27. oktobar 2019. godine održan je 26-ti Podgorički maraton.

Ove godine učešće su uzeli mnogi članovi i prijatelji kluba i trčali „Trku za Milana“.

Trčali su: Ivan Lukovac, Brano Baltić, Slavoljub Šarić, Vera Lalatović, Violeta Marković, Dragana Lekić, Predrag Perović, Nenad Bigović, Brano Šćekić, Milena Mijatović, Olivera Božanović, Goran Vulović, Srđa Đurković i Radmila Krgović.

Brano Baltić je istrčao maraton sa vremenom 1:18:18. i zauzeo je 8. mjesto u generalnom plasmanu odnosno 2. mjesto od crnogorskih takmičara na polumaratonu.

Utisci Radmile Krgović:

Trka za Milana

Na poziv Brana, člana PK „Visokogorci Crne Gore“ i drugara sa planine, da napišem tekst o „Trci za Milana“ srijećem se sa sjećanjima i uspomenama na zajedničke trke, uspone, promocije, pjesme, druženja i trenutke koji ne blijede.
Dvadesetšestog oktobra ulazim u Copy Caffe Gemello i pozdravljam se sa Nenadom koji me pita: „Jesi li se prijavila za ‘Trku za Milana?’“ „Ne!“ „Šta?“ „Kad?“ I tako saznajem da se ekipa članova Planinarskog kluba Visokogorci Crne Gore, dogovorila da u sklopu 26. Podgoričkog maratona trče „Trku za Milana“. Ne razmišljam o nepripremljenosti.
Nenad mi kaže da su uradili Visokogorci majice sa Milanovim likom i da je Brano zadužen za majice pa da se njemu javim.
Zovem Brana i kažem da hoću jednu majicu za sjutrašnju trku.
Prijavila sam Trku prijateljstva na 8km. Svaka staza duža od ove bila bi nepromišljena i nerealna, s obzirom da se nijesam uopšte spremala. Svjesna da ne očekujem neki rezultat, ali da ću trku istrčati. U ovoj priči mi je rezultat važan zbog Milana. Majice sa Milanovim likom su odlično osmišljene. Samo su pamučne pa nijesu pogodne za duže trčanje u njima.

Odlazim da uzmem broj i trkački paket. Ispred kapije srijećem stariju Milanovu kćerku Anđelu.
Grlim je i ne znam šta da joj kažem. Boli, boli i kako da joj kažem riječi utjehe?
Nema ih!
Ne nalazim ih.
Rekla sam joj da sam se prijavila za „Trku za Milana“, zagrlila je roditeljski, od srca kao nekog najrođenijeg.

Ustajem u nedjelju i prijateljica Branka me prati do centra grada, gdje je nedjeljno oktobarsko jutro svježinom osunčalo Trg Nezavisnosti (nekadašnji Trg Slobode). Tu dolazi i prijateljica Vesna. Srijećem Slava, Ranku, Nenada, Ivana, Brana, Veru, Gorana i još mnogo drugara dugoprugaša i planinara. Uzbuđena sam. Adrenalin je proradio. Puno emocija na trgu. Radost zbog većine drugara koje nas veže sjećanje na Milana i sjeta što nije tu sa nama.
Pravimo zajedničku fotografiju na startu. Većina njih trči polumaraton iz Danilovgrada, nekoliko nas je trčalo trku zadovoljstva na 8km, a pojedini su trčali i maraton. Prethodnih godina su tu bili obavezno Milan i Filip, Slavo, Boris, članovi PK Visokogorci CG. Filip se u međuvremenu preselio u Ameriku, ja u Sloveniju.
Naviru sjećanja na 2018. godinu i našeg odlaska na Ultra trail Stara planina gdje smo ja, Milan, Boris i Filip trčali stazu 57km, sjećanja sa Podgoričkog maratona, polumaratona a tek ona sa planina.
Sjećanja su preuzela mjesto dojučerašnjeg druga i prijatelja na stazi, planini, u kafiću, kanjonu…u šatoru …. Sjećanja se nadovezuju jedno za drugim, sklapajući mozaik proživljenih trenutaka, izazova, nada, isčekivanja, priprema i slavlja ostvarenih rezultata. Osmijeh sjete pokriva lica jer, koliko god da su bogata i lijepa – ta sjećanja bole. Milan je bio primjer, uzor, pokretač, organizator, inspirisao je druge i nesebično dijelio radosti života na stazi i u planini, u kafiću i u kanjonu. Znao se veseliti, zapjevati, igrati a kad zatreba velike ciljeve ostvariti, bio je posvećen, disciplinovan i veoma pedantan.
Ne poznajem čovjeka kao što je bio Milan. Na Milana se, jednostavno, moglo računati. Sa njime si uvijek bio u dobrom društvu, siguran na najzahtjevnijim planinskim vrhovima, bezbjedan u kanjonima … njegovo srce je bilo prijateljski otvoreno za sve. Lako je sklapao poznanstva i ona posebna njegovao. Milan je prve reportaže napisao o kanjonima Crne Gore za časopis „Renome“ i svaki broj smo zajedno promovisali i tako doprinosili promociji crnogorskih ljepota, njenih planina i kanjona kao i kulturnog turizma. Poslije ekspedicije na „Alpe 2014“ o kojoj sam pisala u Renome-u, na promociji je govorio, kako bi na primjeru Šamonija, Crna Gora mogla uspješno da razvije planinski turizam…

