično vrijeme, očekuje nas po tabli i vodiču Gurza-Čukuleri dva sata i Čukuleri-Sutorman tri i po sata, procijenjujemo da ćemo na Sutorman stići za možda nešto više od dva i po sata. U trinaest i trideset krećemo prema Čukulerima, uz staru markaciju po dobroj stazi, uz nešto uspona nakon sat i pet minuta stižemo do Čukulera, gdje nailazimo na ogromnu livadu sa velikim stadom krava. Liježemo na sred livade, a pošto smo na izmaku zaliha vode Marko mjerka navodnu kravu koja nam se polako primiče nebi li je pomuzao, uto prije Marka skače naš vjerni pas pratioc Garo i laje na navodnu kravu koja je ipak bik te raspomamljuje još jednog bika na livadi. Nastaje rika koja odliježe, kopanje zemlje nogama i Garo se ućutao. Polako i oprezno se ustajemo i povlačimo putem odakle smo i došli, opkružujemo livadu u širokom luku i ulazimo u šumu u pravcu gdje pretpostavljamo da ćemo ponovno naići na makiranu stazu. Već smo dosta duboko u šumi, rika se još čuje, više nemamo kapi vode, a ni markirane staze još nema. Marko je najveći optimista i traži markacije kroz šumu, Boris i ja vadimo kartu i kompas i pokušavamo se orijentisati. Kuda da idemo? Nakon pola sata Marko se javlja visoko iznad nas iz šume da je pronašao makadamski put i markaciju, Boris i ja krećemo za Markovim glasom i uspješno izlazimo na put. Nastaje malo slavlje mada smo i dalje bez vode. Krećemo dalje brzim korakom uz povremeno zaustavljanje gledajući u kartu, ovoga puta ne zbog orijentacije nego zbog traženja izvora. Garo ima najviše sreće. Na sred puta nailazimo na baru i naš Garo počinje da se napija vode, a mi ga čeznutljivo gledamo. Ipak još nismo u tolikoj krizi da upotrebimo tablete za prečišćavanje vode koje sam poneo. Ubrzo poslije Garove bare u šesnaest i tridesetpet nailazimo na kuću koja je oko stotinjak metara odmaknuta od puta i ispred nje nalazimo na posudu sa česmom u kojoj je malo vode. Očito posuda služi za pranje ruku. Odlučujemo se da najzad upotrijebimo tablete za vodu. Dok Marko cijedi vodu iz posude, obilazim okolo kuće i nabijam se u prozor da bih vidio unutra, prvo primjećujem po sobi krevete na sprat sve jedan do drugoga, očito lovačka kuća. Kad ispod prozora nezamisliv prizor, Coca-cola, Fanta, Nikšićko i to sve u neograničenim količinama, nastaje trka okolo kuće. Kako ući unutra a ne napraviti štetu, intuitivno pronalazimo dobro skriveni ključ, stavljam ga u bravu. Okreće se. Nastaje delirijum. Najzad pivo koje život znači. Pošto smo se okrijepili i odmorili vadimo iz rančeva hranu i hvatamo se samo konzervi ribe, pošto je veliki petak. Borisu i meni je to prvi obrok toga dana, ako ne računamo onu silnu Bonžitu od ranoga jutra. U sedamnaest i trideset odmorni i okrijepljeni krećemo najzad prema Sutormanu, po planinarskom putokazu potrebno je dva i po sata, gotovo trčeći po dobrom makadamu stižemo za pedeset minuta, ostavljamo rančeve pokraj puta i za pet minuta izlazimo na Tvrdoč (859 mnv), ispostavit će se, do naše posljednje kontrolne tačke. Borisu pada moral i razmišlja o odustajanju jer je definitivno nemoguće završiti transverzalu do ponedjeljka uveče pošto je već utorak radni dan. U osamnaest i trideset krećemo sa Sutormana asfaltom u pravcu Virpazara prema Popovom Dolu i na tom putu nakon desetak minuta nailazimo na dobro označeni izvor gdje naravno svraćamo. Sedam je sati, sunce neumoljivo zalazi, sjedimo uz izvor napijamo se vode i vijećamo šta dalje. Boris je i dalje za odustajanje. Uz sam izvor je odlično mjesto za šator i ovoga puta ja pravim katastrofalnu grešku, predlažem da ako odustajemo ne spavamo pod šatorom već da zovemo nekoga da dođe po nas. Da nisam progovorio naspavali bi se i ujutro odmorni i bistri vjerovatno nastavili dalje. Markov prijatelj za pola sata stiže pakujemo se u auto definitivno krećemo kućama, ali šta ćemo sa našim Garom koji nas je vijerno pratio cijelim putem i tako hrabro branio od bikova. Kada je Gara vidio Markov prijatelj bio je uvjeren da je to njegov Crni koji je nestao prije oko pola godine, vraćamo se po Gara uzimamo ga u auto i vozimo za Zetu u Bijelo Polje. Kada smo stigli ustanovljeno je da ipak naš Garo nije Crni, ali ga udomljujemo nadam se uspješno. Vrijeme će pokazati, kao što će analiza „naše transfenzale“ pokazati kako iz mogućeg uspjeha napraviti neuspjeh zbog moralnog pada, a ne fizičke nemoći.

Ovo je, na svu sreću, jedan izvještaj o navodnom neuspjehu, a nadam se da će ostati i jedini, koji bi se mogao nazvati i pričom, esejom ili kako god samo da bude za nauk nama i drugima koji ga budu čitali, šta znači kada sebe precijeniš pa onda poslije svega potcijeniš, i šta znači kada omalovažiš planinu i prirodu koja nas okružuje i drži u životu.

Ipak, poslije svega očekujte nastavak ove priče u nekim jesenjim danima već ove godine.

                                                                                                                        Zoran Prljević