Nastavljaju se lijepi vikendi, idealni za planinarenje. Ovog puta, iako smo imali samo jedan dan na raspolaganju, odlučili smo se za Prokletije, tačnije masiv Volušnica-Talijanka-Popadija…

Datum: 18. decembar 2016.;
Planina: Prokletije;
Vrhovi: Volušnica 1879 m, Talijanka 2056 m, Popadija 2057 m;
Ekipa: Jelena Petković, Suzana Miljević, Boris Čelebić, Ivan Savić, Boban Čabarkapa, Petar Glomazić i Milan Radović;

Veći dio ekipe je put Grbaje krenuo novim putem kroz Albaniju, što skraćuje distancu za najmanje sat vremena vožnje ali, nije preporučljivo uputiti se ovim putem u uslovima sniježnih padavina. Inače, put je dobar i zanimljiv za vožnju. Obzirom na veliki broj krivina, ne može se voziti brzo, ali taman da se uživa u predjelima uz Cijevnu i Vrmošu. Ivan i ja smo morali, da bi u Gusinju stigli istovremeno, krenuti sat vremena ranije jer nismo imali zeleni karton i uputili smo se preko Trešnjevika i Andrijevice. Na kraju je ispalo da smo mi prije stigli skoro pola sata i imali vremena da se okrijepimo sa po kojom ljutom kod Evlijana.

Suvo vrijeme i vedar dan najavljivao je dobro druženje sa planinom i u planini. Nije nam smetalo ni to što nas je u Grbaji dočekala temperatura od 10 podioka ispod nule. Jedva smo dočekali da iskočimo do doma „Branko Kotlajić“ jer je taj dio doline bio obasjat suncem. Već je 11 sati, ali dovoljno je vremena da napravimo „đir“ preko tri grebenska vrha sa lakše strane doline Grbaje.

Kroz šumu nas dočekuje par santimetara snijega, ali skoro da nemamo osjećaj da se radi o zimskom usponu. Tek po izlasku iz šume stavljamo kamašne jer je snijeg nešto dublji. Na završnom grebenu prema Volušnici uživamo u pogledu, posebno kako nam se otvaraju Karanfili… Zato je Volušnica omiljena destinacija jer se radi o jednom od najljepših vidikovaca u našim planinama. Na vrh stižemo oko 13,30 h, škljocaju aparati, treba zabilježiti jedinstvene panorame moćnih Prokletija…

Nakon pola sata uživanja, Jelena, Boris i Boban se vraćaju nazad do doma gdje će založiti vatru ispred doma i čekati nas, a Petar, Ivan i ja nastavljamo grebensku turu prema Talijanki. Na par mjesta oprezno prelazimo strehe koje je vjetar nanio na najstrimijim djelovima grebena, ali sve je to dio ukupnog uživanja koje pruža ova tura na ovakvom danu. Zanimljiva slika je to što sa jedne strane padine, prema dolini Grbaje nema snijega jer je osunčana strana a druga padina je pod snijegom. Još jedan fotografski izazov. Ali, obzirom na Ivanovo i Petrovo fotografsko umijeće i vrhunsku foto opremu, ne sumnjam da će sa ove ture biti dobrih fotografija.

Oko 15,30 stižemo na Talijanku a u 16 h na Popadiju, poslednji vrh na današnjoj turi. Tu nas je sačekalo malo iznenađenje jer je sniježna padina sa vrha prema prevoju bila zaleđena pa smo, za spuštanje nekih 80 metara visinskih, morali staviti dereze. Ali, nije nam teško pala ta obaveza, jer bezbjednost nema alternativu…

Uslijedilo je rutinsko spuštanje do doma gdje nas je sačekala vatra i crno vino… Atmosfera koja nas je zadržala više od sat vremena, taman da Ivan napravi seriju noćnih fotografija sa temama vatra, zvijezde, Očnjak…

Samo jedan dan u planini, posebno ovakav i poseban, dovoljan je da resetuje misli i unese mir u srca. To smo osjetili svi u ekipi i zato je i prihvaćena ideja da se neki dan nađemo na kafi i razmijenimo fotografije. Biće to još jedna prilika, da, makar mislima, ponovo budemo na Prokletijama, i da ponovo osjetimo čarobno strujanje planine koje se kroz krvotok prenosi do mozga, detoksirajući misli i emocije…

Milan Radović

Prokletije, 18.12.2016.