Uvijek kada ode neko iz planinarske porodice u vječnost, i kad se to desi na planini, osjetimo tugu u svojim dušama, nebitno da li smo poznavali tog planinara ili ne. Jer ne moramo poznavati nekog ko se druži sa planinom da znamo da je bio dobar čovjek, poseban, plemenit. Istovremeno zavidimo takvoj sudbini jer svi mi koji smo osjetili život i smrt u isti mah, prolaznost i vječnost, znamo da je takva duša srećna. Znamo da je život poklonjen prirodi veličanstven, da koraci koji su stali na planinskim visovima ne znače kraj, već da duša nastavlja koračati nebesnim visinama i prostranstvima. Privilegija je družiti se sa planinama, privilegija je hodati između života i smrti, bogme je privilegija i skončati sa planinom u oku. Pročitaj cijeli tekst…