Milan nije bio teoretičar bez prakse. On je imao ciljeve koje je ostvarivao i živio svoje snove. Imao je ogromno bogatstvo ideja koje je danom za danom promovisao, realizovao i o svakoj vodio evidenciju
na društvenim mrežama. Njegovo iskustvo je ostalo za one koji sjutra namjeravaju da osvoje neke od naših i svjetskih vrhova, mogu pronaći detalje, iskustvo pretočeno u reportaže i zapise praćene fotografijama i preporukama na sajtu Visokogoraca, čiji je bio jedan od osnivača i predsjednik.
Milan je uradio mnogo na markiranju planinarskih staza u Crnoj Gori, promovisanju planinarenja i buđenja svijesti o zdravom načinu života. Počeli su da rade izgradnju doma na Maganiku i još puno toga je ostavio nedovršeno.
Milan je ostavio divnu djecu koja su, sa njegovom ženom, izgubili životni oslonac ali i ostali puni ljubavi i velikih neostvarenih želja koje će sami ostvarivati vođeni ljubavlju i sjećanjima na njega.
Milan je bio lider koji je stvarao sljedbenike. Nesebično je prenosio svoje znanje na mlade, na svoju djecu i sve one koji su željeli da nauče više o planini i budu bolji planinari, bolji ljudi. Milanovo srce je kucalo na najhladnijoj planini svijeta na Aljasci, na Himalajima, Alpima, a posebno na crnogorskim planinama. Otkad se, kao dječak rođen u Plužinama, počeo družiti sa planinom, ta ljubav je ostala do zadnjeg dana njegovog života koji je završio na planini u dalekim Himalajima. Milan je pomogao mnogim ljubiteljima planine da ostvare svoj san i da popenju planirane vrhove.
Milan Radović je stremio visinama, nebu, zvijezdama. Tako je u svojoj knjizi „Nebeske note“ pretočio iskustva sa planina na kojima je bio i ostavio trajan trag za mlađe generacije sa visokim standardima, prije svega ljudskim, a onda i profesionalnim i planinarskim. On je stvarao poeziju na planini. Njegovo srce je kucalo u ritmu „Nebeskih nota“ i svoju radost je nesebično dijelio sa svima. Znao je da voli i da dijeli ljubav, da se žrtvuje za opšte dobro, da stvara dobro, gradi istinske vrijednosti.

„Trka za Milana“ je samo mali trenutak pažnje posvećene sjećanju na njega, jer, da je živ i on bi trčao maraton sa nama. Ovako, prijatelji i članovi Planinarskog kluba „Visokogorci CG“ su obilježili taj dan posvetivši ga trci u Milanovo ime sa njegovim likom na majicama.
Bilo je veoma vruće jutro i sebe sam hrabrila usput kada mi ponestane snage: „Ajde, možeš ti to. Milan bi trčao brže“. I tako sam istrčala osam kilometara i protrčavši kroz cilj, uzviknula „Za Milana“.

Majicu, medalju kao i broj pod kojim sam trčala, poklonila sam Svetlani i njenoj i Milanovoj djeci da imaju za uspomenu na taj dan.
Vjerujem da će PK „Visokogorci“ ili neko od prijatelja, organizovati planinsku trku i planinarski uspon memorijalnog karaktera u sjećanje na Milana.
Ostala je velika praznina koju ne može ništa i niko nadomjestiti umjesto Milana. Neka ti je vječna slava i hvala za sve, veliki čovječe.

Piše, Radmila Krgović u ime članova ekipe „Trka za Milana“.
Slovenija, Bled, 25.11.2019.