Prošle su tačno dvije godine od kako smo bili na Kavkazu gdje smo upoznali Igora i Petra, planinare iz Bitolja. Druženje na toj ekspediicji bilo je sjajno i tada je pao dogovor da ih posjetimo na Golemom jezeru na Pelisteru. Tu se nalazi planinarski dom u kojem je Petar domaćin. Evo došao je dan da se i to obećanje ispuni.

 Datum: 16.-18. sep 2011.

Vrhovi: Pelister 2601 mnv i Galičica 2245 mnv;

Ekipa: Marija, Milena, Đaja, Boris;

 Već nekoliko dana oko Podgorice požari, nesnosna vrućina nimalo tipična za ovo doba godine a vazduh zagađen od dima i to znatno iznad normale. Jedva čekamo da krenemo na dogovoreni put za Makedoniju. Ipak, kasnimo sa pokretom skoro 2 sata ali pivo u Golubovcima nismo mogli preskočiti. Bez obzira na startno kašnjenje atmosfera u đajinom defenderu je vesela. Idemo ka Albaniji. Put nas vodi preko Bara i Sukobina do Skadra. Na granici nam albanski granični policajac uporno ponavlja, međunarodna vozačka, međunarodna vozačka ali kako pomenusmo da znamo Zorana vrati nam dokumenta i poželje srećan put. Hvala Zorane.. Prođosmo Lješ, Đaja čeprka nešto po kolima, auto malo ode u drugu traku a Milena dohvati volan i vrati auto nazad. Đaji se to ne sviđe pa  poče da grinjavi, ali brzo ga je prošlo. Obrnusmo za Drač. Guslamo kroz Albaniju, pada mrak, meni se spava…Elbasan sa svojom nekadašnjom teškom industirjom nije mi se svidio i rekoh da odspavam..probudio sam se na  Makedonskoj granici. Preko Struge smo za čas stigli u Ohrid. Šetamo gradom i tražimo pziciju za osvježenje, te da Đaja popije točeno pivo. Na kraju Milena nas povede na mejsto gdje nađosmo sve to a još je i lijepo. Sređen restoran i crkva sv.Sofije a ambijent kao na Mediteranu. Oko 23 h idemo do sv.Nauma, nalazimo zaklonjenu plažu i širimo šatore.

Ustali smo u zoru, duva lagani vjetrić a mi cirkamo rakiju i polako se pakujemo. Obilazimo manastir sv.Naum i izvor Crnog Drima i krećemo ka Galičici. Dolazimo na prevoj i skrećemo na makadamski put, koji ubrzo prestaje da bude put i prelazi u koziju stazu ali Đaja ne planira da zaustavi Defendera. Dolazimo do guste šume i tu nas muči dilema da li da paprkiramo ili da probamo na dva točka, ali rekosmo da se ne isplati rizikovati. Sa tog mjesta do vrha trebalo nam je nešto jače od sat pješačenja. Sa vrha se pruža pogled na Prespansko i Ohridsko jezero, ali, na žalost ne i čista atmosfera pa slike i nisu baš jasne. Silazimo do kola, malo krčimo šumu i idemo ka Bitolju. Prespansko jezero ispred nas, prelijep pogled i plantaže jabuka na sve strane.

Dolazimo u grad gdje nas čeka Igor sa ćerkom i produžavamo do centra gdje su Toni i Sandra, Đajini kumovi, i oni idu sa nama do doma. Svraćamo u Igorovu prodavnicu i kupujemo ogromne količine hrane i pića, pokušavamo da platimo ili makar damo neki kontribjušn ali šanse nema da nam može biti. Ulazimo u Nacionalni park Pelister, asfalt smjenjuje makadam a ja i Marija sjedimo u gepeku. Pijem neko pivo i banja mi je,  a Marija se o jadu zabavila, stalno skakuće po kolima jer je put užasan. Dolazimo do doma, prizor zanimljiv, ogromni kameni dom i Golemo jezero pored njega. Dolazi i Petar da nam poželi dobrodošlicu a ja i on produžismo da zabacimo koji put u jezero, ima pastrmke.Vrtim leptir ali ništa ne gađa, u jednom trenutku vidim neko čudovište od pola metra kako pliva za mojim leptirom ali neće da ga uzme. Smanjih brzinu ali ni to nije pomoglo. Kapitalni primjerak pastrmke  se lagano okrenuo i nestao. Gledam u vodu i žalim za ribicom kad čujem Petra gdje zapomaže, zakačio je leptira. Skidam se ulazim u vodu sa namjerom da ga raskačim ali voda je duboka pa moram da ronim. Otkačih leptira i odoh da tražim sunčanu stranu jezera, voda je led. Uveče je palo druženje i vrhunski provod uz večeru i cirkanje malo mojeg a malo Tonijevog vina ali i piva i rakije. Petar i Igor su bili vrhunski domaćini, svaka im čast i veliko hvala za svu pažnju koju su nam posvetili. Potrudili su se da nam bude prijatnije nego kući. Njihove drugarice i drugovi pratili su nas u pjesmama do kasno u noć.

Jutro pomalo mamurno, kafa, rakija, rakija, rakija, pa kupanje u jezeru od jedan i po minut. Iznad doma je greben koji prati jezero, obilazimo ga čudeći se koliko ima rovova po njemu. Posle su nam objasnili da je tu bila linija fronta u Prvom svjetskom ratu. Ručak, pa krećemo nazad. Idemo na Pelister, kolima. Najveća visina na koju je Đajin Defender izlazio, 2061 mnv. Stiže me umor, ja i Toni sijedamo pozadi a Defneder skače li skače po oranici od puta zasijanom kamenjem. Sad mi je jasno što je Marija skakutala. Izlazimo u grad, ne zna se kome je gore mene ili Toniju, oboje bi najradije prevrnuli želudce napolje. Popismo piće, pozdravismo se sa domaćinima ali i sa članovima ekipe koji odoše za Skoplje i Novi Sad i dogovorismo se sa Igorom i Petrom za uzvratnu posjetu. Opet vožnja preko Albanije, ali ne pada nam teško. Ulazimo na Božaj i tu, na pragu od kuće zastoj! Zaglavili se šleperi, preko sat vremena gubimo čekajući da se problem riješi.

Bio je ovo jedan lijep vikend na planini, posebno što smo imali priliku da se vidimo sa starim prijateljima, a to je jedna od dobrih strana aktivnosti kojom se bavimo.

 Boris Čelebić