U organizaciji Planinarskog saveza CG, našeg kluba, te Kluba vojnih planinara „Kapetan“ Sportsko-rekreativnog društva „Montenegro tim“ iz Nikšića i SRD „Pivara Trebjesa“, u nedjelju, 06. septembra svečano je otvorena planinarska staza „Veljko Vlahović“ koja ide od kanjona Platije do Trmanja, do rodne kuće Veljka Vlahovića…

Veljko Vlahović, španski borac, revolucionar, narodni heroj Jugoslavije rođen je 02. septembra u selu Trmanju. Kako je sam govorio, Veljko je Crnu Goru neprestano nosio u sebi. Ostavio je jedan od najljepših zapisa o Crnoj Gori: “Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači dar i prokletstvo. Crna Gora je i morska pjena i sniježna prašina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pijanstvo ratova. To je zemlja nade i očajanja, jave i snoviđenja. Izrešetana je kuršumima i gromovima. u njoj su izbuljene staze mira i spokojstva. Crna Gora nije nikada molila da je ne kažnjavaju zbog ljubavi prema slobodi, ali nikada nije shvatila zbog čega je ta ljubav – grijeh. to je zemlja najvećih krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodni zatočenik i usužnjena sloboda.Tto je nikada napisana istorija u kojoj su ljudi vjekovima plakali kriomice i svoje i tuđe suze. crna gora je država koja nije znala za državne granice, kao što nije znala za granice između života i smrti. Ona je trpeza siromaštva, tuga napuštenog ognjišta, nemirna vječnost, majka koja je djecu tjerala ispod svojih skuta i zbog toga čupala raspuštene kose. njene su planine ljute i vesele, tužne i raspjevane. Ona je vječito otvoreni prozor slobode koja neprekidno nosi raskinute lance ropstva, stalno u ranama koje ispira kapljicama rose…”

Veljko je volio planine i lijepo pisao o njima. Morao je voljeti planine, kao i svi sinovi planina koji su rođeni na njihovim padinama. Zapisao je: “Moje misli i prva saznanja rodila su se ovdje između Kamenika, Komova, Prokletija i Durmitora. Kasnije sam ih neprekidno pronalazio širom svijeta. Nikada pronađene do kraja, stalno su se vraćale Crnoj Gori. Osjećao sam da svijetom nosim teret rođenja – teret Crne Gore. Rastao sam opkoljen kamenjam, planinskim travama, zvijezdama, ovcama i ostalim slutnjama i sumnjama…
Mislio sam da poznajem sve planinske vjetrove i ptičje krikove. Oko mene je vazduh duboko disao. Zaustavljajući dah, upijao sam šumove tog disanja. Koračao sam po milionoljetnjem kamenju, preko kojeg su glečeri i usovi prohujali…Na planinskom kamenu stancu kao da su vjekovi čuvali mrtvu stražu.
Putevi čovječanstva nijesu mimoišli ovu divljinu, ali mi je uvijek izgledalo da je čovjek u dodiru s prirodom unazadio i sebe i prirodu, da su i on i priroda ostali siromašniji, goliji. Čovjek kao da ništa drugo nije radio do smrt dozivao da nad njim stalno drži ispruženu šapu i nabrušenu kosu…
Ne znam da li je priroda podivljala od vjekova ili ljudi gaze vjekovima iza peta. Vjerovao sam da ova divljina sakriva neizmjerno bogatstvo, da zna bezbroj bajki i da se stalno ogleda u ogledalu svoje raskošne mašte…”

Ne znam ko se sjetio da vrati stari sjaj seoskom putu, stazi kojom su Trmanjani silazili u Podgoricu, a koja je, kao i mnoge druge na našim planinama, zarasla od kada njome nema ko da siđe iz Trmanja i vrati se u Trmanje. Asfaltni put je odavno došao i do ovog sela i staza je zapustjela i tužno zarasla u šikaru. Pretpostavljam da je na ideju došla Vesna Bulatović predsjednica SRD “Montenegro tim” iz Nikšića koja je i sama, nekada, išla ovom stazom. Nije ni bitno ko je došao na ideju, važno je da je, kako to obično važi među planinarima, ona brzo prihvaćena i da su zasukani rukavi. Vojska je raskrčila stazu, mi, zajedno sa Vesnom smo izvršili markiranje i obilježavanje staze, kasnije i postavili informativne table na početku i kraju staze.

