Tabor Visokogoraca polako prelazi u tradiciju. Iako smo, zbog vremenskih neprilika, tabor morali odlagati nekoliko puta, nismo htjeli odustati. I tako je došao vikend posvećen Prokletijama, Grbaji, druženju sa prijateljima i planinom. Suvišno je naglašavati da smo imali fanntastičan vikend, uostalom slike sve govore.

Datum: 04.-06.maj 2012.;
Planina: Prokletije;
Uspon: Očnjak 2185 mnv; Volušnica 1879 mnv; Kotlovi;
Učesnici uspona na Očnjak: Vanja Perunović, Dražen Boljević (nesvstani), Bato Radulović, Neno Kalezić, Marko Savićević (Prekornica), Radisav Rakočević, Dragan Bulatović i Milan Radović (Visokogorci CG); Volušnica: Jelena i Stojo; Maja Rops, Tromeđa i Maja Bogićaj: Boris Čelebić i Ahmet Reković (PD Prokletije Plav);

Dolina Grbaje nas je dočekala uz cvrkut ptica, behar divljeg voća, različite nijanse zelene boje i punim mjesecom nedugo nakon smrkavanja. Iako je bio petak veče, a ujutru rano planiran uspona na Očnjak, založili smo vatru ispred doma „Branko Kotlajić“ i čekali veliku, svijetlu loptu da se pojavi iza Očnjaka…

Po dogovoru ustajemo u tri sata, u četiri je slijedio pokret. Grupa od nas osam kreće na uspon na Očnjak ne znajući kakva je situacija gore sa snijegom i koliko je bezbjedno. Kasnije Jelena i Stojo odlaze na Volušnicu, vrh sa koga se pruža najljepši pogled na Karanfile, a Boris za Plav gdje je dogovorio susret sa Ahmetom Rekovićem i odlazak na uspon na tri vrha na granici Crne Gore, Kosova i Albanije.

Kod Suljove česme tražimo gaz na nabujalom potoku u jedva pronalazimo način da ne skvasimo cipele. Traženje prelaza nas malo izbacuje sa staze, pa prvi dio idemo direktno uz sipar kako bi se gore, pod prvim stijenama nakačili na stazu. Staza dalje vodi kroz šumu i tek po izlasku iz šume nailazimo na prilično tvrd snijeg. Stavljamo dereze a štapove zamjenjujemo cepinima i krećemo prema vertikalama Očnjaka. Na ulazu u kuloar koji vodi ispod stijena i traverzira prema sjeverozapadnoj strani Očnjaka, procjenjujemo stanje snijega i stepen opasnosti. Iako je ovdje snijeg već prilično mekan jer ga je obasjalo sunce odmah po izlasku, odlučujemo da nastavimo. Naprijed ide Dragan i pravi stopnike u snijegu, ostali polako u koloni za njim mjereći svaki korak, svako zabadanje cepina. Ovdje ne smije biti greške jer su teren i nagib sniježne ploče takvi da u slučaju proklizavanja ne daju nikakvu šansu za zaustavljenje. Takođe, snijeg je u stanju koje ne dozvoljava da se možete uzdati u blagotvorna dejstva cepina u takvim situacijama. Srećom, sve je teklo po planu, penjači su bili oprezni i koncentrisani. Doduše, u jednom detalju uz stijenu, gdje je sniježni pokrivač najmanji a eksponiranost najveća, vijećamo šta uraditi. Imamo uže, ali nemamo adekvatna sidrišta, nemamo ni sniježne klinove, mada ne vjerujem da bi nam puno pomogli obzirom na stanje snijega. Ipak, Dragan uspijeva napraviti stopnike i prolaz uz samu stijenu, pa iz ovog detalja izlazimo uspješno. Na platformi na kojoj prestaje sniježni pokrivač i odakle staza kreće uz stijenu, većina ekipe ostavlja rančeve i dereze i krećemo u poslednjih stotinu metara uspona na njegovo veličanstvo Očnjak. U ovom dijelu imamo još jedan izazov: mnogo pokretnog kamenja koje je nemoguće iskontrolisati uz najbolju opreznost. A kacigu sam ponio samo ja, iako je u najavi uspona stavljena kao obavezan dio opreme.