Dogovoreno je, pod okriljem Planinarskog saveza da se početkom septembra, a u čast rođenja Veljka Vlahovića otvori ova staza posvećena njemu. I ne samo otvori. Ovaj svojevrsni skup planinara će postati tradicionalan, dogovorili su organizatori. A ova staza, kao i spomen na Veljka to zaslužuje…

Za nedelju, 06. septembar meteorolozi su imali različite najave… Većina prognoza je najavljivala kišoviti dan. Samo se Luka Mitrović, gostujući na jutarnjem programu TVCG dan ranije, usudio da prognozira da neće biti kiše tokom dana. Izgleda da su se mnogi “prepali” pa su odustali od ove akcije. Ali to nije smetalo pravim planinarima, kojih je bilo dosta i koji planinu vole u svim meteo uslovima. Na kraju je dan nagradio sve one koji su došli da se prošetaju ovom stazom i učestvuju u njenom otvaranju. Dan je, osim malo veće vlažnosti, bio idealan za planinarenje i nije pala nijedna kišna kap…

Oko 09,00 h u mjestu Abisinija, na uskom prostoru uz magistralu, na samom ulazu u najatraktivniji dio kanjona Morače, okupio se veliki broj planinara. Oko 150 ljudi je došlo da prođe ovu prelijepu rekreativnu pješačku stazu koja je još jedan doprinos zdravim stilovima života. Nalazi se na samo tridesetak km od Podgorice, dolazi se kolima na sami start, tako da je pogodna za rekreaciju i šetnju, ali i ozbiljno planinarenje, budući da se može dalje nastaviti do vrha Kamenika što bi predstavljalo zahtjevnu planinarsku turu. Početak staze je obilježen informativnom tablom sa osnovnim karakteristikama. Start je na visini od 209 mnv, i do njenog kraja na Trmanju potrebno je savladati nešto malo manje od 800 me tara visinske razlike.

Nakon kratkog obraćanja učesnicima Dragana Bulatovića, predsjednika našeg kluba koji je bio vođa uspona, dugačka kolona je krenula. Veliki broj planinara različitih dobi od najmanjih do najstarijih učinio je ovu akciju zanimljivom i jedinstvenom po mnogo čemu. Pozitivna atmosfera, susreti, smijeh, učinili su da svi dišemo istim plućima istu ljepotu i dar prirode. Jedna od glavnih lijepih karakteristika planinarenja je i to što smo u planini i prirodi svi jednaki, što ne postoje razlike ni u godinama, ni u društvenom statusu, zvanju, profesiji, bilo čemu… Ovdje su došli profesori, pjesnici, učenici, doktori nauka, studenti… I svi ko jedan. I svi sa istim, širokim osmjehom i velikim srcem u koje staje planine koje vidimo svuda oko sebe i planine koje ne vidimo ali ih osjećamo i volimo…

Prvu pauzu pravimo na vidikovcu sa kojeg se pruža fantastičan pogled na okomite litice Platija. Scena, slika od koje se ledi krv u žilama, slika koju su zapamtili mnogi koji su prvi put prošli vijugavom magistralom probijenom u ljutoj stijeni, neposredno iznad plahovite Morače… Slika koja dobija novu dimenziju kada se posmatra iz ovog ugla, skoro ptičije perspektive… Potom, slijedi kombinacija šume, malih proplanaka i livadica ispod još jedne strme padine koja se završava, gore, visoko, stijenama, kao što se svaki pogled u Crnoj Gori završava stijenama i nebom. Dvije oronule kolibe, svjedočanstvo prohujalog vremena i života na padinama rovačkog krša, još prkose samoći i prolaznosti. Bat koraka i žamor planinara, uzveselio je i ptice koje su nas nagrađivale svojom pjesmom iz šumaraka i sa drveća a crni, krupni plodovi divljih kupina su mamili da stanemo, da i na taj način osjetimo zaboravljeni ukus prirode, koji je, za mnoge, značio povratak u djetinjstvo i bezbrižnost…