Na vrh Očnjaka izlazimo u 8,20 h. Vanja ne krije oduševljenje svojim prvim usponom na ovaj veličanstveni prokletijski vrh. Još kada se uzmu u obzir uslovi pod kojima smo ga popeli, onda mora biti ponosna na sebe, kao i cijela ekipa. Pogled je fantastičan, nema ni jednog oblačka na nebu. Škljocaju fotoaparati, Vanja svoje oduševljenje pokazuje na već njen prepoznatljiv način. Skokom i letom uvis, čiji zaustavljeni trenutak na memoriji foto aparata iskusno bilježi Dražen.

Upisujemo se u knjigu uspona, pravimo zajedničku fotografiju i bez prevelikog zadržavanja krećemo nazad. Stanje snijega ne dozvoljava preveliko odugovlačenje, svakog minuta je pod dejstvom sunca sve mekši. Spuštanje sa planine je uvijek teži dio planinarskog poduhvata, posebno kada imamo ovakvi sutuaciju. Sniježni kuloar savladavamo otpenjavajući, drugog načina nema. Ovakva vrsta spuštanja zahtijeva koncentraciju na maksimalnom nivou, jer svaku stopu treba isplanirati. Marko se drži dobro, iako mu je ovo prva tura u ovakvim uslovima, do sada je izvodio uspone samo u ljetnjim varijantama na vrhove koji po karakteristikama penjanja nijesu ni primać Očnjaku. I tako, dvjesta metara visinskih.

Izlaskom iz najopasnijeg dijela staze i dolaskom na poziciju odakle kreće bezbjedno spuštanje niz sniježne padine Ljubokuća, pravimo pauzu za okrepljenje i po koji gutljaj vatrene vode. Zaslužili smo…

Subotnje popodne koristimo za odmor čekajući Stojov pasulj. Navraćaju nam prijatelji iz Rožajskog PD Ahmica, kao i Bato iz Plava sa ekipom pa druženje nastavljamo uz vino, pivo i vrhunsku lozu domaće proizvodnje u radinosti Bata Radulovića tj njegovog oca.

Predveče je uslijedio, uz Očnjak, najljepši dio taborovanja: Stojov pasulj. O ukusu govori činjenica da smo se svi vratila bar još po jednom na kazan. A sjutradan smo olizali kazan kao svjedočanstvo Stojovićevog kulinarskog umijeća…

 Večernje druženje je nastavljeno uz vatru ispred doma, čekanje mjeseca i foto sešn kad se on, konačno, pojavio. Ispredale su se teorije zašto mjesec večeras kasni, bilo je tu vrlo zanimljivih obrazloženja. Marko je održao zanimljivi predavanje iz svoje oblasti: geografije. Tema: porijeklo i nastanak planina…

Nedelja ujutru. Neko ostaje da leškari, a Vanja, Dražen, Stojo i ja idemo na mali treking. Cilj: Kotlovi i fotografisanje  Koplja. Stojo, u nedostatku dereza odustaje na pola kuloara, mi nastavljamo uz rizik od kamenja koje pada. O rizičnosti i ovog poduhvata svjedoče manje i veće kamenje zaustavljeno u snijegu kuloara. U srcu Kotlova, okruženi moćnim stijenama Koplja i Kranfila uživaju sva čula, trepte damari, duša se gali neponovljivom i jedinstvenom ljepotom koja stanuje tu pored nas, i u oku svakog ko učini napor da se nađe u srcu planine…

Lijep vikend koji nas je iznova obogatio ljepotom planine i druženja završavamo sređivanjem doma. Đurđevdan je, a ja nisam s onom koju volim…

Milan Radović