A onda, duboka šuma i iskonski mir koji se može preliti u vene još samo na ovakvim mjestima, u prirodi, koja je tu, pored nas, a koju mnogi zaobilaze tresući se u groznici gradske vreve i stresova. Korak koji vodi ravno u dubine i širine duše, nosi zaboravljeni miris života i taloži u vene mir, slobodu, vječnost… Sunce koje, povremeno, probije oblake i visoko drveće donosi još jednu čar, i dodatnu živost svakom u dugačkoj koloni… Još jedan razlog koji je opravdao odluku da dođemo ovdje i da se družimo na ovoj prekrasnoj stazi uz sveukupno uživanje. Kiša, je nekim čudom, ili pozitivnom energijom ovih ljudi, iako najavljena, zaobišla Trmanje i stazu V.Vlahovića. Luka je bio u pravu…

Nakon još jednog prilično eksponiranog uspona ulazimo u završni dio staze, na seoski makadamski put, potom i na asfaltni koji vodi u Trmanje. Opet nas zasustavljaju plodovi prirode, ovog puta crvenilo zrelih drenjina čiji ukus, i pored oporosti, ne propuštamo…

Ispred rodne kuće Veljka Vlahovića čekalo je pivo. I muzika. I razdraganost. Bogami i fantastičan vojnički pasulj. A onda, nakon kratkog, zvaničnog obraćanja uslijedila je pjesma, kolo, igra… Ređale su se revolucinarne pjesme, više kao upotpunjavanje jedne nostalgične priče nego neko ideološko opredeljenje učesnika akcije. Jer, sva ta ideološka određenja su davno iza nas i više nisu aktuelna, ali je živo i aktuelno sjećanje, pogotovo starijih, na lijepa vremena i život dostojan čovjeka. Život koji je nosio perspektivu i budućnost. Dio te nekadašnje energije koja je obilježena zajedništvom i slogom, pojavio se, zajedno sa spontanom pjesmom negdje između okolnih visova Kamenika i Brotnjika i sve nas podsjetio da univerzalne vrijednosti ne prolaze i da postoji nada u neko novo vrijeme gdje će čovjek biti čovjek sa velikim “Č”.. I gdje će političke ideologije biti samo sredstvo političke borbe ne i mjera života. Kao što su zakoni i duh prirode svevremeni i nadređeni svemu što je ljudska tvorevina, tako bi i energija zajedništva i čovjekoljublja trebalo da bude nadređena prolaznim, političkim, ekonomskim i bilo kojim drugim ciljevima pojedinaca ili grupa. Kao što je i Veljko Vlahović nosio i isticao u prvom planu pripadnost prirodi i planini, i više i prije nego pripadnost ideologiji, gdje god je bio i šta god je radio, tako bi i mi, danas mogli, i trebali, bez obzira na društvena kretanja i statuse, gdje god odlazimo nositi naše svete planine u srcu i pisati i pričati o njihovim ljepotama. To je najljepši i najbolji način da se odužimo prirodi koja nas je oblikovala, usmjerila i definisala i nagradila, na kraju krajeva, dominantnom ljepotom i energijom visina. To je i najsrećniji način da proslavljamo svoju Crnu Goru u vremenu kad je dosta toga profanisano, pa i ljubav prema rodnoj grudi. Jer, poneko od nas planinara umije da ponešto i napiše, kaže, prenese, ali svi umijemo da uživamo u neprolaznim ljepotama kojim nas je Tvorac nesebično darivao. I to je dovoljno, jer susret sa energijom prirode može da oplemeni ne samo onog koji ga je neposredno doživio nego i desetine drugih na koje može da utiče riječ, slika, ponekad i ćutanje… Ne moramo da budemo u ideološkoj ravni sa Veljkom Vlahovićem, i prirodno je da danas ne budemo, ali ako nosimo tu ljepotu planine koju je i on nosio, onda smo na istom zadatku i onda možemo da slavimo to što nas izjednačava, zbližava, humanizuje…

I na kraju, ne bi bilo korektno da ne pomenemo domaćine, žitelje Trmanja, komšije u blizini rodne kuće Veljka Vlahovića, predsjednika mjesne zajednice Trmanje, koji su nas dočekali kao najrođenije i kojima je imponovalo to što se u njihovo selo, makar na jedan dan vratila energija dobrih vremena i što su mogli iskazati svoje provjereno gostoprimstvo. Zahvalni smo im na tome i, obećavamo, doći ćemo opet.

Potom, u različitim grupama, kako je ko mogao i morao, polagano smo se upućivali istom stazom nazad, u kanjon, u svoju realnost i svakodnevicu…

Do novog susreta na ovoj stazi i na drugim planinskim stazama ostajte zdravi i uz brdo brzi.

Milan Radović

Stazom Veljka Vlahovića (06.09.2015.)